Slavko Štimac, poznati beogradski glumac hrvatskog podrijetlaSlavko Štimac, poznati beogradski glumac hrvatskog podrijetla koji se već u djetinjstvu proslavio u dječjim jugoslavenskim filmovima poput "Vuka samotnjaka" i "Vlaka u snijegu", a poslije i u filmovima "Tko to tamo peva?" Slobodana Šijana te "Sjećaš li se Dolly Bell" i "Underground" Emira Kusturice, boravio je prošlog tjedna u Zagrebu kao član žirija ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Iako nerado daje intervjue jer ga, kako kaže, novinari uvijek gnjave pitanjima o privatnom životu, što mu je potpuno neshvatljivo, a poziranje pred objektivima fotoaparata još mu je mrskije, drugog dana festivala ipak je odvojio vrijeme za nekoliko hrvatskih medija. U razgovoru za Nacional govori o svom životu kao najveće dječje zvijezde jugoslavenskog filma, radu s američkim redateljem vesterna Samom Peckinpahom, o odnosu s Emirom Kusturicom i njegovu novom filmu "Život je čudo" u kojem Štimac prvi put glumi sredovječnog čovjeka, te životu u New Yorku gdje je, otišavši za suprugom, proveo nekoliko godina. Zagreb, kaže, često posjećuje jer tu ima prijatelje i rodbinu, podsjećajući da je, ipak, rođen u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koliko često posjećujete Hrvatsku, s obzirom na to da ste ovdje rođeni?

- Zadnji put sam bio u Zagrebu prije šest mjeseci, često dođem u posjet prijateljima i obitelji.

NACIONAL: Kada ste napustili rodnu Liku?

- Rođen sam u Konjskom Brdu kraj Gospića, točnije u selu Vujići koje ima sedam kuća. No u Beogradu sam počeo živjeti već sredinom '70-ih s 15-ak godina, jer sam tamo radio. Prvi film "Vuk samotnjak" snimio sam početkom 1972., kad sam imao 11 godina. Do toga je došlo sasvim slučajno: za potrebe tog filma Obrada Gluščevića, koji se snimao u Sloveniji, tražili su autentičnu ličku djecu. Uvijek sam bio dobar đak, ali nikad nisam sudjelovao u glumačkim skupinama. Zapravo me nikada takve stvari nisu zanimale. No dio filmske ekipe došao je u Liku tražiti lokalne klince jer su likovi trebali govoriti autentičnim ličkim dijalektom. Zašto su me izabrali, ne znam ni danas. Nakon toga su uloge samo dolazile jedna za drugom. U biti nisam ni imao vremena razmišljati želim li se time baviti ili ne, nego sam jednostavno ostao u profesiji.

NACIONAL: Kako ste kao dijete doživjeli glumački posao i slavu?

- Svakako da mi je bilo zanimljivo, i ljudi i sam način života vezan uz tu profesiju. Najveći su mi problem bile traume zbog škole. Strašno sam mnogo snimao i bilo je teško održavati kontinuitet učenja. To mi je ipak polazilo za rukom dosta dobro i osnovnu školu sam završio s odličnim uspjehom. Bio bih na snimanju cijeli dan, a navečer bih imao privatne sate s nastavnikom s kojim sam nadoknađivao propušteno u školi. Najteže je bilo kad sam snimao TV seriju "Salaš u malom ritu", jer je snimanje trajalo godinu dana i učenje nakon cjelodnevnog rada na setu bilo je svakodnevnica. Ipak, za klince je taj posao jako privlačan, filmska ekipa ti postane kao obitelj i vežeš se za te ljude te tako nadoknađuješ nedostatak vlastite rodbine. Naravno, ne znam što sam sve propustio, a što sam dobio. S jedne strane je nezamjenjivo iskustvo i prilika za upoznavanje ljudi od kojih možete mnogo naučiti, a s druge propuštanjem stvari poput školskih izleta gubite dio djetinjstva koji svi drugi imaju. Još iz tog vremena vučem averziju prema davanju intervjua, često mi se događalo da bi bilo objavljeno nešto što nisam rekao i to me grozno pogađalo. Nakitili bi moje riječi i iskrivili im smisao, što mi je bilo stvarno stresno. Moram priznati da mi je bilo i naporno biti poznat. U vrijeme kad se emitirala serija "Salaš u malom ritu", koja je išla nedjeljom u udarnom terminu i ljudi ju jednostavno nisu ni mogli izbjeći, nisam mogao izići na ulicu. To zna biti velik teret, jer ima svakakvih ljudi. Neki bi mi davali komplimente, što bi mi bilo drago, ali nekad je znalo biti i drukčije.

NACIONAL: Kako ste gledali na starije kolege, koji su nerijetko bili veliki jugoslavenski glumci?

- Svaki put bih bio uzbuđen kad bih radio s poznatim glumcima koje sam gledao na televiziji i koji su bili popularni. Bila mi je to velika čast. No poslije nekog vremena to se, naravno, pretvori u profesionalni odnos i demistificiraju se mnoge stvari. Jednostavno shvatiš da je to posao kao svaki drugi, koji je jako naporan i daleko od onoga glamura s kojim ljudi često povezuju svijet filma Osim toga, shvatiš da je na tebi velika odgovornost, jer se pojavljuješ pred velikim brojem ljudi. U vrijeme kad sam počeo snimati niti su bile tako savršene kamere, niti osjetljivost filma, tako da je trebalo biti iznimno precizan. To mi i danas pomaže, kad snimam scenu, važno mi je da prvo odredimo sve tehničke parametre i tek onda pređemo na glumačku interpretaciju.

NACIONAL: S obzirom na to da niste studirali glumu, tko je odigrao najveću ulogu u vašem glumačkom obrazovanju?

- Najviše sam, naravno, učio od redatelja i kolega. Ipak sam radio s gotovo svim najpoznatijim jugoslavenskim glumcima tog vremena i ta su iskustva znatno utjecala na moj rad. Pritom su i redatelji odigrali veliku ulogu, od pokojnog Obrada Gluščevića s kojim sam prvim radio, pa do Branka Bauera koji je režirao "Salaš u malom ritu". Budući da sam s njim proveo skoro godinu dana neprekidnog snimanja, iz scene u scenu me je upozoravao na ono što je važno. Ljudi pogrešno misle da se klinci na filmu samo slikaju i da su prirodno razigrani pred kamerom. Djeca u tom poslu veliki su profesionalci i moraju se namučiti da u filmu djeluju spontano. Nije moguće da se netko jednostavno spontano ponaša pred kamerom – to je samo dobro odrađen glumački zadatak. Takva je predrasuda vladala i za Pavla Vujisića, ljudi su ga smatrali naturščikom iako je završio dva fakulteta i mislili su da se on samo slika pred kamerama. Zapravo je bio savršen glumac koji je tako dobro radio da je to zaista izgledalo kao da se samo slika.

NACIONAL: Sa samo 16 godina glumili ste u filmu američkog redatelja Sama Peckinpaha "Željezni križ", u kojem ste igrali s pokojnim američkim glumcem Jamesom Coburnom. Kako vam je bilo na snimanju?

- Strašno mi je imponiralo što sam sudjelovao u tom filmu, ali ne toliko zbog toga što je riječ o velikom redatelju u svjetskim okvirima, nego zato što je Peckinpah bio jako privlačan čovjek golema autoriteta. Iako je bio vrlo nezgodnog karaktera, prema meni je bio iznimno pažljiv jer je, mislim, prepoznao u meni tu neku nevinost koju djeca imaju dok ih godine ne iskvare. No istodobno je bio užasno strog i nije podnosio folirante, čak je tijekom snimanja izbacivao ljude iz ekipe. Imao je nevjerojatnu percepciju i u svakom je trenutku znao tko što radi i kako se ponaša, te radi li dobro ili ne. One koji su profesionalno shvaćali svoj posao cijenio je bez obzira na to koju su funkciju imali u timu. Zapravo sam trebao snimati samo dan-dva, ali je Peckinpah produljio snimanje jer mi je proširio ulogu kako bi produbio odnos Coburna kao glavnog junaka s tim malim ruskim vojnikom koji je bio zarobljenik. Coburn me se također jako dojmio. Postoje neki planetarno poznati ljudi koji su toliko fini, skromni i ljubazni da je to nevjerojatno i mnogi naši bi se mogli ugledati na njih. Ipak američka filmska industrija je tada potpuno drukčije izgledala i već su se krajem '70-ih i ti veliki autori poput Peckinpaha počeli gubiti. Onda su došli Spielberg i dinosauri i Hollywood je postao nešto sasvim drugo. Doduše, danas ima odličnih redatelja poput Wesa Andersena koji su postali mainstream, ali koliko vidim, na ovim se tržištima o njima jako malo zna. Amerika, s druge strane, ima najbolju publiku, to su generacije koje su jednostavno odrasle u kinima. U gradu kao što je New York možete u bilo koje doba pogledati bilo kakav film.

NACIONAL: U New Yorku ste živjeli nekoliko godina. Jeste li se vratili u Beograd ili i dalje veći dio godine provodite u New Yorku?

- U posljednje vrijeme živim u Beogradu, u New York odem povremeno. Tamo sam nešto malo snimao, ali nisam previše inzistirao na tome. To je specifičan grad i treba dulje vremena provesti u njemu da bi se shvatio. Ljudima je zanimljiv kao turistička atrakcija, ali sam život u njemu nešto je drugo. S jedne strane je težak, a s druge vam nudi što god vas zanima. U New York sam otišao 1996., za suprugom. Ona je slikarica, tako da smo oboje slobodnjaci. Tamo sam snimio dva filma, od kojih sam u jednom glumio i s Adrienom Brodyjem, ali znate kako je tamo: eastern-european guy ili po mogućnosti mafia guy sve je što je rezervirano za nas s neengleskih govornih područja. Što se samih Amerikanaca tiče, doživio sam ih kao izrazito drage, čedne ljude. Malo jesu naivni i djetinjasti, ali jako puno rade i kada dođu kući i uključe televizor, računaju da je valjda istina to što im CNN servira i ne razbijaju si glavu previše time. Zato me i uzrujava što sada u svijetu vlada trend mržnje prema Amerikancima, Bushu. Kao da bi Al Gore bio drukčiji. Uostalom, otkad američki predsjednici odlučuju o vanjskoj politici te zemlje? Ne odlučuju još od Wilsona.

NACIONAL: Nakon "Sjećaš li se Dolly Bell?" i "Undergrounda" imate glavnu ulogu i u posljednjem filmu Emira Kusturice "Život je čudo". O kakvom je filmu riječ i u kakvom ste odnosu s Kusturicom?

- To je u prvom redu antiratni film o sudbinama malih ljudi, koje su najvažnije jer su u svakom ratu upravo one najpotresnije. Glumim Luku, Srbina koji je zanesenjak i vraća se u Bosnu kako bi obnovio željezničku prugu koja je išla od Beograda do Dubrovnika. Premda se rat već zakuhava, on to negira, ne pravi razlike među ljudima različitih nacionalnosti i jedan je od onih koji su mislili da su to razumni ljudi, neće valjda jedni na druge. Njegov stav prema ratu poklapa se s mojim. Za rata sam uglavnom bio u Beogradu, ali svi smo gledali televiziju i znamo što se događalo. O Kusturičinim stavovima ne bih govorio, nisam pozvan da ikoga tumačim. Čovjek je umjetnik i ne bih se petljao ni u kakve priče. Kod njega cijenim to što je kao redatelj vrlo pažljiv i ima odličnu percepciju i, što mi je najvažnije, veliki je profesionalac. Da budem iskren, ne podnosim amaterizam. U radu tražim vrhunsku ozbiljnost, jer to što radimo izlazi pred sud publike i imamo veliku odgovornost. Kusta i ja se znamo jako dugo, još od njegova prvog igranog filma. Ljudi često primijete da sam igrao već u njegova tri filma, ali ja nikada nisam nikoga od poznanika i suradnika pitao imaju li koju ulogu za mene. Svaki put bi naša suradnja proizišla iz njegova telefonskog poziva i rečenice: "Ej, stari, radim nešto i čini mi se da bi mi ti najviše za to odgovarao." Inače čujemo se s vremena na vrijeme, a i vidimo se jer je u posljednje vrijeme često u Beogradu.

NACIONAL: U filmu "Život je čudo" prvi put glumite sredovječnog čovjeka. Koliko vam je ta uloga značila?

- Da, napokon! Imam dječačke crte lica, ali činjenica je da sam već u godinama te da imam sina koji je na trećoj godini fakulteta. Čak mi je i blizak prijatelj jednom rekao: "Ne mogu vjerovati da si ti otac odraslog djeteta!" Zato mi je ovo bila odlična prilika da pokažem zrelost i Kusturici sam vrlo zahvalan na toj ulozi. Također mi je bilo drago što sam u filmu mogao razraditi odnos oca i sina jer mi je u privatnom životu to poznata stvar. Moj sin živi u Amsterdamu, gdje studira ekonomiju. U stalnom smo kontaktu, često se posjećujemo i uredno mi pokazuje ocjene. Dobrovoljno, naravno.