Uz Zorana Stankovića kao 'kadar Koštuničine Demokratske stranke Srbije', stvorena je 'ravnoteža utjecaja' u vrhu vojskeSrbija i Crna Gora dobila je novog ministra obrane. Dosadašnjeg ministra Prvoslava Davinića, čiji je mandat bio obilkežen nizom političkih i financijskih afera, naslijedio je Zoran Stanković, 50-godišnji liječnik patolog, general major u mirovini, bivši načelnik Vojnomedicinske akademije, najbolje zdravstvene ustanove u SiCG-u.
Kad ga je srbijanski premijer Vojislav Koštunica predložio za ministra, Stanković je danima tvrdio da neće prihvatiti tu funkciju. Kad je nekoliko tjedana potom izabran, rekao je da je, osim što želi pomoći pripadnicima vojske koji su dovedeni do prosjačkog štapa, osnovni razlog – Koštunica.
Koštunici je, veli, postavio niz pitanja o reformi vojske – koliko treba imati ljudstva; zašto se izmišljaju novi standardi ako se želi ulazak u NATO gdje su standardi poznati; kakvu će opremu imati vojska; gdje će biti garnizoni; zašto se iz vojske ljudi otpuštaju bez reda i objašnjenja? Koštunica nije jasno odgovorio, ali je Stanković ipak prihvatio kandidaturu za ministra, uz objašnjenje: "On je mene, kao predsjednik SRJ, proizveo u čin generala kad je generalštab bio protiv. Postavio me na dužnost načelnika VMA kad je generalštab bio protiv i sada je zatražio pomoć. Kakav bih čovjek bio kad bih rekao ne, u situaciji kad je država bremenita problemima?"
Stanković je preuzeo vojsku čiji ugled opada iz dana u dan, čiji avioni ne mogu letjeti, iz koje neprestano stižu vijesti o samoubojstvima vojnika, financijskim zloupotrebama, pokušajima da se vojne zgrade na atraktivnim lokacijama u Beogradu prodaju u bescjenje, uz optužbe da njeni pripadnici kriju ratnog zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića, optuženog za ratne zločine u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj.
Razlog Davinićeve smjene bila je "afera panciri", koju je lansirao ministar financija Srbije Mlađan Dinkić, tvrdnjom da je država oštećena za više od 300 milijuna eura odlukom vojske da po nerealno visokim cijenama, bez natječaja, od tvrtke "Proizvodnja Mile Dragić" kupi nepotrebno velike količine zaštitnih prsluka, kaciga i čarapa. Stanković je, čim je stupio na funkciju, izjavio da sudska istraga treba utvrditi o čemu se radi, ali da je uvidom u niz dokumenata stekao dojam da je vojska odgovorna za više propusta.
Davinićev mandat obilježila je i afera vezana za dodjelu luksuznih stanova u Beogradu, u zgradi zvanoj "Cvećara 2". Stanovi su dodijeljeni nizu generala od kojih su neki donedavno bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Stankoviću nije trebalo dugo da izjavi da, dok u Vojsci SiCG-a 20.000 ljudi nema krov nad glavom, inspekcija ministarstva obrane nije uspjela utvrditi čak ni koliko stanova postoji u "Cvećari", je li ih useljeno 16, 17 ili 24. Posebno je pitanje koliki su ti stanovi, je li njihova površina ugovorenih 130 do 150 četvornih metara ili su veći za 40 do 110 kvadrata. "To je nešto što bi jedan pravi ministar stopirao, iselio sve iz te 'Cvećare' i podnio kaznene prijave protiv onih koji su ugradili višak prostora", izjavio je Stanković.
Ni nakon više od godinu dana nije rasvijetljena smrt dvojice vojnika koji su u beogradskoj vojarni Topčider osiguravali supertajno podzemno sklonište "Karaš". Malo tko vjeruje u verziju vojne istrage da su se vojnici uzajamno poubijali pri rutinskoj patroli. Mnogo je više onih koji smatraju da smrt dvojice vojnika ima veze s mogućnošću da se Mladić krio u "Karašu". Takve sumnje pojačalo je otkriće da je zapovjednik logistike i član generalštaba Vojske SiCG-a pukovnik Dragomir Krstović do 2002. bio šef Mladićeva osiguranja. Krstović je ljetos umirovljen po hitnom postupku, ali ostaje pitanje kako će Stanković izići nakraj s "aferom Topčider", posebno nakon njegovih izjava da se s Mladićem sreo desetak puta. Premda ga je i glavna tužiteljica Haaškog suda Carla Del Ponte optuživala da je kao načelnik VMA omogućio Mladiću da se krije u toj bolnici, Stanković tvrdi da je s haškim optuženikom posljednji put razgovarao 1999., "o jedinoj zajedničkoj temi, smrti Mladićeve kćeri Ane", čiju je autopsiju obavio prije nekoliko godina nakon njezina samoubojstva.
"Taj odnos svodi se na njegovu mrtvu kćer. I taj odnos možda netko ne razumije, jer ne zna kakve tajne otkrivam dok radim obdukciju. Razgovarali smo o okolnostima u kojima je Ana umrla, pojedinostima koje su njega zanimale. Na groblju sam vidio taj zapušteni grob. Uzeo sam metlicu, pomeo lišće, kupio cvijeće, zapalio svijeće i nakon toga rekao - idem da ga vidim", ispričao je Stanković o svom posljednjem susretu s Mladićem.
Odnos s Mladićem bio je razlog protivljenja crnogorskog vodstva postavljanju Stankovića za ministra obrane. Istaknuti dužnosnik Demokratske partije socijalista Miodrag Vuković podsjetio je da je Stanković izjavljivao da je Mladićev prijatelj i da vojska neće hapsiti haaškog optuženika. Mediji su podsjetili na Stankovićeve tvrdnje da ni na koji način ne bi mogao sudjelovati u lociranju i hvatanju Mladića.
Stanković je, međutim, stupivši na novu dužnost, rekao da će "nadležne službe nastaviti rad u tom pitanju", ali je dodao: "Ako netko očekuje da će ministar obrane juriti planinama i tražiti Mladića, to nije moj posao."
O svojedobnoj poruci Mladiću da se preda ako je nevin, a ubije ako je kriv, Stanković sada kaže: "Ako je čovjek mrtav, prestaje njegova odgovornost, kao s Franjom Tuđmanom i Alijom Iztebegovićem. Zato sam mu preporučio samoubojstvo."
Protiv izbora Stankovića za ministra odbrane, ali iz suprotnih razloga od crnogorskih, bila je i Srpska radikalna stranka, čiji je lider Vojislav Šešelj u pritvoru Haaškog suda, gdje već dulje od dvije i pol godine čeka na suđenje za ratne zločine. "Glavna je legitimacija Stankovića da je uvijek surađivao s ICTY-jem, da ih voli najviše na svijetu i da jedva čeka da nastavi tu suradnju", poručili su iz SRS-a, uz tvrdnje da novi ministar ima reputaciju stručnjaka iako je studirao medicinu dulje od sedam godina i diplomirao prosječnom ocjenom 6,25.
Stanković je demantirao tvrdnje o svom studiju i izjavio da se ne srami suradnje s Haaškim sudom, pred kojim je više puta svjedočio kao ekspert. Potvrdio je i da je, prije nego što je postao ministar, u Beogradu razgovarao s Carlom Del Ponte, ali je odbacio kao neistinite tvrdnje da se ona založila za njegov izbor jer je dobila obećanje da će Mladić biti u Haagu u roku od dva mjeseca.
"Vidio sam se s Carlom Del Ponte na svoj zahtjev. U Haagu su tri bivša načelnika generalštaba – Momčilo Perišić, Dragoljub Ojdanić i Nebojša Pavković, i veći broj vojnih starješina, pa sam tražio sastanak. Moja nadležnost nije hapšenje Mladića. Ja sam htio shvatiti koji su zahtjevi ICTY-ja prema vojsci. Imamo eksplicitni stav ICTY-ja da, ako se Mladić ne izruči do Nove godine, ovoj zemlji slijede nove sankcije", rekao je Stanković.
Protiv njegova izbora za ministra obrane bila je i Demokratska stranka, čiji je lider, predsjednik Srbije Boris Tadić, ocijenio da se radi o "veoma neuobičajenom rješenju". "Ne postoji nijedna zemlja opredijeljena za euroatlantske integracije ili je u NATO-u ili Partnerstvu za mir koja ima bivšeg generala za ministra obrane", izjavio je Tadić, uz ocjenu da je jedna stvar voditi kliniku i baviti se liječničkim poslom, a sasvim druga voditi ministarstvo obrane.
Kako je, uz tolike otpore, Stanković uopće postao ministar? Unatoč svim pričama o depolitizaciji Vojske SiCG-a, odgovor glasi: političkom nagodbom. Crnogorci su pristali jer je za načelnika generalštaba postavljen nekadašnji zapovjednik podgoričkog aerodroma general Ljubiša Jokić, koji je pokazao najviše kooperativnosti na relaciji Beograd – Podgorica. Tadić je pristao kad je za zamjenika načelnika generalštaba postavljen "kadar Demokratske stranke" general Zdravko Ponoš. Uz Stankovića kao "kadar Koštuničine Demokratske stranke Srbije", stvorena je "ravnoteža utjecaja" u vrhu vojske.
Tako je Stanković dobio podršku istih ljudi koji su ga 31. ožujka smijenili s funkcije načelnika VMA, o čemu je, kako kaže, bio obaviješten samo 15 minuta prije nego što je odluka o smjeni donesena. Stanković je tada odlučio otići u mirovinu, a neslužbenim razlogom njegove smjene smatrao se sukob s "farmakomafijom". Kad je 2002. postao najmlađi načelnik VMA, Stanković je tvrdio da je zatekao niz štetnih ugovora s pet tvrtki o nabavi opreme i lijekova. Navodio je da predstavnici raznih opskrbljivača "vrše pritisak" za nabavu lijekova kakvih VMA ima dovoljno na zalihama. Poslije je tvrdio da se "farmakomafija grupirala i udružila" kako bi uspostavila monopol i kontrolirala nabavu ukupne medicinske opreme u Srbiji, po cijenama znatno višim od realnih, i da njeni članovi vojnom vrhu pišu žalbe i anonimna pisma.
"Nakon izričitih prijetnji, napisao sam 20 pisama i adresirao ih na 20 ljudi kojima ih treba proslijediti ako se jednog dana stvarno nađem u jarku. U pismima su imena ljudi koji bi mogli biti odgovorni za moju smrt", izjavio je Stanković, uz tvrdnju da prijetnje stižu od osoba čija je želja da VMA zapadne u dugove, što bi snizilo cijenu te bolnice i utjecalo da, kao teret za državu, bude prodana u bescjenje. Jesu li Stankovićeve tvrdnje bile osnovane, nije jasno, ali je uslijedila njegova smjena, premda je, kako kaže, financijski plan VMA za prošlu godinu prebacio za 300 posto.
Stanković je postao poznat u studenome 1991. kad je JNA zauzela Vukovar. Kao tadašnji major pred televizijskim kamerama često je govorio o broju leševa i imenima žrtava. Na prostoru bivše SFRJ, kao načelnik Instituta za sudsku medicinu VMA, obducirao je više od 5000 leševa. Držao je predavanja u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i Ukrajini. U intervjuu za Nacional 2000. je izjavio da se nikad nije htio baviti poslom patologa, ali da su, "kad se pojavilo osam ponuda za specijalizaciju, svi ostali imali dobre veze".
U deset godina na ratištima stekao je reputaciju pouzdanog stručnjaka, ali i optužbe u Srbiji za "prohrvatske stavove", a u Hrvatskoj da je ratni zločinac.
"Ja u ratu nisam uzeo oružje u ruke. Samo sam obradio više od 5000 ljudi. Nisam ni jedno tijelo uništio, kao što su to drugi radili", izjavio je Stanković, uz konstataciju: "Meni je bivša žena Hrvatica, živi u Zadru, liječnica je. Nikad neću reći o njoj ni jednu ružnu reč. Ne mrzim bilo koji narod. Napadali su me i s jedne i s druge strane, manje iz Hrvatske nego odavde. Nema razloga da se pravdam. Ovdje su me optuživali da sam sakrio 40 djece koju su pobili Hrvati u Vukovaru. Glupost. Mi smo u Vukovaru obradili petero mrtve djece."
Iako se često pojavljivao u ulozi svjedoka eksperta pred Haaškim sudom, Stanković je optužio ICTY da je u nekim slučajevima, oklijevajući da pokrene istragu, "manipulirao brojem žrtava i dokumentacijom" o zločinima nad Srbima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
"Carla Del Ponte nije mi odgovorila na pitanja o slučaju Gospić, o Medačkom džepu, 'Oluji', slučaju logora za Srbe u Hercegovini, masovnoj grobnici Lab u Sarajevu, optužnici protiv Izetbegovića i NATO-a zbog upotrebe municije s osiromašenim uranom na Kosovu", rekao je Stanković.