Zoran FerićUvriježeno je mišljenje da se od smrti ne može pobjeći. Istina je pak i nešto posve suprotno: da se ni od života ne bježi baš tako lako. Čak i kad to vrlo efikasno pokušavamo pištoljima, otrovima, bombama ili bacanjem pod vlak. To da smo živjeli prati nas i mrtve. Priču "Treba umrijeti logično" prvi put objavljenu 1957. u časopisu Krugovi naš veliki prozaik Slobodan Novak počeo je riječima: "Bilo bi možda dobro znati kako se može neopažen umrijeti (…) A naprosto razmišljam malo o tome kako da se smrt ne opazi, jer to mnoge zanima, i jer imam sada vremena, hvala bogu, dosta. I, budući da ja često, tek toliko, usput, naveliko razmišljam o groblju, sjetio sam se da bi upravo groblje bilo najpogodnije mjesto za one koje to zanima. To jest, da je groblje pravo mjesto za neprimjetnu smrt. Jer čovjek može u gradu neprimijećen živjeti, ali umrijeti – mnogo teže. Gotovo uopće ne može. Kada je u gradu mrtvac, odmah se zna. Postoji već ustaljena i dobro organizirana propaganda smrti. Usmena predaja, plakatiranje i da ne nabrajam. Svaka, i najprosječnija smrt uvijek posluži za reklamiranje raznovrsnog, mirisnog i bezmirisnog cvijeća po cvjećarnicama. Iz toga se vidi da svi, pa čak i ljubitelji cvijeća, moraju odmah sve doznati. Grad su sazidali živi. I to za sebe. I odmah se alarmiraju kad se među njima pojavi iznenada mrtvac." U novinama je pak 26. listopada 2005. objavljeno u crnoj kronici da je Slavko Čudina, hrvatski branitelj iz Lasovca kod Bjelovara, na mjesnom groblju u Lasovcu prvo iskopao raku, a onda se ubio ručnom bombom. Poslije ovog događaja, čija bizarnost nekako naglašava njegovu tragičnost, saznalo se da je nesretni Slavko prije nešto više od tjedan dana kupio i lijes kod Pogrebne opreme Kranjčec iz Velikog Grđevca. U novinama nadalje piše kako ništa nije ukazivalo na koban potez tog nesretnog čovjeka. Stvar je svakako zanimljiva. Čovjek živ kupuje lijes i još kaže da ide u bolnicu na operaciju pa lijes kupuje za svaki slučaj. Dakle, u malom mjestu gdje se svi poznaju i jako se dobro zna tko je i kada umro i kome, kao, uostalom, i u velikim gradovima, dakle čovjek kupuje lijes potpuno živ i još kaže da to čini za svaki slučaj. Ako mu zatreba. Kao da je to rezervna guma za Ladu ili Kiu Pride. A poslije toga svi kažu kako ništa nije ukazivalo na to da će si oduzeti život. Pa tko je tu lud? Bit će svakako da se tu ne radi o ludilu, nego o jednoj u istoj mjeri opasnoj bolesti: potpunoj neosjetljivosti za druge. To je kao da, recimo, vidimo susjeda u vrtu kako od dasaka sklapa vješala pa ga, onako, reda radi, pitamo: "Ej, šta će ti to?", a on nam odgovori da ide u bolnicu na operaciju a da vješala gradi za svaki slučaj. I mi kažemo: " U redu, svaka čast, lijep čvor!"
Nesretni branitelj koji se, usput rečeno, nije liječio od PTSP-a, razmišljao je o vlastitoj smrti slično kao što je to činio Novakov lik i pripovjedač prije 48 godina. Čini se da je odlučio neopažen umrijeti. Za mjesto smrti izabrao je groblje jer je nekako najlogičnije da se čovjek ubije na groblju i poštedi svoje drage mučnog i skupog transporta. Isto je tako, da maksimalno olakša stvar, iskopao raku, kao što je i kupio lijes i napisao pisma. Pedantno je sve spremio da maksimalno bližnjima olakša svoj odlazak. Pa, iako nije umro neopaženo, jer su vijest donijele novine, a i ja, evo o tome pišem, učinio je sve kako bi se taj samovoljni odlazak iz života prikazao kao jedna savršeno logična i, zapravo, neopterećujuća stvar. Iz članka može se razabrati da je gospodin Čudina živio povučeno i da se poslije smrti brata sve više povlačio u sebe. Zamišljam da je i to povlačenje bila potreba za nestajanjem. Tako ima ljudi koji se prvo povuku iz društva, ne ostavljajući tragičnu prazninu što je smrt nužno izaziva, a onda, kao posve neosjetno povuku se i iz života. Uvijek kad naiđem na neki takav slučaj, pitam se što to ljude navodi da žele neopaženo umrijeti i da maksimalno olakšavaju svoj odlazak. Kao da je to neko uvjerenje kako im je život bio nezanimljiv i nezapažen pa, logično, ne treba na sva zvona niti označavati njegov kraj. Jer sama ideja o glasnom odlasku takve skromne ljude vjerojatno gnjavi i oneraspoložuje. To nije samo želja za tihim odlaskom, nego posve vjerojatno i neka vrsta negacije kompletnog dosadašnjeg života, kao da i taj život valja pretvoriti u ništa.
Prije nego što je umrla od raka na trećem internom odjelu Vinogradske bolnice, moja majka završila je sve svoje zemaljske poslove i potrudila se da nam maksimalno olakša svoj odlazak. Isplatila je kredit za kuću, sredila vlasničke papire i oporuku, dala upute našim prijateljima i rođacima kako da nam pomognu. Meni je, recimo, ostavila jednu zelenu bilježnicu u koju je zapisivala sve što mi vjerojatno može zatrebati. Adrese liječnika i odvjetnika, telefonske brojeve profesora za instrukcije gotovo iz svih predmeta, napisala je niz savjeta o učenju, stablima u našem vrtu, održavanju namještaja, zatim kada i gdje treba cijepiti psa, koje su opasnosti vožnje na mopedu, koje će mi duhovne vježbe pomoći da steknem koncentraciju za učenje i samopouzdanje u komunikaciji s ljudima. Štetu od svoga odlaska, a ona nije mogla birati, trudila se svesti na minimum. Tragično je jedino to što sam sve te savjete pročitao prekasno. Kad mi više nisu trebali. Poslije njene smrti čuvao sam tu bilježnicu kao svetinju i nisam je htio čitati dok ne postanem malo zreliji, odrasliji. I tako sam sve te savjete prerastao, a većinu životnih problema adolescencije riješio na teži način.
Danas sam prilično uvjeren da je to olakšavanje vlastitoga odlaska osim odgovornosti, jer život je između ostaloga i odgovornost prema bližnjima, neka vrsta krika tihih ljudi koji kao da kaže: nisam živio. Ili živjela. O tome ću vjerojatno misliti i ovih dana na Mirogoju, dok budem palio svijeće. I odmah imam snažnu, iako besmislenu želju poručiti, i gospodinu koji si je iskopao raku na groblju i svojoj majci: "Živjeli ste!" Od toga se ne može pobjeći. I hvala Bogu."