Objavljeno u Nacionalu br. 520, 2005-10-29

Autor: Berislav Jelinić

POČINJE PRVO HAAŠKO SUĐENJE U ZAGREBU

Ademiju i Norcu ne može se suditi za zapovjednu odgovornost

Preuzimanjem optužnice protiv Rahima Ademija i Mirka Norca u Haagu trebalo bi praktično početi suđenje dvojici optuženika pred Županijskim sudom u Zagrebu: tužiteljstvo će optužnicu morati prilagoditi hrvatskom pravosuđu

Rahim Ademi i Mirko Norac optuženi su za sudjelovanje u operaciji protjerivanja srpskog stanovništva s područja Medačkog džepa u rujnu 1993. Obojicu terete za zločine protiv čovječnosti, za ubojstvo 29 srpskih civila i pet zarobljenih ili ranjenih srpskih vojnikaRahim Ademi i Mirko Norac optuženi su za sudjelovanje u operaciji protjerivanja srpskog stanovništva s područja Medačkog džepa u rujnu 1993. Obojicu terete za zločine protiv čovječnosti, za ubojstvo 29 srpskih civila i pet zarobljenih ili ranjenih srpskih vojnikaJosip Čule, zamjenik državnog odvjetnika Mladena Bajića, preuzet će u ponedjeljak u Den Haagu optužnicu protiv Rahima Ademija i Mirka Norca, doznao je Nacional iz upućenih pravosudnih krugova. Time će Hrvatska preuzeti brigu o tom predmetu, koji su haaški suci sredinom rujna odlučili prepustiti Hrvatskoj i njenom pravosuđu. Hrvatska će suđenje Ademiju i Norcu održati u Županijskom sudu u Zagrebu, koji je prije nekoliko mjeseci dobio videovezu koja omogućava saslušavanje svjedoka koji više nisu u Hrvatskoj. Međutim, prije nego što ono počne, pred Državnim odvjetništvom je velik posao.
Državno odvjetništvo će za taj slučaj formirati posebnu tužiteljsku ekipu, koja će haašku optužnicu prilagoditi hrvatskom zakonodavstvu. Da to neće biti jednostavno, očito je već stoga što haaška optužnica protiv Ademija i Norca ima oko 14.000 stranica.
Vlada je više puta izjavila da je prepuštanje tog slučaja za Hrvatsku prvorazredan izazov i test, koji će potvrditi da su mu Hrvatska i njen pravni sustav i pravno i u politički dorasli. Vlada se nada da će kvalitetom suđenja Ademiju i Norcu otvoriti vrata za pregovore da joj se dodijele još neka suđenja. Ponajprije se misli na suđenje Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Iako je to zasad nerealno, optimisti ne isključuju ni mogućnost da za koju godinu Hrvatska pregovara i o tome da joj se dopusti da sama sudi odbjeglom Anti Gotovini. To bi stvorilo pretpostavke i za rješenje tog velikog političkog pitanja, jer je Gotovina preko odvjetnika nedavno poručio da je spreman na predaju bude li mu se sudilo u Hrvatskoj.
Haaški suci dodijelili su Hrvatskoj slučaj Ademi i Norac u sklopu izlazne strategije po kojoj svi slučajevi nižeg i srednjeg ranga, prema pravilu 11 bis Statuta suda, trebaju biti proslijeđeni lokalnim sudovima. Takva izlazna strategija rezultat je pritiska Vijeća sigurnosti UN-a, po čijoj odluci prvostupanjski i žalbeni postupci u Haagu moraju biti završeni do 2010.
Prije nego što su haaški suci donijeli tu odluku, oni su na zasjedanju u veljači saslušali što o njoj misle tužiteljstvo, obrana, hrvatska vlada i pravni eksperti. I za ovaj slučaj posebno je osjetljivo bilo pitanje zapovjedne odgovornosti, koje su kao pravno relevantno uspjeli nametnuti haaški tužitelji. Po njemu se zapovjednici, ako nisu učinili ništa kako bi spriječili zločine ili kaznili njihove počinitelje, moraju smatrati odgovornima za postupke vlastitih jedinica.
Kako hrvatski kazneni zakon ne poznaje kategoriju zapovjedne odgovornosti, ta je okolnost bila glavna tema rasprave treba li odobriti prepuštanje tog suđenja Hrvatskoj. Suci su u raspravi u veljači zaključili da bi taj slučaj izgubio na značenju ako njime ne bi bili obuhvaćeni svi navodni zločini koji se optuženicima stavljaju na teret. Međutim, Vlada, obrana i hrvatski pravnici, koji su na zasjedanju sudjelovali u svojstvu tzv. prijatelja suda, uspjeli su haaške suce uvjeriti da Hrvatska ipak raspolaže velikim brojem pravnih mehanizama koji joj omogućuju suditi i za zapovjednu odgovornost. Hrvatska je sudsko vijeće uvjerila da joj prepusti taj predmet i jamstvima koja uključuju zaštitu svjedoka, pošteno suđenje i jamstvo da neće biti primijenjena smrtna kazna.
Haaško tužiteljstvo u veljači je reklo da je zbog težine zločina koje optuženima stavlja na teret, samo zbog izlazne strategije, odnosno zato što nema ni vremena, ni sredstava za njihovo procesuiranje, bilo spremno slučaj prepustiti Hrvatskoj.
Rahim Ademi i Mirko Norac optuženi su za sudjelovanje u operaciji protjerivanja srpskog stanovništva s područja Medačkog džepa u rujnu 1993. Obojicu terete za zločine protiv čovječnosti, za ubojstvo 29 srpskih civila i pet zarobljenih ili ranjenih srpskih vojnika. U optužnici stoji da je Medački džep, u kojem je prije rata živjelo 400 Srba, nakon operacije ostao nenastanjen. Do temelja su srušene 164 kuće a bunari su otrovani ili su u njih bacani leševi.
Nacional je više puta pisao o zločinima koji se Ademiju i Norcu stavljaju na teret, a još je u ljeto 2003. otkrio da su se tadašnja Račanova vlada i Haaški sud dogovorili da se Norcu za zločine u Medačkom džepu sudi u Hrvatskoj. Ademi je već tada u Hrvatskoj čekao početak haaškog procesa koji ga tereti za iste zločine, a koji će se sada održati u Hrvatskoj. Dogovor Račanove vlade i haaškog tužiteljstva uslijedio je samo tri mjeseca nakon što je Norac bio nepravomoćno osuđen zbog sudjelovanja u likvidacijama srpskih civila u Gospiću.
Da je poživio, za iste zločine bio bi optužen i Janko Bobetko. Prema mišljenju tužitelja njih su trojica najodgovorniji, jer se operacija deblokade Gospića već u prvim satima pretvorila u mučenje i masakr uhvaćenih Srba. Neovisna istraga i patološki nalazi pokazali su da je poginulo 60 vojnika i 40 civila, te da su mnogi od njih likvidirani nakon zarobljavanja, dok su neki čak i živi spaljeni. Bobetko se zapravo samoinicijativno prijavio za kaznenu odgovornost u tom slučaju, objavivši knjigu "Sve moje bitke" u kojoj je detaljno opisao kako je organizirao tu akciju, što je haaškim tužiteljima znatno pomoglo u opsežnoj istrazi.
Već u rujnu 1994. istražitelji UN-a sastavili su izvještaj u kojem su optužili zapovjednike Hrvatske vojske za kršenje ratnog prava. Uslijedile su dopunske istrage pod vodstvom Carle Del Ponte koje su rezultirale i prvim optužnicama. Akcija Medački džep zapravo je jedna od rijetkih operacija HV-a u Domovinskom ratu za koju nitko ne poriče kršenje ratnih konvencija. Pritom se gotovo u svim izvještajima najveća odgovornost prebacuje na 1. bojnu 9. gardijske brigade čiji je zapovjednik bio Mirko Norac.
Za njega je posebno neugodno svjedočenje pokojnog Johannesa Tildera, nizozemskog komandosa koji je početkom agresije na Hrvatsku kao dobrovoljac došao u Gospić. Uskoro je dobio čin poručnika i postao jedan od zapovjednika izviđačko-diverzantske skupine Vukovi. Sudjelovao je u borbama oko Medaka, a kad je 1994. zarobljen, dao je 50-minutni iskaz o tadašnjim događajima. Iako su svjedočenja zarobljenika uvijek upitna, Tilderovo je ocijenjeno prilično uvjerljivim. On je precizno opisao zločine, imenovao odgovorne, među kojima i zapovjednika svoje brigade. "Drugoga dana blokirali smo s jedne strane područje Debele glave kod Čitluka i šumu u kojoj su se sakrili srpski civili, dok su s druge specijalci MUP-a tjerali civile prema nama. Tada je ubijeno dosta civila. Zapovjednik 9. gardijske brigade Mirko Norac trećeg je dana zapovjedio Josipu Krmpotiću, mom nadređenom, da se spale sve kuće u Čitluku, a samo dva dana poslije počelo je i miniranje srpskih kuća u Divoselu", izjavio je Tilder.
On je detaljno opisao i nekoliko drugih dramatičnih situacija: kako su zarobljenom srpskom vojniku iskopane oči i kako je zaklan, ubojstvo starice i brojne slučajeve paleža kuća. Tilder je ubijen 1994., nekoliko mjeseci nakon snimljenog svjedočenja, navodno dok je pokušavao pobjeći iz srpskog zarobljeništva. Njegove navode, uključujući i slučajeve žrtava koje su bile žive spaljivane, potvrdili su hrvatski patolozi.
Norčev položaj u velikoj je mjeri otežao Janko Bobetko, čija knjiga sadržava brojne pojedinosti o pripremi i organizaciji akcije čišćenja Medačkog džepa. Bobetko eksplicitno tvrdi da je od Norca tražio da u četiri sata sa svojom profesionalnom brigadom prodre do Medka.
Dodatnu brigu Norcu će zadati objavljena teza kako su upravo on i načelnik njegova stožera osmislili razne varijante akcije. Norčevi ljudi izvršili su postavljene zadatke i prodrli do rijeke Like, nakon čega su srpski civili i vojska krenuli u bijeg. Bobetko se pobrinuo izbiti iz ruku Norčevoj obrani i tvrdnju da zapovjednik jedne brigade nije mogao voditi tako važnu akciju: "Ljudi koji su vodili tu operaciju, Norac i ljudi generala Markača, zaslužuju svako priznanje jer smo spasili taj dio Hrvatske", piše u Bobetkovoj knjizi. Nacionalovi su novinari još prije nekoliko godina razgovarali s nekoliko sudionika operacije koji su potvrdili da je Srbima dan rok od dva sata za povlačenje, a zatim je uslijedila opća pucnjava u kojoj su izginuli deseci onih koji se nisu povukli.
Postoje i neki elementi u prilog Ademiju i Norcu, posebno zato što će im se suditi u Hrvatskoj. Zbog toga će biti vrlo zanimljivo pratiti suđenje. Dok haaško tužiteljstvo ustrajava na tome da su akcije "Medački džep" i "Oluja" bile zamišljene kako bi se prognalo srpsko stanovništvo, teško je očekivati da će sud u Hrvatskoj prihvatiti tu vrstu kvalifikacija. Norcu i Ademiju u prilog je i jednoglasna odluka Ustavnog suda prema kojoj je deblokada Medačkog džepa bila legitimna i opravdana akcija.
Ustavni suci proučili su "krajinsku" dokumentaciju iz koje je bilo očito da se radi o separatističkim težnjama tamošnjih pobunjenika, kao i vojne podatke po kojima je u šest mjeseci nakon bombardiranja iz smjera Medaka ubijeno 15 Gospićana i zaključili da je operacija HV-a i MUP-a bila potpuno zakonita. To otklanja mogućnost da se radilo o smišljenom progonu Srba te praktično unaprijed odbacuje važan dio optužnice.
Dakako, ostaje nimalo beznačajniji i teže oboriv – svjedočanstva o likvidacijama civila i spaljivanju čitavih sela kad je borba bila okončana, što jest teško kršenje ratnog prava. Norac i Ademi teško će dokazati da nisu znali što se događalo, ili da su tražili kažnjavanje krivaca.

Slučaj Norac bio je veliki izazov za Račanovu vlast
Kad se o njima počelo javno govoriti, optužnice koje su pripremane protiv Mirka Norca potresale su Hrvatsku. Norac je doznao da će protiv njega biti podignuta optužnica za slučaj Gospić u veljači 2001. i dva tjedna skrivao se u inozemstvu. Tada je Račanova vlada počela dvostruku operaciju, surađujući s Carlom Del Ponte i Haagom, ali i sa skupinom Norčevih prijatelja i suboraca predvođenih pukovnicima Mirkom Ljubičićem i Mirom Lacom. Kad je s pregovora Gorana Granića i Carle Del Ponte stiglo obećanje da će se Norcu za zločine u Gospiću suditi u Hrvatskoj, počela je druga, gotovo filmska faza pripreme Norčeve predaje u kojoj su glavnu ulogu imali Račan i umirovljeni pukovnik i vojni obavještajac Ljubičić.
Kako se u Splitu tih dana okupilo stotinjak tisuća demonstranata, Račanu su neki suradnici iz MUP-a sugerirali upotrebu specijalaca za deblokadu prometnica u Dalmaciji i Lici. Račan se nije usudio otvoreno konfrontirati s desnicom, nego se odlučio na tajne pregovore i u šest dana vodio je tri trosatna razgovora s Ljubičićem i Lacom, prenoseći im obećanja Carle Del Ponte da će Norcu biti suđeno u Hrvatskoj.
S druge strane, dobio je ozbiljno upozorenje da ne angažira specijalnu policiju jer bi to izazvalo reakcije demonstranata. Račan se plašio da bi u eksplozivnoj atmosferi sukob mogao poprimiti nesagledive razmjere i nazvao je Ljubičića koji se tada nalazio u okolici Splita, zanimajući se prijeti li Hrvatskoj svojevrsni udar.
Ljubičić je bio u društvu Ante Gotovine i prenio mu premijerovu zabrinutost, na što je Gotovina teatralno odgovorio: "Neće biti nikakvih izgreda." "Znači li to da se stvarno neće ništa dogoditi dok budem boravio u Poljskoj na sastanku s tamošnjim vodstvom", zanimalo je Račana. "Možete otputovati, sve će proteći u miru", zajamčio je Ljubičić.
Za to se vrijeme Norac skrivao u jednoj zapadnoeuropskoj državi, premda je većina mislila da je u Bosni i Hercegovini ili Dalmatinskoj zagori. Stalno je održavao vezu s bivšim suborcima i kad je dobio Vladina jamstva da će biti procesuiran u Hrvatskoj, pristao se vratiti. Kad se predao vlastima, u riječki ga je zatvor osobno odvezao zapovjednik Alfi Milijan Brkić, isti onaj koji je odbio upotrijebiti specijalce za suzbijanje eventualnih prosvjeda. U tom trenutku završena je najveća dotadašnja kriza Račanova kabineta koju su uz pregovaračke sposobnosti premijera i njegova zamjenika iznijeli Norčevi prijatelji Ljubičić i Laco.
Tek se naknadno otkrilo da je presudnu ulogu u pregovorima s Carlom Del Ponte imao Goran Granić. On je uz Račanovu podršku isposlovao čak i pismeno obećanje Carle Del Ponte da će se Norcu za zločine u Gospiću suditi u Hrvatskoj. Kako joj hrvatski pregovarači nisu pretjerano vjerovali, Del Ponte je to morala potvrditi i u pisanom obliku, unatoč protivljenju nekolicine suradnika, u prvom redu svog zamjenika Grahama Blewitta.
Pregovori su bili teški jer je dio tužiteljičinih suradnika bio izričito protiv bilo kakve nagodbe s hrvatskom stranom, ali naposljetku su popustili. Da to nisu učinili, Norac se ne bi predao, a to bi Račanovu vladu dovelo u katastrofalan položaj. Tih su se dana u mnogim mjestima od Gospića i Sinja do Slavonije počeli okupljati bivši branitelji i uz snažnu potporu desnog krila HDZ-a i paraobavještajnih skupina izazivali sukobe s policijom. Račan je bio spreman na sve kako bi se izbjegli sukobi i osobno se upustio u pregovore s Norčevim prijateljima, dok je Granić imao zadatak omekšati stajalište haaškog tužiteljstva. Kad je u tome uspio, jataci su obavijestili Norca, a on se predao i tako pomogao povratku Hrvatske u normalniju situaciju.

Vezane vijesti

Iskazom Marine Rukavine nastavlja se suđenje Norcu i Ademiju

U nastavku suđenja generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu danas će biti ispitana Marina Rukavina, bivša pravnica u zapovjedništvu brigade kojom je u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika