Srećko JurdanaKad netko u javnosti ispadne budala – bolje mu je da šuti i čeka na terapeutski učinak zuba vremena , ali neki ljudi toliko uživaju u svome komedijaškome statusu da ga nastoje produbiti dodatnim objašnjenjima, opravdanjima, polemikama i protunapadima, na čemu im publika može samo čestitati. Da nema takvih, hrvatska scena bila bi neusporedivo manje zabavna. Opisani obrazac potvrđuje se na slučaju novinara Josipa Jovića, prijetvornoga medijskoga žbira koji je nakon svoje haaške somnambulije počeo rigati napoj na osobe koje su ga u novinama prikazale onakvim kakav jest, među ostalim i na autora ovih redaka. Samo naprijed. Poriv za autodestrukcijom čest je pratilac kreativnosti, pa svodila se ta kreativnost – kao u Jovićevom slučaju - i na nadahnuto servisiranje državotvornoga obavještajnoga podzemlja.
Toliko o uvaženome gospodinu Joviću, prije prelaska na slučaj uvaženoga gospodina Rajića. Ivica Rajić, kao što je poznato, priznao je u Haagu krivnju za zločine koje je počinio u Bosni, a tužitelji su mu tu kooperativnost honorirali preliminarnom suglasnošću na kaznu od petnaest godina robije. Nagodba se – sa stajališta optuženog - na prvi pogled čini bizarnom, ali ako netko unaprijed pristaje na petnaest godina, ako ih doživljava kao umjerenu i prihvatljivu kaznu, onda se može pretpostaviti "što je sve tata radio u ratu". Stupni Dol, Vareš, organizirani teror i ubojstva Bošnjaka i ponekog Hrvata kao metoda provociranja međunacionalnoga razdvajanja i stvaranja predteksta za teritorijalnu podjelu Bosne na etnički čista područja. . .Sve se to Rajićevim priznanjem potvrđuje kao činjenica. Ivica Rajić prestao je kreirati iluzije o sebi, ali i o svojim naredbodavcima. Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića – također optužene u Haagu – prikazao je kao transmisiju preko koje su do njega stizali destruktivni nalozi iz Zagreba, tj. iz Šuškova kabineta.
Uglavnom: "hrvatsku državnu politiku" optužio je za izazivanje hrvatsko-bošnjačkoga rata u Bosni njezin neposredan realizator i egzekutor, a taj podatak predstavlja neugodu i za aktualnu vlast, tj. za plejadu birokrata stasalih pod Tuđmanom koji su hrvatsku agresiju u Bosni redovito nastojali post festum* prikriti raznim demagoškim mistifikacijama, među ostalim i donošenjem kvazipatriotskih saborskih deklaracija, u povodu kojih je Vesna Pusić iz HNS-a svojedobno duhovito izjavila kako se "istina ne određuje većinom glasova". Pokojnoga Tuđmana politički je iritirala Rajićeva brutalnost u zoni Vareša i naredio je njegovu smjenu, a svemoćni Gojko Šušak sklonio je svoga čovjeka na sigurno, u vojni stan u Splitu, i osigurao mu preko tajnih službi novi identitet. Iza Rajića je, dakle, stajala država, za koju je taj bivši oficir JNA, koji je 1992. godine prešao u HVO i odmah postao komandant područja u Kiseljaku, obavljao prljave poslove u Bosni.
Rajić se danas u Haagu odriče režima pod kojim je ostvario "karijeru", shvaćajući da ga ne može zaštititi ništa osim priznanja grijeha. Igranje na kartu obrane "državnih interesa" putem negiranja krivnje guralo ga je sve dublje u glib, a shvatio je sa zakašnjenjem i kakvu je perfidnu ulogu u toj predstavi igrao njegov odvjetnik Željko Olujić. Gospodin Olujić djelovao je niz godina kao državno-partijski odvjetnik Tuđmanovoga režima, koji je po nalogu s vrha podizao optužnice protiv nepoćudnih novinara i pokvarenu diktaturu kojoj služi prikazivao kao oazu anđela okruženu podlacima. Možda najopskurniji lik na hrvatskoj advokatskoj sceni, Olujić je po prirodi stvari bio angažiran i na Rajićevoj obrani, sa zadatkom da čovjeka uvjeri kako je najprofitabilniji nastup pred Sudom sublimiran u teoriji "laganja za Hrvatsku". S Rajićevim priznanjem, međutim, pukao je i taj savez. Zatraživši njegovu potpunu eliminaciju iz predmeta, Rajić je Olujića nazvao "lopovom i prevarantom" što je svakako udarac Olujićevom statusu* u hrvatskoj državotvornoj kasti. Jedno je kad te lopovom i prevarantom smatraju osvjedočeni neprijatelji državotvorne mafije, a drugo kad te tako nazove osoba koja je za tu mafiju obavljala specijalne ratno-zločinačke zadatke.
Rajićev nastup u Haagu drastična je demistifikacija Tuđmanovoga poretka, i čini temeljito apsurdnim sve pokušaje Tuđmanovih apologeta da hrvatski rat protiv Bosne prikažu kao liberalnu izmišljotinu. Odigrava se u isto vrijeme još jedan proces demistifikacije tuđmanizma, ovaj put na razini emigracije i tajnih službi. Josipa Perkovića, hrvatsku udbašku legendu situiranu i kod Broza i kod Tuđmana, njemačka policija optužila je kao organizatora ubojstva političkoga emigranta Stjepana Đurekovića, i zatražila njegovo izručenje. U kontekstu Perkovića, i Stipe Mesić zatekao se u defanzivnoj situaciji s obzirom na podatak da je Perkovićevog sina angažirao kao svoga savjetnika za sigurnost. Mesić se opravdava tezom da sin nije otac, što je svakako točno. Ni Andrija Hebrang mlađi, koji je ortodoksni desničar, nije isto što i Andrija Hebrang stariji, koji je bio ljevičar. A ni Miroslav Tuđman pouzdano nije isto što i Franjo Tuđman. Miroslav je, međutim, postao ono što je bio isključivo zahvaljujući ocu, i kad je o tajnoj službi riječ, mnogi su karijeru sinova skloni promatrati kao ekstenziju karijere očeva. Oprezniji predsjednik obratio bi na to pažnju kod imenovanja službenih savjetnika, ali Mesićeva široka duša afinitete prema ljudima uvijek će pretpostaviti uskogrudnome oprezu. Zato je predsjednik Mesić omiljen u narodu.
Slučaj Perković možda će se razvijati dalje, ali u ovom trenutku nameće se pitanje zašto je Njemačka čekala dvadeset dvije godine – koliko je prošlo od Đurekovićevog umorstva – da bi taj zločin promovirala u predmet javne istrage. U BND-u odavno znaju sve o višestrukome agentu Krunoslavu Pratesu koji danas tereti Perkovića, znaju sve o subverzivnim aktivnostima Bože Vukušića, poznati su im modusi djelovanja Udbe u inozemstvu, znaju i tko su neposredni izvršitelji ubojstva o kojem je riječ, pa ipak su tek sada odlučili od toga napraviti aferu. Zašto ? Možda upravo zbog isforsirane kompromitacije Mesića ?

STUPAC TJEDNA: NOVI NAPAD NA KBC REBRO; LJUBA TADIĆ

Dr. Josip Paladino, bivši ravnatelj zagrebačkog Rebra, pokrenuo je u svoje vrijeme veliki projekt nadogradnje bolnice s namjerom da istu pretvori u moderan i komforan medicinski centar, što Rebro danas nije. HDZ je smijenio Paladina čim je došao na vlast, a dr. Andrija Hebrang inicirao je napade na nadogradnju Rebra, koji se zadnjih dana ponovno razvijaju u medijima pod optužbama da je to Rebro u velikim dugovima. A što bi modernizacija bolnice trebala stvarati, ako ne izdatke koji se pokrivaju iz proračuna kao i mnoge druge stvari ? Zar je Rebro možda hotel od kojeg se očekuju samofinanciranje i profiti ? Riječ je ovdje isključivo o nastavku Hebrangovih pokušaja da se na bilo koji način dezavuiraju dr. Paladino, njegova ekipa i njegove zamisli.
* * *
Umro je beogradski glumac Ljuba Tadić, ikona nekadašnje jugoslavenske scene, jedan od najvećih glumaca koji su krstarili ovim prostorima. Cijenio je Krležu i zagrebačku kulturu, nije se kompromitirao suradnjom s Miloševićem, i njegova smrt osjeća se i na hrvatskome kulturnome području kao gubitak.