Prije nego što je potkraj prošlog tjedna za Josipom Perkovićem raspisao međunarodnu tjeralicu, njemački Savezni kriminalistički ured u Wiesbadenu protiv tog bivšeg jugoslavenskog i hrvatskog obavještajca prikupio je proteklih mjeseci više dokaza koji ga povezuju s ubojstvom hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Nacional je iz dobro upućenih izvora doznao da je Perkovića za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu teretio Krunoslav Prates, koga su njemačke vlasti uhitile prije nekoliko mjeseci, također zbog sudjelovanja u tom ubojstvu. Prates je očito priznao da je, kako ga terete i njemačke vlasti, doista bio agent jugoslavenske tajne službe koga je Perković držao na vezi, te da je Perkoviću dao ključ od garaže u kojoj je ubijen Đureković. Đureković je likvidiran u srpnju 1983. u garaži pokraj Wolfratshausena, koja se upotrebljavala kao tiskara Hrvatskog narodnog odbora. U njoj je tiskano glasilo Hrvatska država, a glavni je urednik bio Krunoslav Prates.
Savezni kriminalistički ured u Wiesbadenu odveć je ozbiljna institucija da bi samo na temelju Pratesova iskaza raspisao tjeralicu protiv Perkovića. Perković se našao na udaru zbog izvorne dokumentacije jugoslavenske tajne službe, koja ga dovodi u vezu s tim slučajem, koju su njemačke vlasti uspjele prikupiti. Njemačke vlasti naknadno su rekonstruirale i da su otisci prstiju pronađeni na mjestu Đurekovićeve likvidacije pripadali srpskim kriminalcima i ratnim zločincima Željku Ražnatoviću Arkanu i Đorđu Božoviću Giški, koji su Đurekovića likvidirali nakon što im je dostavljen ključ od garaže.
Prikupljena dokumentacija i njihovi otisci prstiju očito idu u prilog tvrdnjama da je Josip Perković dostavio ubojicama ključ od garaže u kojoj se ubojstvo dogodilo. Perković slučaj nije htio komentirati. U kratkoj izjavi za Večernji list rekao je da je sve to maslo Bože Vukušića, koji je među hrvatske emigrante dospio sredinom 80-ih. Vukušić se nedavno hvalio da je svjedočio u slučaju Đureković, zbog čega će Perković završiti u zatvoru. Veći dio zasluga za taj mogući epilog Vukušić pripisuje i materijalima koje je o ubojstvu Đureković objavio u svojoj knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatske emigracije.
Međutim, neki tvrde da Vukušićeve tvrdnje o svjedočenju u tom slučaju treba uzeti s rezervom, jer bi ovakav razvoj situacije oko Perkovića mogao posredno biti neugodan i za Vukušića. Vukušić se u emigraciji 80-ih povezao sa ekstremnim emigrantima, te je sudjelovao u likvidaciji Jusufa Tatara, zbog čega je bio osuđen na doživotni zatvor. Po obnovi hrvatske države na intervenciju Marka Veselice i Erwina Teufela, tadašnjeg ministra-predsjednika pokrajine Baden Wuerttemberg, pušten je da ostatak kazne služi u Hrvatskoj. Vukušić tvrdi da mu je to namjestila Udba. Njemačke vlasti zasad ničim nisu pokazale da su povjerovale da je Vukušić doista bio žrtva političko-obavještajne urote Udbe. Iako je u Hrvatskoj trebao nastaviti služiti kaznu, on je u Hrvatskoj pušten i kratkotrajno je sudjelovao je u stvaranju obavještajne zajednice. Politički pokrovitelj mu je sve vrijeme Vice Vukojević, danas sudac Ustavnog suda. Navodno je Vukojević sudjelovao u lažiranju izvješća koja su iz Hrvatske odlazila u Njemačku, a u kojima se lagalo da Vukušić izdržava zatvorsku kaznu.
Nacional je više puta pisao o nezakonitim aktivnostima Bože Vukušića i Vice Vukojevića – krađi dokumentacije iz MUP-a, ali i podmetanju požara i poticanju na ubojstvo u kojima je Vukušić slijedio obrazac djelovanja zbog koga je u Njemačkoj već bio osuđen. Županijski sud u Splitu odlučio je protiv Bože Vukušića provesti istragu zbog sumnje da je sudjelovao i u nekim otmicama. Vukušić tvrdi da mu je sve to smjestio upravo Perković – prvo mu je montirao sudjelovanje u ubojstvu u Njemačkoj, a potom otmicu u Hrvatskoj. Ako ništa drugo, dokumenti u posjedu Nacionala pokazuju da Vukušić u Hrvatskoj nije boravio u zatvoru, gdje je sukladno dogovoru Njemačke i Hrvatske trebao biti. Sukob Vukušića i Perkovića, po nekima špijunskih suradnika iz vremena bivše Jugoslavije, navodno traje već 15-ak godina. Raspisivanjem tjeralice za Perkovićem, njemačke vlasti pokazale su da ih kaznena djela počinjena u Njemačkoj, kao i njihovi počinitelji, zanimaju bez obzira koliko je vremena od njihova izvršenja prošlo.