Izlazak svake nove knjige Amelie Nothomb čekam s nestrpljenjem. Mislim se: “Ne piše opsežno, već više minimalistički, pa mogla bi brže pisati.“ Zarobe me njezine knjige jednakom brzinom kojom njezini likove ulaze u interakciju. Tema, dakle, komorna, s tek nekoliko likova koji su najčešće u sukobu ili barem jedno žudi za drugim. U stvari tema je komorna samo utoliko što je riječ o malom broju likova, ali sukob je univerzalan. A kao da započinje iz ničega. Lik ulazi u kontakt, odnosno dijalog — koji se na kraju pretvara u pravi verbalni dvoboj — s drugim likom voljno, u najboljoj namjeri, ne sluteći što bi mu se moglo dogoditi. Neke knjige Amelie Nothomb u velikoj su mjeri bazirane na vlastitom iskustvu, ali i one druge su uvjerljive i razrađene.

Lijepi ljudi

Na iskustvu stečenom u Japanu, u kojem je živjela u dva navrata, temelji se "Strah i trepet", prikaz korporativne hijerarhije, s tim da je u Japanu poslušnost potencirana, pa je individualizam kao najveći grijeh kažnjen besmislenim (možda malo kafkijanskim) zadacima. Sukob u ovoj, kao i u većini ostalih njezinih knjiga završava neočekivano, ali kao nekakva epizoda kakva se više neće ponoviti, a čak se i glavni lik — Amelie — pita je li ikada kročila u kompaniju Yumimoto. Autobiografski je i roman "Ljubavna sabotaža" u kojem skupina djece proživljava svoje djetinjstvo u Kini u vrijeme vladavine Četveročlane bande. Čežnja je tu za bliskošću s lijepom djevojčicom koja joj ne želi biti prijateljica. Djevojčica je lijepa, a Amelie Nothomb dodjeljuje ljepoti posebno značajno mjesto. Ljepoti, odnosno lijepim ljudima dopušteno je puno više negoli ostalima. Puno znači i kad nekom liku daje grotesknu vanjštinu. U "Antikristi" se studentica Blanche pak želi družiti s lijepom i društvenom kolegicom Christom koja je, kako se kasnije pokaže, zla i perfidna - unese najprije veselje, a potom pomutnju u Blanchein obiteljski život zauzimajući mjesto koje u stvari pripada Blanche. Stanje se gotovo cijelo vrijeme čini bezizlaznim, ali na kraju sve dolazi na svoje, a u ovom, kao i u drugim romanima, ime je znak. Textor Texel u "Kozmetici neprijatelja", Pretextat Tach u "Higijeni ubojice". Tekst, kao tkanje, kao ono od čega je čovjek sazdan.

Ono drugo ja

Amelie Nothomb u svojim knjigama, kako je sama kazala u jednom intervjuu, otkriva svoje ja kako se bori s onim drugim ja u sebi. Ispituje nutrinu osobe i granice njezina strpljenja. No nasilje joj nije strano, a iza verbalnog se katkad krije i ono nad tijelom. Njezini likovi pokušavaju zaustaviti mladost, u sebi ili drugima, slučajno (anoreksija) ili namjerno (ubojstvo). To je najbolje tematizirala u "Higijeni ubojice", svom prvom objavljenom romanu (1992.). Belgijanka Amelie Nothomb rođena je 1967. u Japanu, a zbog očevih diplomatskih aktivnosti živjela je još u Kini, Laosu, Bangladešu, Burmi i Americi. Kako zbog čestih selidbi nije redovito pohađala nastavu, kućna joj je biblioteka pružila dobro obrazovanje, a iz njezinih djela ispadaju književne reference, visoka inteligencija, rafiniranost i jednostavnost.
Što se tiče moje žalopojke s početka teksta, Amelie Nothomb priznaje da su joj ladice pune dovršenih rukopisa. U Hrvatskoj su prevedeni "Strah i trepet", "Robert je njezino ime", "Ljubavna sabotaža", "Protiv Katiline" i "Antikrista" (Vuković Runjić) te "Higijena ubojice" i "Kozmetika neprijatelja" (Algoritam).