Društvo pisaca, čiji sam i član, protestiralo je zbog uvjetne osude Matvejevića umjesto da mu čestita. Ne zbog toga što mislim da je Mile Pešorda više od književnog i intelektualnog gnoma: pa on je 1993. napisao da se na nas svalila "hrvatska revolucija", da je to "milost Božja" i da se "svijetu objavilo ime naroda, jezika i zemlje lijepe naše"! To je ne samo glupo nego i blasfenično i samo hrvatski sudac može presuditi u korist takva pisca. Naravno da Matvejević ima pravo kad osuđuje to što su pisali i radili Aralica, Vuletić, Ćosić, Kapor, Bećković ili Pešorda. Ali da Matvejević 2001., šest godina nakon rata, hoda po Bosni i Hercegovini s Francuzima i Nijemcima kanala Arte i na ruševinama demonstrira svoju tolernaciju i kulturu, nije puno pametnije. Pa on pisce proglašava ratnim zločincima i daje im u zemlji nepismenih neproporcionalnu važnost samo da bi onda i on koji se tim (nepostojećim) veličinama suprotstavlja ispao važniji i hrabriji. Tekst zbog kojeg je osuđen tako je beskrajno dosadan da je zaslužio i daleku veću kaznu, i to ne samo uvjetnu. A na kazni mu eto čestitam sada ja: zahvaljujući njoj moći će snimiti još koju seriju za kanal Arte i demonstrirati svoju toleranciju i kulturu.
Nemojte me krivo shvatiti: ja sam dobroćudan čovjek i gnjev me hvata samo kad netko veliča dosadu. Kao kad sam čuo da je jedna poštovana gospođa poklonila HNK-u u Zagrebu koncertni glasovir - umjesto da za taj novac kupi plastični eksploziv i sruši tu zgradu, na olakšanje gledatelja i poreznih obveznika. Ili kad vidim kako Braco Dimitrijević već trideset godina postavlja jabuke i limune po muzejima - zar vam ne dođe da ih ogulite ili si napravite limunadu?