Zoran Ferić"Život je drugdje", napisali su studenti na zidu Sorbonne. Tu je rečenicu pak napisao Milan Kundera u svome glasovitom romanu koji za naslov uzima upravo spomenutu parolu da bi njome pokušao protumačiti proturječnosti ljudske duše i, možda, sveopću povijesnu ironiju koja se začinje u odnosu poezije i revolucije, riječi i djelovanja, rime i ideja. Je li život upravo na onim važnim mjestima u koja su uprte oči cijeloga svijeta i u zanimljivu vremenu? Ne kaže se valjda uzalud kao kletva: "Da bog da živio u zanimljivom vremenu!" U skladu s tim, jesu li oni koji teže za važnim mjestima i zanimljivim vremenima ikada pomislili da se život preselio u Sarajevo baš u trenutku kad su na grad počele padati granate s okolnih brda? Zacijelo jesu.

Bilo je onih koji su iz sigurnosti svoje zapadnoeuropske ili američke situacije maštali o zanimljivome mjestu u zanimljivome vremenu i shvaćali to kao centar svijeta, kao prostor u kojemu su upravo patnja i smrt rađali pravi život. A što su u to vrijeme mislili stanovnici Sarajeva? Jesu li i oni osjećali da im je život negdje drugdje? Zacijelo jesu i o tome ne treba puno govoriti. Odlazak iz Sarajeva vjerojatno je bio odlazak iz "pravog" u mirni život, iz "autentičnog" u normalni. Gdje ima vode, struje, kruha, putra i gdje se čovjek ne mora suočavati sa zgrušanom ljudskom krvlju na ulicama. Jedan od ljudi koji su zacijelo u Sarajevu osjetili da je život drugdje bio je i pisac Mile Pešorda koji je otišao iz ratnoga Sarajeva. S punim pravom, naravno, slijedeći svoju muzu i svoju zvijezdu sudbine. I sve bi to bilo u redu da Mile Pešorda, zacijelo ljubitelj Milana Kundere, jednog od najpoznatijih europskih disidenata, nije svojim radom potvrdio upravo ono što Kundera često govori u svojim knjigama: kako se pjesnik pretvara u vojnika ideologije i čovjeka koji je kadar riječi pretopiti u tanad. Stvar je u tome što se takve stvari mogu činjenično dokazati i citatima potkrijepiti jer novinski zapisi, televizijski i radijski intervjui ostaju sačuvani, ma koliko nam se činilo da su to jednodnevne ili jednotjedne senzacije i da se može govoriti i pisati s nadom da će se sve to jednoga dana zaboraviti. Istina je da zaborav može biti i politički dirigiran, ali se sjećanjem valja boriti protiv njega. Kao i smijehom. I o tome govori Kundera. Pa kada Predrag Matvejeveć napiše za gospodina Pešordu da je taliban, onda, sva je prilika, to ne čini s namjerom da vrijeđa, nego da postavi dijagnozu, ne isključivo zato da bi naškodio njegovoj časti i ugledu, nego zato što misli da tako treba i pri tome je uvjeren da je svoje tvrdnje argumentirao. Na ovome mjestu možemo se pozvati i na jednog drugog pjesnika, Danijela Dragojevića, koji je u jednom svom eseju usporedio riječi s virusima.

One su doista i slične virusima jer posjeduju sposobnost da se umrtve, da egzistiraju u kristaliziranome stanju te da se neočekivano probude kad uđu u živu svijest i tamo osjete ugodnu klimu za život i razmnožavanje. Riječi mogu biti i žive i mrtve. Mrtve mogu oživjeti, a žive se mogu umrtviti. Ali mogu, bogme, i žestoko ubijati, kao najgori virusi. Mogu se prenositi od usta do usta, kapljično, kao najopasnija zaraza, mogu biti poganije i strašnije od metaka, mogu utirati put granatama i noževima. O takvim je riječima, koje ideolozi, komesari, jezuiti ili kako da ih već nazovemo, upotrebljavaju kako bi raširili svoju ideologiju kao da šire zaraznu bolest, pisao Predrag Matvejević. I kad bi netko mogao u povijesti usporediti i izračunati, vidjelo bi se da se više ljudi opasnije zarazilo upravo riječima koje su posredovale opasne i smrtonosne ideje, nego svim bacilima i virusima povijesti. Nije uzalud, i to s velikim uspjehom, Camus uspoređivao nacizam s kugom Zapada koja je odnijela nebrojene žrtve i još uvijek čuči negdje među rubljem, u dnu nekoga ormara da bi se pojavila u nekom sretnom gradu. Na nesreću, jedan od tih sretnih gradova bilo je i Sarajevo. Naravno, uz mnoge druge na Balkanu devedesetih. Samo što u ormarima i rubenini nije vrebao bacil kuge, nego su se prvo po zakucima kavana i stanova, a poslije i javno, u novinama i na televiziji počele širiti upravo one zarazne riječi o kojima je govorio Matvejević. Širili su ih, bilo to nekome pravo ili ne, među ostalima i pisci i sve je lijepo dokumentirano. Valja samo malo pročačkati.

Zadaća je intelektualca, pisca, uostalom, svakog svjesnog čovjeka, upozoravati upravo na takve maligne i zarazne riječi kako bi se u procesu javnoga osvještavanja stvari u društvu barem malo, i barem za trenutak popravile. Presuda Predragu Matvejeviću, kojom je dobio pet mjeseci zatvora, dvije godine uvjetno, pokazuje da se u Hrvatskoj stvari još uvijek shvaćaju upravo obrnuto, kao što je bilo u vrijeme rigidnoga tuđmanizma. Tadašnji je režim upravo klevetu i uvredu te bol duše uzrokovanu tom klevetom i uvredom pretvorio u efikasno sredstvo cenzure i borbe protiv neposlušnih novinara. Postao je to državnim dužnosnicima lijep dodatni izvor prihoda jer su odštete za duševnu bol bile enormne. Uništavala su se javna glasila i ljudi pod krinkom zaštite privatnosti i dostojanstva ljudi koji najčešće istog tog dostojanstva nemaju ni koliko je crno pod noktom. Štoviše, ne znaju što to znači. Osuđivanje Predraga Matvejevića na zatvorsku kaznu pokazuje da su stvari kod nas još uvijek obrnute, kao da živimo u srednjovjekovnoj figuri koja se zove obrnuti svijet, a koja je obilježila ovih naših petnaest godina rata, privatizacije i tranzicije. Nije kriv onaj tko napravi svinjariju, nije kriv onaj tko mažnjava tvornice i uništava stotine radnih mjesta, nije kriv onaj tko radi direktno protiv interesa građana ove zemlje i rasprodaje imovinu, nije kriv onaj tko huška na ratni zločin, nije kriv onaj tko ga naređuje i provodi, krivi su oni koji sve to objavljuju u novinama. Upirati prstom na svinjariju ili zločin sankcionira se brže i efikasnije od zločina samog. A što se tiče slučaja Matvejevića i Pešorde, te sudske zadovoljštine za navodnu uvredu, čini mi se prilično jadno ako se jedan pisac, dakle čovjek kojemu je zanat baratati riječima, ne može suprotstaviti upravo riječima te obraniti svoju čast i dostojanstvo u javnome sučeljavanju i polemici, nego se sakriva iza sudskih odluka i kolegu neistomišljenika tjera u zatvor. Kad je Josip Jović završio u buksi, digla se cijela zemlja. Hoće li i sada?