Duje DraganjaOd 1. do 15. prosinca 2006. državica Katar bit će domaćin Azijskih igara, sportskog natjecanja na kojem će nastupiti više od 12.000 sportaša u pedesetak sportova. Ta regionalna olimpijada po broju sudionika i sportova veća je od Olimpijskih igara. Bit će to 15. azijske igre, koje se od 1950. održavaju svake četiri godine. Prve su održane u New Delhiju, poslije u Tokiju, Jakarti, Teheranu, Pekingu, Bangkoku, Seoulu, a 2002. u Pusanu u Južnoj Koreji, ali nijednom u tako maloj zemlji kao Katar, koji ima samo 10.000 četvornih kilometara (158. zemlja na svijetu po površini) i 863.000 stanovnika (154. u svijetu).

Ali Katar ima obilje nafte i prirodnog plina. Jedan je od najvećih proizvođača i izvoznika nafte, koju još najmanje 23 godine može eksploatirati sadašnjim tempom. Zalihe plina su tolike da je teško procijeniti koliko će još uopće potrajati. Zbog golemog izvoza nafte Katar je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. BDP po glavi stanovnika za prošlu godinu bio je 37.610 dolara, deveti u svijetu, ispred Katara su samo Luksemburg, Norveška, Švicarska, Irska, Danska, Island, SAD i Švedska.
Ali zašto malom Kataru, koji dosad gotovo i nije imao sportski život, trebaju Azijske igre? Iznimno ambiciozni apsolutni vladar, koji ne dopušta ni minimalan oblik demokracije, želi Katar pretvoriti u najnapredniju i najmoderniju arapsku zemlju pa vuče vrlo značajne poteze na raznim područjima. Na teritoriju tog danas najvećeg američkog saveznika u arapskom svijetu nalazi se glavno američki zapovjedno mjesto na Bliskom istoku. S druge strane, u Kataru je i sjedište Al Jazeere, najpoznatije arapske televizijske mreže, koja snažno širi utjecaj na cijelo arapsko područje i danas ima već 50 milijuna gledatelja, a Amerikanci je smatraju svojim najvećim propagandnim neprijateljem. Katar je pun neobičnih kontrasta, pa ta zemlja koja dosad praktički nije imala nikakvog sporta želi organiziranjem Azijskih igara postati i sportska sila i osvojiti pedesetak medalja.

Iza svega toga stoji emir Abdallah ibn Kalifah Al Thani, potomak dinastije Al Thani koja Katarom vlada već 200 godina, otkad je došla onamo iz današnje Saudijske Arabije, još dok je to bilo područje siromašnih stočara, ribara i trgovaca. Ali početkom 19. stoljeća Katar je postao središte trgovine biserima. Na Arapskom poluotoku u Perzijskom zaljevu, graniči samo sa Saudijskom Arabijom, a površina mu je pet puta manja od Hrvatske. Katar je stoljećima bio pod vlašću Perzije, potom pod Otomanskim Carstvom, a u to područje Perzijskog zaljeva počeli su sredinom 19. stoljeća prodirati Britanci. Kada su u I. svjetskom ratu Turci otišli, Britanci su preuzeli kontrolu nad Katarom i još nekoliko obližnjih emirata pa su od devet tih emirata stvorili svoju koloniju. Između dva svjetska rata tu su otkrivene znatne količine nafte, pa i u Kataru, gdje je 1935. američkim, nizozemskim, britanskim i francuskim kapitalom osnovano poduzeće Qatar Petroleum. Zbog II. svjetskog rata eksploatacija nafte bila je prekinuta, pa je izvoz nastavljen tek 1949. Potkraj 60-ih Britanija je emiratima dala neovisnost. Isprva se činilo da će svih devet emirata ostati u zajedničkoj državi, ali je Katar samostalno proglasio neovisnost 3. rujna 1971. i postao suverena samostalna država.

Dok su Katarom vladali Britanci, priznavali su obitelji Al Thani pravo na titulu emira, ali ona nije imala velikih ovlasti. Ali kad je zemlja stekla neovisnost, na vlast je 22. veljače 1972. došao 40-godišnji Khalifa bin Hamad al-Thani, koji je počeo blagu modernizaciju. Prema mišljenju drugih članova obitelji to nije bilo dovoljno. Nezadovoljstvo je kulminiralo 1995. – dok je on bio u Ženevi, njegov najstariji sin Abdallah ibn Kalifah Ali Thani u državnom udaru bez krvi svrgnuo je oca i sam preuzeo vlast. Ocu nije dopuštao da se vrati u zemlju sve do lani, a dotad je učvrstio vlast, modernizirao zemlju i okrenuo se prema Zapadu. Kao mladić pohađao je britansku vojnu akademiju Sandhurst.

Očevi pristaše nisu se s tim isprva mirili i iz Saudijske Arabije, kamo su se preselili, počeli su agitirati protiv njega preko saudijske televizije. Kako bi se tomu odupro, on je osnovao Al Jazeeru, danas najutjecajniju arapsku televiziju, koju nije stavio pod svoju neposrednu uredničku kontrolu, nego joj je dopustio da djeluje samostalno, smatrajući da će ga ona najbolje braniti već stoga što je on glavni financijer. Tako je i bilo.

Sve se to događalo kad je propao prvi ambiciozni projekt britanskog BBC-ja da zajedno sa saudijskom TV kućom Orbit, koja je to financirala, osnuje veliku arapsku TV mrežu. Saudijski Orbit i BBC posvađali su se oko slobode novinara. Kad je taj projekt propao, uskočila je Al Jazeera i preuzela novinare, bili su to Palestinci, Libanonci, Sirijci, Egipćani koji su prošli BBC-jeve tečajeve zapadnog novinarstva ili već stekli radno iskustvo na zapadnim televizijama. Oni su svoje znanje počeli primjenjivati na Al Jazeeri te umjesto protokolarnih počeli 24 sata dnevno, po uzoru na CNN i BBC World Service, emitirati stvarne vijesti, žive političke rasprave uživo, intervjue s važnim ljudima.

Al Jazeera je brzo uspostavila dopisništva u arapskim prijestolnicama i postala važnim izvorom informacija iz cijelog arapskog svijeta za cijeli arapski svijet, jer su preko kabela i satelita Al Jazeeru mogli gledati ljudi i u drugim arapskim zemljama, a danas se preko satelita ona može vidjeti i u SAD-u, u cijeloj Europi i većem dijelu Azije. U arapskom svijetu vrlo je gledana u prvom redu zbog pristupa palestinskom pitanju, jer apsolutno stoji na palestinskoj strani, palestinske bombaše samoubojice naziva "mučenicima", organizira rasprave o tome kako uništiti Izrael te stalno objavljuje najdramatičnije snimke palestinskih žrtava izraelske vojske, posebno snimku dječaka kojeg je otac pokušao zaštititi svojim tijelom kad su se našli u unakrsnoj vatri, ali nije uspio.

Potkraj 90-ih Al Jazeera je otvorila dopisništvo u Kabulu i postala jedan od najvažnijih izvora informacija iz te zabačene zemlje. Prva je objavila snimke rušenja velikih budističkih hramova u Bumiyanu, prva objavila intervju s Osamom bin Ladenom, koji je s njom posredno i danas u kontaktu. Zbog toga se Al Jazeera našla na udaru američke vlade, jer je, po njenom mišljenju, postala sredstvo antiameričke propagande, pa čak možda Bin Laden preko nje šalje kodirane poruke svojim teroristima. Američka vlada pokušala je utjecati na katarskog emira da obuzda tu televiziju, ali on na to nije pristao. Urednici Al Jazeere odbijaju kritike da su antiamerički orijentirani i brane svoju reputaciju neovisne TV kuće. Ona je sada toliko moćna da je britanska vlada odlučila pokrenuti vlastitu TV mrežu BBC-ja za arapski svijet, koja bi se suprotstavila Al Jazeeri, pa je provela dosad najveću reorganizaciju BBC World Servicea, ukinuvši gotovo sve programe za istočnu Europu, jer najviše resursa namjerava upotrijebiti za borbu protiv Al Jazeere.

Mali Katar vrlo je osjetljiv na svoju sigurnost, a i u posljednje vrijeme imao je teritorijalnih sporova sa Saudijskom Arabijom, jedinom zemljom s kojom graniči na kopnu, ali i s Bahreinom, malom ali također bogatom otočnom državom, s kojom se sporio oko nekoliko otoka u Perzijskom zaljevu. Katarski vladar minulih je godina pozorno promatrao što se događa, zabrinut za sudbinu svoje male države u čijoj su blizini velike regionalne sile Saudijska Arabija, Iran i Irak. U doba krize nakon iračke invazije na Kuvajt 1990. Katar je pristupio antiiračkoj koaliciji pod vodstvom SAD-a, a njegove su vojne snage sudjelovale u Zaljevskom ratu, gdje se posebno istaknula katarska avijacija. Tada je učvršćeno američko-katarsko savezništvo, jer je Katar dopustio američkim snagama da se služe katarskim aerodromima i lukama.

Katar je tu dozvolu – u potpunoj tajnosti – obnovio i 2001. i čak potajno dopustio Amerikancima da sagrade svoj novi zapovjedni centar, koji je zamijenio prethodni u saudijskoj bazi Princ Sultan. Iz tog saudijskog centra Amerikanci su vodili Zaljevski rat, ali su saudijski vlastodršci zbog pritiska svojih konzervativaca morali od Amerikanaca zatražiti da ga zatvore. Tek je 2002. obznanjeno da su Amerikanci već daleko odmaknuli u izgradnji centra u katarskoj zračnoj bazi Al Udeid, gdje je već bilo 2000 američkih vojnika i inženjeraca, a već potkraj 2002. tamo se preselio general Tommy Franks, zapovjednik američke Središnje komande, koji je već počeo operaciju protiv Afganistana iz velike daljine u vojnoj bazi u gradu Tampi na Floridi. Zahvaljujući katarskom emiru Franks je u ožujku 2003., kad je počela invazija na Irak, taj rat vodio iz vojne baze Al Udeid u Kataru. Katar je bio i okupljalište znatnih američkih snaga prije početka invazije na Irak. Uz pomoć Al Jazeere katarski je emir postao značajna ličnost na cijelom arapskom prostoru, a ujedno je pomoću američkog savezništva učvrstio svoj položaj i prema susjedima, ali i unutarnjim neprijateljima.

Njegov sljedeći veliki projekt su Azijske igre, koje na kontinentu trebaju još više afirmirati Katar, a i njega osobno. Ali on želi da se Katar na tim igrama predstavi ne samo kao dobar domaćin, nego i da se legitimira kao nova arapska i azijska sportska sila. Zato se već godinama angažiraju vrhunski sportski stručnjaci, treneri i organizatori sportskih natjecanja iz cijelog svijeta, ali se suočio s velikim problemom. Katar nema sportsku tradiciju, donedavno se ondje od popularnih sportova igrao jedino nogomet, bilo je i nešto jedrenja. Zemlja dosad nije sustavno razvijala sportove koji bi producirali šampione sposobne i za međunarodne sportske uspjehe, posebno u najznačajnijim sportovima kao što su atletika i plivanje. Doduše, Katar je imao nekoliko trkača, koji su postizali stanovite uspjehe na arapskim i azijskim natjecanjima, a jedan je čak osvojio i medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., ali oni nisu mogli zadovoljiti katarske ambicije. Budući da se taj problem nije mogao hitno riješiti, odlučeno je da Katar postane svjetska sportska sila na drugi način. Ako nema lokalnih sportaša, ima novca kojim će kupiti vrhunske sportaše u inozemstvu.
Katar se na početku najviše zainteresirao za atletičare iz Afrike te im ponudio velike naknade, stalne prihode i izvrsne sportske uvjete ako uzmu katarsko državljanstvo. Posebno su se usredotočili na kenijske atletičare, koji su danas među najboljima na svijetu, a vježbaju u vrlo teškim uvjetima. Jedan od prvih Kenijaca koji je došao u Katar, uzeo katarsko državljanstvo, prešao na islamsku vjeru i promijenio ime, te počeo nastupati za Katar i osvajati medalje bio je kenijski trkač na 3000 metara s preprekama Stephen Cherono, koji se sada zove Saif Saaeed Shaheen.
On je privukao pozornost Kataraca još kao omladinski svjetski atletski prvak, počeli su ga nagovarati da prijeđe u Katar 2001., a on je pristao dvije godine poslije. Za prijelaz je dobio milijun dolara i doživotnu plaću od tisuću dolara mjesečno. Njegov odlazak iz Kenije u Katar teško je primljen u Keniji, pa je javnost zbog njegova odlaska morao umirivati čak i kenijski predsjednik. On je nakon prijelaza pod katarsku zastavu dva puta osvojio prvo mjesto na svjetskim atletskim prvenstvima na 3000 metara s preprekama, prvi put 2003. u Parizu u dramatičnoj utrci u kojoj je pobijedio vlastitog brata, koji je nastupao za Keniju i odbio mu čestitati. On je od 2004. i svjetski rekorder sa 7:53:62 na mitingu u Bruxellesu. Toliko je superioran u toj disciplini da bi postao vjerojatno i olimpijski prvak, ali na olimpijadi u Ateni 2004. nije mogao nastupati. Po pravilu Međunarodnog olimpijskog odbora sportaš koji promijeni državljanstvo može za novu državu nastupati na olimpijadama tek tri godine nakon što je posljednji put nastupio za prethodnu domovinu, osim ako mu ona izričito ne dopusti nastup za novu državu.
Nakon Cherona (Shaheena) još su neki Kenijci stali pod katarsku zastavu, prvak na 5000 metara Albert Chepkurui, a nekim trkačima kenijska vlast odobrila je nastupe za Katar jer je Katar dao veliku materijalnu pomoć kenijskom sportu. U Katar su došli i atletičari iz drugih zemalja, Sudanac Khamis Abdullah Saifeldin, koji također trči 3000 metara, ali i vrhunski natjecatelji u drugim sportovima, pa i veći broj bugarskih dizača utega.
Veliku pozornost prošle godine izazvala je najava prijelaza nekoliko odličnih brazilskih nogometaša u Katar. Među njima su bili Ailton, Leandro i Dede iz klubova njemačke prve lige, koji su bili spremni uzeti državljanstvo i nastupati za katarsku reprezentaciju. U kupnji stranih nogometaša Katar je bio posebno uspješan pa je danas 80 posto katarskih reprezentativaca rođeno izvan Katara, što je jedini način da se katarska nogometna reprezentacija kvalificirala za veće natjecanje, a nogomet je ipak ondje najpopularniji sport. Utakmice katarske prve lige prate brojni gledatelji, koji u posljednje vrijeme na utakmicama vide i velike zvijezde, jer za katarske klubove – zadržavši ipak staro državljanstvo – igraju Gabriel Batistuta, Fernando Hierro, Pep Guardiola i Stefan Effenberg.