Ono što se posljednjih desetak dana zbiva u francuskim gradovima zgranulo je francusku javnost i zabrinulo cijelu zapadnu Europu. Iako su angažirane goleme dodatne policijske snage i policajcima naređeno da energično suzbijaju nasilje i vandalizam, iako nad predgrađima gdje žive imigranti noću lete helikopteri osvjetljavajući tlo i tako pomažu u potrazi za vandalima sve brojnijim policijskim ophodnjama na tlu, iako se govori da bi sljedećih dana, ako se stvar ne riješi, po francuskim gradovima mogla biti raspoređena i vojska… nemiri se ne smiruju, štoviše, razbuktavaju se.
  Otkako su izbili neredi, izgrednici su po francuskim gradovima zapalili oko 4000 automobila, nekoliko škola i vrtića, desetak trgovačkih centara i stambenih zgrada, a posljednjih dana počeli su paliti i crkve. Uhićeno je više od tisuću ljudi, no to nije pomoglo da se situacija smiri. S obzirom na to da vlasti jednostavno ne znaju što da rade, građani su izgubili povjerenje u državu da će smiriti situaciju pa su se u mnogim gradovima ljudi počeli samoorganizirati da čuvaju škole, vrtiće, komunalne centre, čak i sportske objekte.
  Gdje su korijeni te situacije, dobro se zna: Francuska je šezdesetih godina, kada joj je trebala jeftina radna snaga, jako poticala imigraciju, posebno iz siromašnih država sjeverne Afrike, pa su se u Francusku useljavali mnogi ljudi islamske vjere iz tog područja u potrazi za poslom. Zapošljavalo ih se ponajprije na slabo plaćenim poslovima u industriji, u uslužnim službama, u javnim poduzećima, gdje Francuzi zbog niskih plaća i teških radnih uvjeta nisu željeli raditi.
  Da bi ih smjestili, francuske su vlasti počele graditi nova naselja u predgrađima velikih gradova, napose oko Pariza koji sada okružuju četvrti stambenih zgrada sagrađene najviše za imigrante. Tako su nastala naselja mahom islamskih useljenika, kojima su se poslije u većem broju pridružili i imigranti iz tzv. Crne Afrike. Ta su naselja živjela svojim životom, uglavnom vrlo slabo integrirana u francusko društvo.
  U međuvremenu se gospodarska situacija u Francuskoj promijenila: povećala se nezaposlenost, ponajviše među imigrantima, koji su mahom gubili posao jer su se najslabije mogli prilagođavati promjenama na tržištu rada gdje se sve više traži kvalificiranija radna snaga. Tako je u tim naseljima oko Pariza nezaposlenost dvostruko veća od francuskog prosjeka, zbog čega ondje vlada i viši stupanj kriminaliteta – osobito se raširila distribucija droge.
  Stoga je policija je u tim četvrtima, kako je posljednjih godina zahtijevao odlučni francuski ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy, počela češće djelovati, i to energično. Na to su se lokalni stanovnici žalili tvrdeći da su se našli na udaru vlasti samo zato što su imigranti te da postoje dvostruki standardi u postupanju policije.
  U takvu su se ozračju sve češće događali incidenti između policije i tamošnjih mladića, pa je Sarkozy na te kritike odgovorio 19. listopada objavom "nemilosrdnog rata nasilju u pariškim predgrađima". On je 25. listopada došao da se osobno uvjeri kakvo je stanje u pariškom predgrađu Argenteuilu, a tamošnji su ga stanovnici dočekali bacanjem kamenja i boca.
  Dva dana poslije, 27. listopada, policija je u sjeveroistočnom pariškom predgrađu Clichy-sous-Boisu organizirala potragu za skupinom mladića za koju je sumnjala da krši zakon. Tijekom te potrage policajci su naišli i na četvoricu mladića koji su se tuda slučajno vraćali s nogometne utakmice. Zapovjedili su im da stanu, ali su ta četvorica – iako je doista bila riječ o sasvim nedužnim osobama – zbog loših iskustava što ih mladi ljudi iz tih predgrađa imaju sa strogom i grubom Sarkozyjevom policijom, počela bježati. Preskočili su ogradu tamošnje trafostanice i pritom dotaknuli vodove visokog napona: dvojica su poginula, a treći je teško opečen prevezen u bolnicu.
  Taj je nesretni događaj, kao primjer policijske represije protiv nedužnih mladića, toliko uznemirio i uzbunio tamošnje stanovnike da su iste večeri izbili neredi koji otad ne prestaju. U međuvremenu su se neredi iz predgrađa Clichy-sous-Boisa proširili, posebno na velike sredozemne gradove gdje ima mnogo imigranata, a potom i na Strasbourg, gradove u Normandiji, te na druga mjesta. Danas je već više od 12 žarišta nasilja diljem Francuske.
    Strah među Francuzima vlada i zato što nitko ne zna s kim se službe reda i sigurnosti sukobljavaju – čuju se o tome vrlo različite procjene. Dio poznavatelja stanja u tim predgrađima tvrdi da je riječ isključivo o lokalnim bandama huligana i sitnih kriminalaca koje djeluju na lokalnoj razini s jedinim ciljem: dati policiji do znanja da se prestane upletati u njihove kriminalne aktivnosti u četvrtima gdje žive. No čuju se i drukčija mišljenja: ne treba podcijeniti da većinu nezadovoljnih mladića iz pariških predgrađa čine mladi muslimani, na koje su počeli utjecati radikalni imami. Čak se na naslovnici nekih novina pojavila tvrdnja da je riječ o "početku jihada u Europi".
  No strah da bi se ti neredi mogli proširiti i izvan granica Francuske zavladao je i diljem zapadnoeuropskih zemalja koje također imaju veliku imigrantsku islamsku populaciju. Prvi koji je upozorio na tu mogućnost bio je bivši talijanski premijer, donedavni predsjednik Europske komisije i sadašnji vođa talijanske oporbe Romano Prodi. On je izjavio da se ne bi trebalo čuditi da se slično nasilje dogodi i u Italiji jer "imamo najgora predgrađa u Europi". Francuske događaje sa zabrinutošću prate i u Njemačkoj, u kojoj također uz velike gradove postoje predgrađa naseljena pretežno imigrantima, kao i u Velikoj Britaniji, gdje postoje cijeli gradovi u srednjoj Engleskoj u kojima prevladavaju imigranti, na primjer Bradford i neki dijelovi Leedsa.
  Neredi u Francuskoj ponovno su otvorili pitanje koja je zemlja vodila pravilnu politiku prema useljenicima. Otkada su šezdesetih godina u Europu počeli dolaziti u tadašnjem razdoblju velike konjunkture, posebno u industriji, pojavile su se i dvije koncepcije kako se prema njima ponašati. Neke su zapadnoeuropske zemlje smatrale da te došljake treba maksimalno integrirati u lokalnu zajednicu. Tako je, na primjer, postupala Švedska premda su je zbog toga kritizirale neke organizacije za zaštitu ljudskih prava da krši prava tih došljaka na vjeru, kulturu, jezik.
  No postojao je i sasvim suprotan oblik prihvaćanja tih došljaka: poticalo ih se da i u novoj domovini zadrže svoj način života, vjeru i jezik, da stvaraju svoje vlastite lokalne zajednice, što je više-manje bio njemački, francuski i napose britanski pristup, koji je dobio više pohvala organizacija za zaštitu ljudskih prava. No kod tog se pristupa javio i problem: riječ je o određenoj getoizaciji useljenika.
  Velika Britanija je počela je mijenjati svoju politiku prema useljenicima i ovih je dana uvedena nova provjera za dobivanje državljanstva: odgovarajuće vladanje engleskim jezikom i određena znanja o životu u Velikoj Britaniji i njenim institucijama.
  Francuska se sada našla pred istim problemom da pokuša naknadno nešto raditi na stvari koju je krivo napravila prethodnih desetljeća. Nitko u Francuskoj još ne zna koliko će trajati ti nemiri, ali se sa sigurnošću može reći da će ti nemiri imati dalekosežne dramatične posljedice za Francusku i u društvenom i u političkom smislu.
  Neki francuski politički komentatora idu čak toliko daleko da tvrde kako se sada u tim pariškim predgrađima rješava budućnost Francuske jer o tome kako će se u njima razvijati situacija ovisi i ishod francuskih predsjedničkih izbora koji će se održati za 18 mjeseci. Za sada se smatralo da će veliki favorit na tim sljedećim izborima biti popularni francuski ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy, trenutačno glavni politički suparnik predsjedniku Jacquesu Chiracu.
Francuski se predsjednik tek u nedjelju preko televizije obratio javnosti obećavši da će biti uspostavljen red i zakon u cijeloj Francuskoj. "Zakon mora imati zadnju riječ" - rekao je Chirac - "Republika je u potpunosti odlučna da pokaže da je snažnija od onih koji šire nasilje i strah. Počinitelji će biti uhićeni, suđeni i kažnjeni. Ali, da bi se smirilo nasilje nužno je za sve osigurati jednakost pred sudom, jednakost u mogućnosti napredovanja i poštovanje." Chiracov glavni saveznik, premijer Dominique de Villepin, zauzima se također za toleranciju i dijalog. Da bi to i pokazao, dana 1. studenoga primio je obitelji poginulih mladića te najavio da će vlada predstaviti velik plan novčane i gospodarske pomoći zajednicama useljenika, kao i program njihova jačeg integriranja u društvo i zapošljavanja. Zbog tog suparništva vodećih ljudi francuske države, zaostala je reakcija na nerede pa su se i zbog toga oni tako razbuktali.