Proturječan gotovo koliko je to uopće moguće, Branimir Štulić (poznat  i po egocentričnoj, ali ipak donekle istinitoj izjavi "Azra – to sam ja") nije laka tema za biografa, ali Hrvoje Horvat (rođen 1965.) uspio je usred sveopće poplave krajnosti, idolatrijskog veličanja i pljuvačkog obezvređivanja, postići najviše – objektivnost. I ublažiti besmislenost rasprave (kojoj je i sam Štulić pridonosio svojim sumanutim izjavama kojima je jedini izvor i svrha bio inat) koja ne prestaje: neki dan na promociji knjige na Interliberu kritičar Darko Glavan ustvrdio je (kao da je to uopće važno) da Johnny nikad nije bio hrvatski rocker, a Boris Leiner ga je branio da je on kozmopolit. Doista, zašto se ne bi moglo biti hrvatski kozmopolit. To što je netko negdje živio i nešto radio valjda ga samo po sebi čini pripadnikom te sredine (čak i bez obzira na to što on sam o tome mislio i govorio, pa i bez obzira na putovnicu; zar itko misli da je istinski identitet bilo koje osobe njena osobna iskaznica?), svakako neusporedivo više nego busanje bilo kakvom pripadnošću.

Iznimni fenomen

Štulić nije bio muzički obrazovan, i kao samouk počeo je kasno, ali njegovo uporno, strasno, gotovo fanatično vježbanje (među ostalim i sa školovanim klasičnim gitaristima) urodilo je u najmanju ruku zanimljivom svirkom. Njegovi su stihovi pretenciozni, "učeni i knjiški ljudi" svakako bi s pravom dodali i sirovi i nezgrapni, a ipak osvajaju svojevrsnom snagom i neporecivom iskrenošću. Hrvoje Horvat mogao je imati 15 godina kad je bio na koncertu Azre, kao i današnji klinci koji iznova s velikim zanimanjem otkrivaju njenu glazbu, mnogi od njih i pjevuše i napikavaju na gitari "Lijepe žene prolaze kroz grad", "Gracija", "Marina", "Krvava Meri", "Kurvini sinovi", "Jablan", "Kao ti i ja", "A šta da radim", "Balkan", "Ravno do dna" i mnoge druge. Koliko je to već generacija u posljednjih četvrt stoljeća? I taj podatak svakako nešto govori o iznimnosti fenomena Azre, dok su mnogi "slavni" i "popularni" izblijedjeli u magli zaborava. (Horvat nije propustio ni pokopati pjesme balkanske mitologije na zalazu Štulićeve karijere kao katastrofalne muzičke promašaje, još toliko o objektivnosti.)

Nije to niš

Za kraj dvije anegdote. Prva iz knjige. Kad su prije petnaestak godina ljetovali na Jadranu, Jura (Pađen) pitao je Johnnyja hoće li on i njegova supruga Josephina (s kojom i danas živi u glazbenoj apstinenciji u Nizozemskoj, situiran njezinom plaćom i prepušten čarima malog nogometa, uživajući u uskraćivanju intervjua novinarima kojima je još uvijek zanimljiv) imati djece. "Nećemo", ozbiljno je odgovorio J. B. Š., "jer djeca velikih ljudi često su u kurcu." "O, pa onda je tvoj stari zaista velik čovjek", dosjetio se Jura kroz smijeh. Druga je fora iz intervjua u beogradskom Džuboksu početkom 80-ih, nema je u Horvatovoj knjizi, a jako se svidjela onodobnim djevojkama. Novinarka je pitala Johnnyja (Džonija, ili Đonija?) zašto se toliko znoji na koncertima, a on joj je (samodopadno) odgovorio: "Nije to niš, da ti vidiš kolko se ja znojim dok ševim."