svaki je roman prije objavljivanja bio neobjavljen i stajao, barem neko vrijeme, na stolu, u ladici, računalu ili negdje drugdje. Pomalo je neumjesna, stoga, koncepcija biblioteke Jutarnjeg lista u kojoj su objavljena nova djela osmorice hrvatskih autora (Brešan, Dežulović, Ferić, Jergović, Pavičić, Popović, Radaković, Tomić). Da su kao koncepciju uzeli premijeru (ujedno i naziv biblioteke) pisanu isključivo za njihov list, stvar bi štimala. Ali uređivačka politika u kojoj se objašnjava (u samom Jutarnjem) da su to, eto, neobjavljeni romani naših pisaca, od kojih su neki već bili u ladicama, a neki su se mahnito dovršvali, o čemu se onda točno radi? Sumnjam da ti pisci ne bi imali otvoren prostor kod nekog od svojih dosadašnjih izdavača. Očito je mrkva bio honorar, koji, iako nije javno objavljen, nije golem novac za koji bi se prodao neki menadžer ili nogometaš (usporedba nije najsretnija, jer bi, na primjer, blagajnica koja želi ići na more bila zadovoljna tim novcem – ali književnost nije ni sport ni trgovina). Možda je u pitanju želja za još malo slave ili za malo većim dijelom kolača na našem čitateljskom tržištu. Treba ipak imati na umu da je Hrvatska vrlo nisko po razini obrazovanja i stanju pismenosti te da su brojne knjige kupljene na “sve po 29 kuna“ akciji ostale nepročitane, ali izvrsno izgledaju na polici.
No kiosk—izdavaštvo ispucalo je i klasike, i lektiru, i dječju literaturu, i kuharice, i atlase, i enciklopedije, pa zašto ne kapitalizirati i hrvatske pisce? A tko bi i tu bio isplativiji, medijski — dakle i financijski, od, sada već bivših, fakovaca?
Ne ulazeći ovom prigodom u sam sadržaj i kvalitetu (a privatno me ipak zanima je li urednik Ivica Buljan zbilja uredio, ili ih je samo pustio u tiskaru) osam objavljenih romana, bilo bi zanimljivo znati je li našoj osmorici autora čitanost porasla samo jednokratno, jesu li stekli čitatelje i za budućnost, ili su možda izgubili neke dosadašnje.