Zoran FerićPretpostavimo ovako. Noćne vatrice u pariškim predgrađima nisu prouzročili nezadovoljstvo i besperspektivnost, nije ni prikriveni rasizam francuskoga društva ni kamuflirana segregacija, nisu ih naručili ni islamistički militaristi: naručila ih je automobilska industrija. I stvarno, najbrojnije žrtve nemira u Francuskoj, ali i u Belgiji, bili su, zapravo, automobili. Balašević, kad pjeva o ratnim stradanjima kaže: "Žao mi konja." Koliko je konja stradalo prošloga tjedna u francuskim gradovima? Naravno, onih ispod haubi. Najbrojnije kolateralne žrtve ove najnovije europske revolucije, čije posljedice još ne možemo sagledati, a o uzrocima se ovih dana trude reći nešto brojni novinari, pisci, intelektualci, dakle, najbrojnije žrtve bili su upravo automobili. Možda će se negdje u Europi i pojaviti pjesma koja će žaliti Renaulte, Peugeote, Citroene, sve te čistokrvne Francuze koji se, zbog profita i jeftine radne snage, proizvode tko zna gdje po svijetu, a onda ih gledamo na pametno sročenim i majstorski snimljenim reklamama u kojima uživamo gotovo kao i u spotovima ili kratkim filmovima. Upravo su reklame za automobile među najatraktivnijima danas.

To, naravno, nije slučajno. Prije je automobil bio znatna i često nedostižna investicija, odmah je postajao član obitelji, nešto kao dobri, tolerantni i poslušni ujak. Danas je on u znatnoj mjeri potrošna roba, ali nešto od toga sakralnoga odnosa i emotivnoga angažmana zadržalo se i u ovome vremenu kad u velikim europskim gradovima kupnja i držanje automobila postaju gotovo besmisleni.

Automobili se i dalje kupuju i vole, iako put do centra grada automobilom može trajati u svakome od tih velikih gradova i nekoliko sati, dok se podzemnom željeznicom stiže za petnaest minuta. Auto postaje prostor intimnosti koji parkiramo na ulici. On je nekako produžetak našega stana, naše radne ili spavaće sobe. Pa tako upravo po unutrašnjosti parkiranih automobila pred velikim zgradama možemo zaključiti kako izgledaju i stanovi tih ljudi koje ne poznajemo. Ima urednih kabina, uvijek opranih, čistih stakala, neki pak na zadnjem sjedalu drže knjige ili stare novine, drugi pak odjeću. Često se negdje u kabini, obično skriven, može naći i kišobran. Ima nevjerojatno neurednih tipova koji pokazuju izrazito nepoštovanje prema svom automobilu jer u njemu drže kanistere, plastične bačve ili kartonske kutije nepoznatog sadržaja. Automobili nas pokazuju drugima više nego što sami možemo i zamisliti. I naravno, ne samo to kako se ponašamo prema njima kad su već naši, nego i ono drugo, možda još važnije: koje od njih biramo da bismo se izrazili. Automobil je svakako i izraz osobnosti i stila koji živimo ili želimo uvjeriti druge da živimo. Karavan za obitelj s posebnim mjestom za veselog i dobroćudnog psa, mali ekonomičan gradski auto za samice i samce ili mlade parove, veliki terenci za one koji vole osjećati snagu, kabrioleti za šminkere, nabrijane pile za šmekere i ljubitelje brze vožnje, skupe limuzine za one kojima trebaju statusni simboli i pokazatelji solventnosti. Auto je nama danas i prijevozno sredstvo i pokretna dnevna soba, ali i seksualno pomagalo. Ima onih koji jačaju libido, utječu na potenciju ili služe umjesto štundenhotela. Ta su se bića na četiri kotača uvukla i u naše uspomene i naš doživljaj svijeta. Oni koji malo duže pamte zacijelo se sjećaju i prvih automobila svojih roditelja, kao što se sjećaju i svojih prvih vozila. Sjećamo se, uostalom, i onih koji su postali dijelom naše mitske svijesti, kao što je Bondov Aston Martin, kao što je Diabolikov Jaguar, ili Herbie, simpatična buba s ljudskim osobinama. Uništenje jednog automobila može se pretvoriti i u jak univerzalni simbol, kao što mi ovdje jako dobro pamtimo onog crvenog osječkog fiću koji je početkom rata stradao ispod gusjenica tenka JNA. Simbolički, to je bio kraj Jugoslavije i naš pozdrav ne samo s fićom, nego i sa stojadinima i yugom.

Za vrijeme poznate revolucije šezdeset i osme u Francuskoj su stradale ulice. Demonstranti su vadili iz njih kocke kako bi mogli gađati policiju. Danas stradava ono što ulicama vozi. Uostalom, za to postoji i nekoliko praktičnih razloga. Automobili mogu biti i male, pokretne tvrđave, nalaze se na ulicama kao ponuđeni za stvaranje barikada koje su u Francuskoj po tradiciji s vremena na vrijeme pojavljuju. Lako i lijepo gore, a ponekad mogu i eksplodirati, što priziva onaj ugodan osjećaj kad u filmu negativac i đubre strada u buktinji automobila koji se survao u provaliju. Oni su doslovno ponuđeni i nezaštićeni. Vidimo to poslije utakmica ili prilikom drugih uličnih sukoba s policijom. Uništavaju se i oštećuju automobili nepoćudnih registracija. Ovo što se događa zapravo je revolucija manjeg otpora. Pale se oni koje je najlakše zapaliti. Kao što je u ratu najlakše poklati civile, kao što su starci i djeca najčešće žrtve jer se obično ne mogu braniti, tako je i s automobilima. To je ujedno i udar na povezanost suvremenoga građanina s njegovim automobilom. Osim toga, automobil često služi upravo tome da bi se zadobilo poštovanje. Neki pak poznavatelji u novinama tvrde da je čitav taj noćni palež po Francuskoj upravo pokušaj da se zadobije poštovanje. Uostalom, posve je vjerojatno da većina tih gnjevnih, siromašnih i nezaposlenih mladića po predgrađima više od svega želi upravo dobar auto. Zašto onda ne spaliti susjedov?