19.11.2005. / 00:00

Autor: Ivana Rogar

Književna kritika

Pamuk između istoka i zapada

Orhan Pamuk: Bijeli zamak, Vuković & Runjić 2001. s engleskog preveo Marinko Raos

Danas golemi međunarodni ugled turski je književnik Orhan Pamuk počeo graditi svojim trećim romanom. Objavljen 1985, Bijeli zamak je pobudio veliko zanimanje publike i kritike. U idućim romanima (Crna knjiga 1990. i Zovem se Crvena 1998.) Pamuk je razvio slojevit, bogat način pripovijedanja i potvrdio da je jedan od onih koje uvijek moramo imati na oku. Osim najprodavanijeg turskog, postao je i jednim od najpoznatijih svjetskih suvremenih romanopisaca. Jedno od njegovih obilježja je postmodernističko poigravanje kanonima pripovijedanja. Tako i u Bijelom zamku Pamuk muti granicu između lika roba koji priča priču i drugog lika, njegova gospodara i time relativizira instituciju pripovjedača.

Gospodar i rob

Bijeli zamak napisan je kao ispovijest mletačkog naučnika kojeg na putovanju brodom iz Venecije u Napulj zarobe Turci i odvedu u Istanbul. Ondje postane vlasništvom čovjeka kome izgledom neizmjerno sliči. S vremenom i njihove se osobnosti počinju sve više podudarati. Tijekom godina gospodar Hodža i rob zajedno rade na mnogim projektima. Među njima je i velika ratna naprava koja bi trebala donijeti bezuvjetnu pobjedu Turskoj u osvajanjima kršćanskog svijeta. U isto vrijeme Hodža, ispitujući roba, neumorno pokušava dokučiti razliku između kršćanina i muslimana, između "njih" i "nas". Što u mentalnom sklopu čovjeka čini drugačijim, neprihvatljivim, grešnim i nevjernikom? Ako su dva nespojiva svijeta, Istok i Zapad, radikalno različiti, mora postojati i nešto radikalno različito u samim ljudima koji ih tvore. Možda je posrijedi njihov razum, drugačiji doživljaj svojeg "ja" i ostvarivanje identiteta. Međutim, nakon godina zajedničkog života gospodar i rob, ljudi različite vjeroispovijesti, odgoja, moralnih uvjerenja, kulturoloških zasada i načina života, ne mogu razlučiti vlastite osobnosti i međusobno izmjenjuju identitet. Pamuk, koji često kritizira tursku vladu zbog nacionalizma i vjerske diskriminacije, pokazuje da ni vjera ni kultura ne čine čovjeka drugačijim, grešnim ili bezgrešnim. Musliman može postati kršćaninom i, štoviše, preuzeti nečiji identitet te nastaviti tuđim životom i obratno. Hodžina nastojanja da prodre u kršćanski um i shvati njegovo funkcioniranje usporedno prati izlaganje o pohodu turske vojske na Poljsku u kojem će se upotrijebiti Hodžino strašno oružje. Naposljetku se njegov neuspjeh u otkrivanju tuđe drugosti alegorijski poklapa s porazom turske vojske koja ne uspijeva osvojiti bijeli zamak. Razlika među ljudima utemeljena na vjeri tako se pokazuje kao tlapnja, a tuđi način razmišljanja kao nešto nedokučivo poput bijelog zamka.

Slabe pripreme

Pamuk je lijepo osmislio svoju priču bez trunke patetičnog moraliziranja. Ona ovdje zasigurno nije da nas podučava toleranciji, nego radi vlastite ljepote. Međutim, Pamukov pripovjedač kao da se nije dobro pripremio za svoj zadatak. U nebrojenim varijacijama Hodžina ispitivanja roba priča često gubi nit, a događaji važnost. Taj je učinak dodatno potpomognut kvalitetom prijevoda. Naime, hrvatsko je izdanje prevedeno s engleskog jezika, dok je original napisan, dakako, na turskom. Što znači da je riječ o prijevodu prijevoda. Koliko god se to činilo bezazlenim, ostavilo je traga na tkivu teksta jer on obiluje rečenicama iz kojih iskreno progovara engleska konstrukcija. Naravno da bi iz prijevoda originala mogla progovarati turska konstrukcija, međutim, što je prijevod više odmaknut od originala, veće su šanse da bude nekvalitetan. Pored toga, složene rečenice često su nespretne, a ponekad čak i bez smisla.

Posljednja zamjerka

Posljednja zamjerka odnosi se na pogovor izdavača u kojem je preveden jedan Pamukov iskaz: "Od Thomasa Manna sam naučio da se ključ koji otvara put k užicima historijske fikcije nalazi u kombiniranju pojedinosti… Ali najviše sam naučio od Marguerite Yourcenar; ona je napisala sjajan esej o jeziku i stilu historijske fikcije." Pojam na koji se referira Pamuk u našem se jeziku ne zove fikcija, nego pripovjedna proza. Izraz fikcija mnogi poistovjećuju s engleskim fiction kao da taj internacionalizam u oba jezika ima jednako značenje. Međutim, dok se u engleskom on odnosi i na književni žanr, u hrvatskom označava jedino nešto nepostojeće, izmišljeno. Reći, dakle, da je Bijeli zamak fikcija značilo bi da samo djelo uopće ne postoji.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika