Vedrana RudanGledala sam sinoć Čačića kako se kesi. Sebe definitivno smatram gubitnicom. Ništa u životu nisam ukrala, stekla muljanjem, vezama, pljačkom, otimačinom, laganjem. Nemam vilu, ušteđevinu, normalan auto, u dugovima smo... Ne mislim da sam pozitivna, samo nabrajam. Nisam jedino preglupo stvorenje u Hrvatskoj. Ima nas četiri milijuna. N a s ima četiri milijuna, nj i h ima možda tisuću. ?! I?! Čačić. Ni u ludilu ne mislim da je Čačić specijalno gadan. Samo se nepodnošljivo gadno kesi. Čačić. Sjedi u studiju, prepucava se s nekakvim veselim trenutačnim ministrom u hrvatskoj vladi, zadrigli obojica, a neka sirota gospođa koja ima, ili pozna neke koji primaju tisuću i pol kuna mjesečno penzije, preklinje dva surova, bešćutna debela nasmijana...., nemam riječi, za malo milosti i pristojnosti?! Dragi bože?!
Potpuno mi je jasno da pristojno, fino odgojeno stvorenje ne može biti hrvatski političar i da od spodoba koje su hrvatska vlast ili su pri njoj nitko normalan ne može očekivati ništa dobro, ali zašto tim bićima netko ne kaže da je Hrvatska u žalosti. Stotine tisuća nezaposlenih, deseci tisuća ranjenih u tijelo i dušu, neuhranjena dječica, izbezumljene majke koje ne znaju da li dati djetetu jesti ili platiti podstanarski stan, pijani očevi kojima još nitko nije rekao zašto su baš za ovakvu Hrvatsku dali nogu, ruku, duševni mir... A dva se debeljka smiju i pokazuju gladnoj Naciji potpun nedostatak elementarne pristojnosti i sućuti. Znaju li ta dva... Ne, ne bojim se nazvati ih nekakvim životinjama, ali da li bi bilo fer tu dvojicu krstiti imenom bilo koje životinje? Morali bismo imati više poštovanja prema četveronožnim bićima. Ne bismo smjeli gadove koji su ljudska bića nazivati konjima, svinjama, majmunima... Ta plemenita bića galopiraju, rokću, skaču s grane na granu, ne kradu, ne ubijaju, ne pale, ne siluju, ne kese se na ekranima dok sirotinja moli malo milosti. Dakle, znaju li ta dva... Ne znaju što znači imati dijete koje zarađuje petsto eura, radi petkom i svetkom, ima trideset i pet godina, podstanarski stan u Rijeci košta dvjesto pedeset eura... Neki od nas imaju djecu koja satima, danima, mjesecima vise na internetu, traže posao, odlaze na interevjue pa nam onda do u zadnji detalj govore što je rekao "on" ili "ona". A "on" ili "ona" od mladog čovjeka traži "radno iskustvo", "poznavanje triju ili više svjetskih jezika", "entuzijazam", "optimizam", "priložiti fotografiju", "priložiti fotografiju čitave figure", "spremnost na duga putovanja vlastitim kolima". Djeca koja traže posao često čuju kako je plaća od dvije tisuće kuna mjesečno "ono što vam trenutačno možemo ponuditi, danas svatko ima fakultet", "Bugari su mnogo jeftiniji", "mladi bi morali imati strpljenja", "zašto ne biste volontirali šest mjeseci. Ako se pokažete dobri, dobit ćete posao, ako nam ne budete odgovarali, steći ćete iskustvo."
A dva se debeljka smiju. Zna li Čačić, taj... Ne, sigurno ne zna da novine pišu kako se nekakvi "Čačićevi stanovi raspadaju", pucaju cijevi, propuštaju krovovi, izbezumljeni ljudi čekaju ključeve, vraćaju kredite, plaćaju podstanarstvo, a nigdje nikoga tko bi skinuo osmijeh s Čačićevog.. .Što je to što Čačić nosi? Obraz? Obrazina? Ako je obraz, kakav je to obraz? Ako je obrazina, zašto je ne skine, da vidimo što to debeli, nasmijani čovjek nosi ispod maske.
A dva se debeljka smiju. Hrvatski starci ovih dana sjede u svojim ledenim stanovima i zahvaljuju bogu što im je poslao blagu zimu. Nema bure, nema leda, nema snijega, čovjek može otići do tržnice i bez veće frke kopati po kontejnerima. Sve je lakše kad s neba na tebe ne pada ni voda, ni led, ni snijeg. A onda čovjek može, u Rijeci besplatno, sjesti u gradski autobus, ostati u njemu sat ili dva, dok dođe k sebi, ući u stan koji bi mogao biti i ledeniji da je ovaj studeni studeniji, pa na miru razgledati blago iz najlonske vrećice. Gnjila salata koja ima zdravo srce, glavica kupusa koja je na tržnici bila sakrivena pod stolom, ali ju je sretno penzionersko oko ipak snimilo, tri mandarine koje jesu jako mekane ali ne znači da su i gnjile, jedna velika jabuka, pola kile krumpira... Skuhati krumpir i kupus, u kipuću vodu ubaciti zrnce ili dva kumina, soli, sve zapržiti na luku i maslinovom ulju... Nema maslinovog ulja, ima pola glavice luka, nema kumina, kakve to veze ima? Starica iznad lonca drži plastičnu bocu, uspravno, grlo dolje, kapa ulje, kap po kap, kap po kap, kap po kap, kap po kap...
A dva se debeljka smiju. I Božić nam je na pragu. S ekrana nam poručuju da život nema smisla ako svojim najdražima nešto ne staviš pod bor. Što? Što staviti pod bor sinu kome si platio odvjetnika da ne bi bio osuđen jer je uhvaćen sa jointom?! A lijepo si rekla odvjetniku, slušajte, to je suludo, moga su sina uhvatili kako puši marihuanu, priveli ga i ispitivali, a oni razbojnici koji su nam uništili živote cere se s ekrana... Ne branim svoga sina, ali mlad čovjek može podnijeti život u Hrvatskoj samo nafiksan. Gospođo, svi odvjetnici uvijek kažu isto, nikad ne biste smjeli miješati pravo i pravdu. Prema hrvatskim zakonima, vaš sin ne smije pušiti marihuanu, to jest, morao bi paziti da ga ne uhvate. O gospodi koju vi spominjete zakon ništa ne govori.
A ona se dva debeljka smiju. Da li zato što je mračan dan, ili je to zbog južine, možda će mi baš danas doma doći oni koji u ime duga odnose iz kuće stolove, stolice, krevete i slike, nemam slika, imam samo postere... Ne znam zašto, ali baš bih danas htjela imati moć, veliku moć, strašnu moć i s onih njuški izbrisati osmijeh. Tražim li previše? Morate me razumjeti. Da mi jučer nisu isključili telefon, ja bih bila druga žena.