Irina i Alojz Krivograd, roditelji Alojza KrivogradaFotoreporter Alojz Krivograd Futy (rođen 1964. u Slovenj Gradecu) pojavio se iznenada i nenajavljen u rano proljeće 1989. na dvanaestom katu redakcije Start u Vjesnikovu neboderu s namjerom da ponudi vanjsku suradnju: nije postavljao nikakve uvjete, nije unaprijed tražio dnevnice, nije se raspitivao koliko će mu platiti za objavljene fotografije (nismo znali da je student novinarstva u Ljubljani). Ostavljao je dojam zaigrana dječaka, a i takva je i bio rasta, s pomalo riđim brkovima i šiljatom bradicom, uvijek u pokretu, žustar, spreman da demonstrira najhitrije okidanje i još brže vađenje filma iz fotoaparata, kao dokaz da mu nitko ne može oteti snimljeni materijal. A snimao je kao da puca, iz posve nemogućih položaja, odozgo, odozdo, sa strane, brže nije pucao ni Antonio Banderas u filmu "Desperado". U Ravnama na Koroškem gdje je živio s obitelji (otac povjesničar, mlađa sestra zajednička maza) izbezumljivao je tamošnje milicionare kad bi se prikradao njihovoj postaji i trčeći rafalno snimao zgradu iz svih kutova: proganjali su ga uvjereni da je to uvod u teroristički napad! Nikako im nije uspijevao objasniti da se radi samo o pukom uvježbavanju fotoreporterskih refleksa za – buduće potrebe.

Ništa mu nije bilo teško, još manje opasno. Beskrajno je bio ponosan na svoje fotografije u Startu. U svojoj ljubičastoj "katrci" (renaultu 4) u kojoj su se straga kotrljale jabuke što su mu ponekad bili jedini zalogaji, prašio bi kamo god ga slali, pa čak i u takvu zabit kao što je Zagvozd samo zbog toga da snimi u kamenjaru rodni dom Stipe Šuvara. Kao na krilima odjurio je u Braunau na Innu u Gornjoj Austriji da snimi okupljanje neonacista na proslavi Hitlerova rođendana u njegovu rodnom mjestu, spavao je ondje na glavnom trgu u svom majušnom automobilu, vratio se u Zagreb a da nijednom nije zastao na putu dugom više stotina kilometara. Nakon što je predao razvijene slajdove i popratni tekst o Hitlerovim nostalgičarima, popodne oko 17 sati, predložili smo: "Hajdemo nešto pojesti." Prasnuo je u smijeh: "Ma ja sam objedovao dok sam vozio, i to obilno – dvije jabuke!"
Na zakašnjelom ručku u Kaptolskoj kleti preko puta katedrale jedva je pristao na juhu i porciju ćevapčića. Za stolom je nekoliko puta posezao za fotoaparatom koji je ležao na stolcu pokraj njega, učinilo mu se da se vani događa nešto neobično. Pozdravili smo se u Dubravi jer se pošto-poto želio odužiti makar vožnjom za kolegijalnu pažnju. "Kuda sada prema Ljubljani?", zbunjeno se osvrtao pred polazak. "Samo idi na zapad, tamo je negdje Ljubljana!" "Katrca" se zanjihala dok je odjekivao grohot: "A ja sam mislio da sam samo ja lud. Adio!"

Kad je zaratilo i Start više nije izlazio, Futy se javljao na broj u stanu – iz Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, nijedan od tih razgovora nije uredno dovršen, redovito bez pozdrava, možda uz napomenu: "Zamisli, izrešetali mi blatobran!" Poslije se doznalo da je bio za Uskrs 1991. na Plitvicama. Snimao je za zagrebački Slobodni tjednik, ljubljansku Mladinu, agenciju SIPA-press iz Pariza, odakle su njegove dramatične ratne fotografije stizale do Timesa, European Timesa, Sterna, Newsweeka i tko zna još kamo (nakon što je zarobljen, srpska je strana po potrebi objavljivala Futyjeve fotografije).
Među stranim fotoreporterima Futy je postao pojam, pamtili su ga po nepojmljivoj smionosti, o njemu je pariška snimateljica Alexandra Boulat, kći slavnog fotoreportera Lifea Pierra Boulata, pišući o Kosovu objavila sljedeća sjećanja (2001.):
"\'Na Kosovu je počelo, na Kosovu će i završiti!\', govorio je slovenski fotoreporter Futy 1991., odnosilo se to na balkanski konflikt… Kad sam ga upoznala prije deset godina, Futy je predosjećao zaoštravanje staroga rivalstva koje se krilo pod mirnim vodama nekadašnje komunističke Jugoslavije… Kad se stanovništvo diglo na pobunu, vlada je poslala u pokrajinu vojsku u pomoć policiji. Ubijeno je više od 20 ljudi… Futyju su kao jednom od rijetkih stranih fotoreportera koji je pratio sukobe izbili zube tijekom nereda. Otada je bio bez zuba, ali to ga nije sprječavalo da se sumanuto kao mali demon ruga nadrealističkom obilježju rata koji se širio Balkanom… U Bosni je bilo još gore, kao da su neka velika usta proždirala ljude… Futy je nestao 1993. nakon što ga je uhvatila srpska patrola. Nije bilo nikakva povoda da ga ubiju, ali, nažalost, takve se stvari događaju. Njegovo tijelo nisu nikada našli… Poslije, kad su propali mirovni sporazumi i NATO ostvario svoje prijetnje, ja sam bila među zadnjim novinarima koji su napustili Kosovo… Na Balkanu je iznova bila puštena smrt s lanca i uskoro sam opet mogla čuti Futyja i njegov sumanuti smijeh…"

Sudbina fotoreportera Alojza Krivograda Futyja nije do danas potpuno razjašnjena, iako su njegovi posmrtni ostaci i njegove adidasice izvađeni iz jame Piljak, duboke 32 metra, na planini Maluša, 26 km južno od Foče, na nadmorskoj visini od 1200 metara.
Futy je posljednji put bio kod kuće u Ravnama u rujnu 1992. i tada se posljednji put uputio u Bosnu kao snimatelj francuske agencije SIPA-press i želio je ući u opkoljeno Goražde. Jedan od pripadnika Armije BiH ispričao je za Slobodnu Bosnu: "Došao je k nama s Igmana s grupom novinara. Zvali smo ga Janez zato što je bio Slovenac. Otpremili smo ga poslije tri dana noćnim konvojem za Goražde." Futyjev vodič Ramiz Talović iz Rogatice zalutao je na srpske položaje. Uhvaćene, najprije su ih žestoko pretukli a potom odveli u Foču i zatočili u bivšu socijalističku kaznionicu. Talović se poslije 33 dana provedena u KPD Foča uspio izvući zahvaljujući prijateljima i rodbini te je razmijenjen. Futyja su odvojili i strpali u samicu, odakle se danima čulo Futyjevo zviždukanje, prkosno i tvrdoglavo. Jednoga dana Futyja više nije bilo. Po jednom svjedočenju skupina u kojoj se nalazio Futy bila je odvedena iz kaznionice rano ujutro u petak 11. prosinca 1992. U toj su skupini bili Aziz Šahinović, Fahrudin Maltić, Ekrem Čengić, Halim Dedović, Ibrahim Kafedžić i Nazif Lagarija. Posebno se dobro sjećao Futyja zatvorski brico – "mladića iz samice, dugokosog Slovenca kojega nisu puštali na šetnje, nego je čamio u ćeliji i zviždukao neke svoje melodije."
Kao što je poznato, od 12. travnja 1922. do kraja iste godine srpske su snage smaknule svakog osmog Bošnjaka u tom kraju, njih oko 1650, a ostale protjerali, njih 430 zauvijek je nestalo nakon dovođenja u fočansku kaznionicu. Ništa se više nikad nije čulo o navodnoj Futyjevoj skupini, tobože poslanoj na razmjenu.

Po nekim srpskim izjavama, Futy je zadržan u Foči do kolovoza 1993. i tek tada odveden – nekud na jug, njegovi u Ravnama znali su jedino da je bio viđen u zatvoru u Foči potkraj 1992., ništa više. Znalo se da ima više gubilišta blizu Foče, jedno je od njih tek nedavno otkriveno nakon anonimnog pisma predsjedniku Državne komisije za traženje nestalih BiH Amoru Mašoviću u kojemu je pisalo: "U jamu Piljak bačeno je 80 Muslimana iz KPD Foča..." Na vijest iz Sarajeva da je u jami Piljak završio i Futy skupa s onima koji su zajedno s njim odvedeni i kojima se poslije toga gubi svaki trag, Mladina je uputila svoju ekipu u Bosnu kojoj je predsjednik Državne komisije Amor Mašović potvrdio da su najvjerojatnije spomenuti zatočenici i Futy izgubili živote ustrijeljeni na rubu te jame neravnih i različito izbočenih stijena. Pretraživanje dna jame bilo je prepušteno češkoj antropologinji Eluiri Klonowskoj čiji su rad pratili predstavnici francuske i njemačke vojske. Od tjelesnih ostataka sačuvale su se jedino kosti, većinom polomljene, užad kojom su zatvorenici bili sputani, nešto istrunule odjeće i – dva para adidasica. Za Futyja se zna da je bio odjeven u traperice i nosio adidasice. Sve što je pronađeno na dnu jame bit će podvrgnuto provjeri metodom DNK u Tuzli, gdje na identifikaciju čeka nekoliko tisuća posmrtnih ostataka.
Jama Piljak nadomak je rodne kuće Zorana Vladišića, srpskog šefa policije u Foči ("Srbinju") koji je brutalno saslušavao Alojza Krivograda i njegova vodiča Ramiza Talovića i koji je snimljene filmove dostavio nadređenim službama. Za jamu Piljak mogao je jedino znati netko od domaćih iz toga kraja.

Čini se da je otac nestalog Futyja, Alojz Krivograd, povjesničar po struci, naišao na objašnjenje pogibije svoga sina. U knjizi Marjana Jermana "Iz pakla", slovenskog ratnog reportera iz Bosne i Futyjeva prijatelja, pročitao je sljedeće:
"Zašto su Srbi ubili Futyja, nećemo nikad doznati, ali ja mislim da je tome kumovala iskaznica koju mu je za šalu u Osijeku poklonio i potpisao Branimir Glavaš. Na početku srpske agresije na Hrvatsku bili smo skupa u Osijeku, gdje su upravo upisivali rezerviste u sastav policije. Svi su dobili malu iskaznicu, na kojoj je pisalo Policija. Na drugoj strani iskaznice pisalo je da korisnik iskaznice ima pravo legitimirati građane, a građani pak moraju poštovati sve upute i naredbe vlasnika iskaznice. Te je iskaznice dijelio rezervnim policajcima Glavaš. Futy je otišao k njemu i zamolio ga za jednu, da bi se malo našalio među novinarima. Glavaš je na iskaznicu napisao Futyjevo prezime i ime te mu je uručio. On ju je često pokazivao i šalio se. Jednom mi ju je stavio pod nos i smijući se rekao: \'Ako ne daš za pijaču, vodim te u policiju da te premlatimo kao četnika!\'
Radi te iskaznice bilo me ponekad toliko strah da sam sav drhtao. Prelazili smo jednom na srpsku stranu u Okučanima. Dok smo još bili na hrvatskoj strani, rekao sam mu da iskaznicu dobro sakrije kako je Srbi ne bi našli pri pregledu, što bi za nas bilo jako opasno. \'Jebi iskaznicu, držim je skrivenu u unutarnjem dijelu novčanika, pa je neće naći\', rekao je. \'Pazi, stari, ako je nađu, obojica smo nadrljali\', opomenuo sam ga, ali je Futy ustrajao na svome. Tik pred Okučanima srpski su nas vojni rezervisti pretresli od glave do pete. Futy je morao izvaditi i novčanik. Toliko sam bio uplašen da bih mu od užasa koji sam osjetio najradije opalio nekoliko za uho. Srećom, vojnici nisu čačkali po novčaniku i mogli smo sretno otići. Zbog toga što je Futy imao iskaznicu uvijek uz sebe, zaključujem da su je Srbi pronašli, kad su ga uhvatili na putu u Srebrenicu. To je vjerojatno bio i razlog što su ga odveli u Foču. Po nekim podacima, bio je u samici. Očito je bio u samici jer su Srbi mislili da je zaista hrvatski policajac. Futy je imao i nesreću da nikad nije posjedovao dokument kojim bi mogao dokazati da je novinar. Nosio je samo osobnu iskaznicu i putovnicu. Ako su moje pretpostavke da su Srbi kod njega našli policijsku iskaznicu točne, za njegovu je smrt kriva upravo ta iskaznica. Nema čovjeka kod kojega bi našli takav dokument da bi mogao razuvjeriti Srbe kako posjeduje policijsku ispravu tek tako što mu ju je poklonio neki hrvatski zapovjednik. Očito ih ni Futy nije mogao razuvjeriti da nije policajac ili čak hrvatski špijun. Moj prijatelj danas bi bio živ da nije bilo te proklete iskaznice."