Srećko JurdanaPrimijenimo li u ovome tekstu izraze poput “konstantna reprodukcija agresivne gluposti” ili “nacionalna afirmacija blaženoga idiotizma”, netko će možda pomisliti da namjeravamo govoriti o emisiji Big Brother. Ne; cilj nam je zapravo osvrnuti se na neke fenomene u Saboru. Funkcionirajući kao neka vrsta političkoga Big Brothera, Sabor se neravnomjerno dijeli na zavisne i nezavisne zastupnike. Zavisni odgovaraju pred šefovima svojih stranaka, nezavisni odgovaraju samo svome mozgu, što često zna djelovati hendikepirajuće. Dva prometeja zastupničke nezavisnosti zovu se Ivo Lončar i Slaven Letica, i obojica bi mogli nastupati kao zabavljači u staračkim domovima za emigrantsku desnicu.

Prvi uzima zastupničku plaću - uskoro će i penziju - zato što se neprestano svađa s pokojnim Josipom Brozom i zastupnike SDP-a tjera u šumu, misleći nesumnjivo kako ispada duhovit. Uspio je, u svakom slučaju, solidno materijalizirati svoj neurastenični bleferaj. U Sabor se uvalio na bazi originalne televizijske galame o poljoprivredi, i sad može do daljnjega neopterećeno voditi infantilne ratove protiv sjena, što mu je bio jedini interes. Njegov partner Letica stigao je u Sabor u pozi baruna Trenka, da bi se zatim razvio u Sanaderova Žikicu JovanoviĆa-Španca. Račana je zadnjih dana implicitno ali agresivno optužio za “veleizdaju zbog prodaje državnoga teritorija”, što nije samo trećerazredni geg nego i taktika radikalističke difamacije oponenata kakva HDZ-u tradicionalno konvenira. U nedostatku Rojsa i “doktora” Ante Kovačeviča, ulogu parahadezeovske avangarde preuzeli su Lončar i Letica. Nisu suviše važni, ali nisu ni dokraja nezanimljivi, uzme li se u obzir da hrvatska suvremena folklorna scena ne bi bila potpuna bez saborskih malih seoskih priredbi.

Za razliku od njih, Ivo Sanader je razmjerno važan, posebno kad govori o stanju sigurnosti u državi. Na ovome mjestu istaknuli smo više puta kako njegove optimističko-umirujuće izjave drastično odudaraju od stvarne situacije, ali čovjek se ne da pokolebati. Na istup Stipe Mesića, koji je konzekventno ustvrdio da je stanje sigurnosti u Hrvatskoj zabrinjavajuće, odmah je reagirao suprotnom tvrdnjom, a pridružio mu se po partijskome zadatku i šef MUP-a Ivica Kirin. Odmah nakon toga, u Zagrebu je počinjena nova serija oružanih grabežnih razbojstava, čime se doista stječe dojam da se u banditskome miljeu sa Sanaderom netko solidno sprda. Uglavnom: bande operiraju “sve u šesnaest” i policija im može staviti soli na rep, a staloženi premijer za to vrijeme uvjerava građane kako u zemlji cvjeta idila. On zna bolje od njih, zato je to što jest.

Razne vrste pljačkanja u Hrvatskoj su postale regularan oblik egzistencije, što se dokazuje i bizarnim podatkom da se netko kod Čazme priključio na naftovod i uredno iz njega krade gorivo, kondenzat itd. Takve vijesti stizale su dosad iz Afrike; u Nigeriji, na primjer, tisuće ljudi gotovo legalno žive od krađe nafte iz naftovoda, a ponekad i masovno lete u zrak kad se nešto krivo spoji. U svome neviđenome ekonomskome procvatu i procesu priključenja raznim svjetskim trendovima, i Hrvatska se sada može pohvaliti tim fenomenom. Parafrazirajući jednu davnu humorističku emisiju: evidentno je da svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo. Ako je, međutim, riječ o svjetonazornim razlikama između Mesića i Sanadera u pogledu ocjene domaće situacije, stječe se dojam da je predsjednik države znatno skloniji realnosti od premijera, iako kritiku Vlade još uvijek taktički ograničava na jednu desetinu svojih mogućnosti.

Šaptom je, na primjer, pao u slučaju Družba Adria. Bio je jedan od rodonačelnika vrijedne ideje o strateškome povezivanju Rusije i Hrvatske na planu transporta nafte, ali povukao se bez primjetnoga otpora Čim je shvatio da ekološki lobi u javnosti agresivno osvaja momentum*. Danas nije suviše popularno konfrontirati se u bilo čemu s profesionalnim zaštitnicima prirode: ako i nemaju egzaktne argumente, uvijek su propagandno u pravu, jer na televiziji mogu u svakom trenutku osvajati javne simpatije uspoređivanjem neke tankerske grdosije s ubavim ribarskim trabakulom na sunčevu zalasku. Postoje tu i sofisticirani razlozi. Na Mesićevo tiho reteriranje vjerojatno je utjecala i spoznaja da na Sanaderov negativistički stav o Družbi Adriji nekakav utjecaj vrši i američka politika, s kojom – vis-à-vis Gotovine, Europe, Iraka itd. – nije uputno ulaziti i u konflikte oko ruske nafte.

Na drugoj strani, Mesić ponekad doista umije biti principijelan. Pobunio se, s mnogo dobrih razloga, protiv dodjele projekta izgradnje mosta do Pelješca Juri Radiću i njegovu institutu. “Kako se nacrt posla vrijednog petsto milijuna eura može bez natječaja povjeriti osobi koja je već upropastila jedan most jer nema pojma o ruži vjetrova?” – upitao je Mesić Vladu u Nacionalu, i tim pitanjem prilično dobro protresao vreću partijskih veza i mutnih interesa koji nemaju veze sa zakonom i logikom, ali ipak dominiraju na hrvatskoj sceni kad su u izgledu velike provizije.

STUPAC TJEDNA: KUTLE OSLOBOĐEN; BRUCE LEE I MOSTAR

Miroslav Kutle i skupina njegovih suradnika oslobođeni su na sudu optužbe da su opljačkali Slobodnu Dalmaciju. Sve je bilo legalno, čisto i pošteno, pedesetak milijuna kuna izvučeni su iz tvrtke u skladu s propisima. U tom povodu, promatraču može samo biti drago da je pravda na kraju ipak pobijedila. Ojačan je time nacionalni duh, povjerenje u domovinu i njezine institucije, a da ne govorimo o tome koliko se potvrdila vrijednost Sanaderove poruke o “pokretanju Hrvatske”. Nastavite tako, drugovi iz Vlade i pravosuđa, nacija vas gleda s divljenjem i ponosom.
* * *
Ideja da se Bruceu Leeju u Mostaru podigne spomenik nije lišena bizarnosti, ali ni podatak da je taj spomenik ruiniran svega dan nakon što je otkriven, nije pretjerano iznenađujući. Neka živi globalistička ikonoklastika. Pa nije Bruce Lee valjda isto što i Franjo Tuđman.