'Htio bih samo putovati, zapravo u zadnje vrijeme baš puno putujem. Bio sam u Beču, Zurichu, Parizu, Munchenu, a u prosincu odlazim na dva tjedna u Indiju. Idem se malo očistiti. Idem sasvim sam, ali s ljubavlju u džepu' Ljubav je počela u Rovinju, jednog kasnog sunčanog popodneva na plaži. Crni labud izronio je iz plavog mora i ugrizao me za nogu. S morskog dna donio mi je nove baletne papučice i obukao na moja stopala. Tako je počeo naš prvi pax de deux..
Crni labud Dinko Bogdanić, direktor je baleta u Hrvatskom narodnom kazalištu .U radnom je odnosu, ali bez radnih obaveza. Smije ući u HNK, ali ne smije plesati, koreografirati ni gledati svoje predstave.
Kao mladi labud izlegao se iz jajeta u Starigradu na Hvaru, u zemlji lavande, glasovite Bogdanuše (bogom dane i Bogdanovićima), maslina i brancina. S devet godina već je plesao u Zagrebačkoj baletnoj školi na Gornjem gradu, a sve zajedno pleše već samo 48 godina. Sa sedam godina prvi put je gledao balet "Đavo u selu" i kad se vratio doma svojoj baki, otplesao je pola baleta ne vidjevši ga nikad prije. Rođen u familiji u kojoj su mnogi bili muzičari i plesači bilo mu je sasvim prirodno osluškivati ritam svog srca.

Godine 1971. prvi put je otišao u Ameriku kao prvak baleta u Pittsburghu, od 1975.-1978. prvak je u zagrebačkom HNK-u, a od 1978.-2002. u Munchenu, Berlinu i Hamburgu. Plesao je sa slavnim partnericama kao što su Carla Fracci, Eva Evdokinova, Joyce Coco, Jolanda Mendez, Martia Hayde, Constanza Vernon i Linz Charles. I kad se jako umorio od svoje slavne svjetske karijere, vratio se u Zagreb prije nekoliko godina te je imenovan za direktora zagrebačkog baleta. Prije par mjeseci optužen je za mobing i maltretiranje balerina u svojem matičnom kazalištu.

S obzirom na to da ja sve volim probati na vlastitoj koži, htjela sam se uvjeriti koliko mi boli može nanijeti crni labud Dinko.
"Bon jour!" drekne Dinko
U garderobu je ušao moj novi crnokosi prezgodan baletni pedagog, sa spravama za mučenje u obliku baletne bijele haljine s perjem neke davno umrle ptice i baletnim papučicama.
"I kakva sam ja kao balerina?" upitala sam
Znaš, malo si bucmasta, trebao bih te zatvoriti u saunu deset dana bez hrane da se malo otopiš", pun očinske nježnosti tepao mi je Dinko.
"Ja se mogu otopiti samo od ljubavi", govorila sam s ruskim ledenim suzama u očima, dok me Dinko zakopčavao u uski bijeli baletni kostim.
"Dok ne potrošiš 5000 kalorija na dan nemamo što razgovarati", pritezao me diktator Dinko. "Ali nemaš loše noge, lijepo su oblikovane, sportski. Trebala bi vježbati nekoliko tisuća godina pa bi vjerojatno postala moja najdraža primabalerina absoluta."

Izašli smo na pozornicu a ja sam šepala u roza papučicama s krvavim žuljevima na prstima. Stali smo u pozu ala seconde, što znači da mi je Dinko digao nogu u stranu iščupavši mi je iz karlice. Zatim mi je uvinuo lijevu ruku namještajući me u arabesque, no kada mu ni to nije bilo dosta istrgnuo mi je obadvije ruke iz tijela i uputio me u fouette u kojem sam se 32 puta okrenula na jednoj nozi.
"Ionako su balerine bez ruku puno ljepše, mnogo su dražesnije, a nekim labudicama trebao sam iščupati krila već prije dvadeset godina."
"Oh!" uzviknula sam onako bezruka i lijepa.
"I organski ne podnosim žene s brkovima, stupastim nogama i guzicom do poda, jako volim kad žene drže do sebe", rekao je Dinko omotavši mi svoj crveni svileni šal oko vrata.
"E da još ne možeš govoriti, stvarno bi bila idealna žena", kaže labud.

I tako ogoljena od viška ekstremiteta stajala sam nasred mračne scene osvijetljene samo radnim svijetlom, shvaćajući bitak magičnog trenutka svake balerine. Kao i svaka Odette, bijela labudica koja neizmjerno pati, u bijelom baletu Petra Iljiča Čajkovskog, čekala sam kad će doći ona druga zla suparnica Odille i pokvariti moju idilu s crnim princom. Odille nije došla ali sam zato postala potpuno svjesna da sam dobila ptičju gripu i to onu neizlječivu.
"Draga moja, labudica umre od ljubavi, a srce joj pukne od gripe", kaže Dinko i ugura dvije septolete u moj labuđi kljun. "Platon kaže da nam onamo gdje je rođena i odakle potječe naša duša, Božanstvo usmjerava glavu, pa time i naše korijene, te stoga svom našem tijelu daje uspravno držanje."
Nisam bila više raspoložena za metafore fizičke i mentalne pa sjedosmo na klupicu. Pokupila sam svoje noge i ruke, utaknula ih u tijelo i vratila se u svoje dosadno prvobitno nebalerinsko stanje.
"Što sad radiš Dinko? Koji su ti planovi?"

"Htio bih samo putovati, zapravo u zadnje vrijeme baš puno putujem. Bio sam u Beču, Zurichu, Parizu, Munchenu, a u prosincu odlazim na dva tjedna u Indiju. Idem se malo očistiti. Idem sasvim sam, ali s ljubavlju u džepu. Otići ću vjerojatno raditi opet u Europu, i onda ću se vratiti u Hrvatsku kad Hrvatska uđe u Europu. A u Zagrebu 27. prosinca radim koreografiju za koncert Tereze Kesovije u Hrvatskom narodnom kazalištu. Iako mi je zabranjeno raditi u mojoj vlastitoj kući, ovo ću raditi jer nema veze s repertoarom HNK.
"I zato mi je svega dosta", zapjeva mi Dinko, "pusti me da spavam, umoran sam već od svega, rekla si mi da sam prvi, kao što si mnogima rekla do sada..."

Ali moj labud proročanski mi je bio suđen već prije osam godina kad sam na svojoj izložbi u Cankarjevu domu u Ljubljani instalirala labuda koji sjedi na kamenim oblucima. A sada smo otišli zajedno, moj crni labud i ja usprkos ornitolozima i pripadajućoj ptičadiji i peradiji, ostavivši mogućnost da probaju spržiti kajganu. Od muda. Labudovih.
Pružila sam mu svoje krilo i zamahnula kao anđeo osvetnik, ali perje se pretvorilo u prste na čiji je prstenjak moj crni princ nataknuo zaručnički prsten s 80-karatnim briljantom.
"Vjerujem samo u ljubav!" rekao mi je nježno. "Nakon tebe ne može me osvojiti ni Maja Pliseckaja iako joj je tek osamdeset godina."

Kihnula sam od sreće. I on je zašmrcao. Gledali smo se suznim labuđim očima koje je civilizacija optužila da prenose ptičju gripu, seleći se s juga na sjever i obratno, urbi et orbi. Začula se kakofonija ptičjeg gripljeg kašljucanja, kokošjeg, pačjeg i guščjeg glasanja, umjesto anđeoskog pjeva, a mi smo jurili direktno u nebo, obasjani zlatnim smijehom arhanđela Mihaela, zamalo se nađosmo na obali Tibera, carskoj grobnici od Hadrijana do Karakale. Odavno je grobnica pretvorena u tvrđavu i zloglasnu tamnicu, kao što je i Dinko pretvoren u kip arhanđela Mihaela, borca protiv paklenog šunda.