Mozartov kratak život (1756.-1790.) ostavio je vjerojatno najdublji pečat u velikoj i bogatoj knjizi svjetske glazbene kulture. Možda se takav ishod često i očekivao od tadašnjeg ¨čuda od djeteta¨, ali se barem toliko puta sumnjalo i poricalo istinsku vrijednost njegovih partitura. Kao Mozartov veliki poklonik nadam se da je danas dubina i velična skladateljeve genijalnosti spoznata.

Estetski savršeno

U najranijoj dobi, učeći od strane oca Leopolda (autora Violinschule, jedne od najutjecajnijih rasprava na polju violinske tehnike), mali Wolfgang Amadeus začudno napreduje, kako u virtuoznom muziciranju na više zahtjevnih instrumenata (čembalo, violina i orgulje), tako i u svladavanju glazbene teorije. Takva je pomirba stvaralačke i izvođačke aktivnosti jedinstvena, te je takvom ostala do današnjih dana, čak i u usporedbi sa primjerice najzrelijim periodom velikog pijanista i skladatelja Franza Liszta. Ona je posljedica rijetke sposobnosti brzog i nevjerojatno lakog učenja glazbene materije koju je Mozart u velikoj mjeri posjedovao. Uglađenost Mozartove inteligencije i razina suptilnosti vezana uz vanjske i unutarnje podražaje iznjedrila je najjasnije, estetski savršene i njemu svojstvenom logikom obojene notne rukopise.

Osjetljive stvari

Večerašnji koncert počeo je trećim koncertom za violinu i orkestar u G-duru s češkim violinistom i dirigentom Janom Talichom u dvostrukoj ulozi. Navedeni koncert Mozart je napisao s 19 godina (dovršen 12. rujna 1775.), međutim stilom neposredno ukazuje da spada u njegova zrelija djela odnosno kasnije violinske koncerte (3.-5.). Na žalost, izvedbu je obilježila česta borba s tempom orkestra i solista, gdje je Talich prilično neprilagođeno (ne-mozartovski) i sebično gurao note ispred njihovih ritmičkih vrijednosti. Takvo sviranje možda bi očekivali od nekog glazbenika na međunarodnom violinističkom natjecanju, ali sigurno ne od nekog tko se htio suočiti s tako zahtjevnom ulogom s kojom se nose samo rasni glazbenici. Ne mislim pritom podcijeniti Talichovu izvanrednu tehniku sviranja i perfektan ton, ali u klasičnoj glazbi postoje osjetljive stvari koje ne valja zanemariti. Drugi stavak, za koji je Mozartov sljedbenik Alfred Einstein napisao da je ¨adagio koji zvuči kao da je sletio direktno iz Raja¨, izveden je znatno lirskije i osjećajnije.

Slično ozračje nastavilo se tijekom izvođenja Sinfonie concertante u Es-duru za violinu, violu i orkestar gdje se ¨u borbu¨ ubacio i domaći violist Aleksandar Milošev, srećom ritmički na strani orkestra. U središnjem drugom stavku dvojica solista sastali su se u korektnom i točnom izvođenju, što zbog raskošne cadenze (violska dionica izvorno napisana u D-duru, umjesto u temeljnom Es-duru upravo zbog stalnog odmjeravanja s violinom), a što zbog znatno sporijeg tempa. Simfonija nastala u tzv. Mannheimskom razdoblju Mozartova skladanja završila je Prestom fiksiranim u lakom ritmu kontradenze.

Lucidnost i poigravanje

Čekalo se na 29. simfoniju u A-duru s Janom Talichom u isključivo dirigentskoj ulozi. Tim Mozartovim ostvarenjem nastalim u Beču 1774. godine, počeo je završni dio koncerta. Već u prvom stavku, unutar čvrste i karakteristične sonatne forme, uočava se divna tema čiji se oblik prepoznaje i u završnom stavku. Razvoj kode stavka otkriva lucidnost i poigravanje Mozarta sa strogošću klasične forme koja se razvija do fantastičnih razina u njegovim posljednjim simfonijama (40.). Sve tekovine glazbene arhitektonike koje Mozart primjenjuje u svom stvaralaštvu uglavnom su već otkrivene. On nije revolucionar glazbenog sloga, možda niti preteča dolazećeg romantičnog razdoblja kao recimo Beethoven. Vitalnost Mozartove glazbe leži u specifičnoj, duboko liričnoj i osobitoj primjeni već prihvaćenih fundamentalnih obrazaca. Isticanje drvenih puhača i njihovo suprostavljanje gudačima, tematske naznake limenih puhača (često preglasno izvođene), neočekivani završeci i trajanja provedbe označile su i ovu četverostavačnu simfoniju.

Orkestar s koim se može raditi

Svježinu i originalnost melodijskog, ritmičkog, harmonijskog i kolorističkog izraza u okvirima općih odrednica stila blago je zatamnio Talich sada možda i suviše ¨pažljivim¨ dirigiranjem. Treba poslušati bilo koju snimku Mozarta pod dirigentskom palicom slavnog Karla Böhma i odmah će biti kristalno jasno što znači usporiti Mozarta i učiniti ga posebnim (puls se mora osjetiti). Isto je činio i Friedrich Gulda u klavirskom opusu. Zagrebačka filharmonija pokazala se orkestrom s kojim se može raditi. Orkestrom koji reagira (ili ne?!) na ruku dirigenta i ne bi bilo pošteno nesavršenost izvedbe pripisati upravo njima. Mladi dirigent i iskusni komorni glazbenik Jan Talich, iako zavidnog glazbenog obrazovanja (praški Konzervatorij, Václav Snitil, Shmuel Ashkenasi, Yfrah Neaman), bolje se snalazi u umjetničkom vodstvu Komornog orkestra Talich koji je i utemeljio 1992., nego kao dirigent i solist istovremeno. Vjerujem da se bolje snalazi sa skladateljima od Beethovenova doba nadalje, čija je djela najčešće i snimao za diskografske kuće kao što su EMI, BMG-RC, Calliope, Bonton i Gramofonové závody.

Originalan doprinos

Aleksandar Milošev večeras je dao svoj pozitivni doprinos. Dobitnik dvije prve državne nagrade (bivše Jugoslavije) i dvije prve (tadašnje) republičke još za vrijeme studija osvojio je i Prvomajsku nagradu Sveučilišta u Zagrebu 1988. godine. Djeluje kao solist Slovenske filharmonije, a suosnivač je i član Gudačkoga kvarteta Tartini. 2006-a godina samo što nije započela. 250. godišnjica rođenja salzburškog genija programski je obilježena njegovim djelima. Ovo je samo početak. Možda malo manje atraktivan, ali ipak – Mozart. U očekivanju lijepih glazbenih događaja i uživanju u prigodnim izdanjima (Mozartove biografije u izdanju nakladnika Slap i Izvori), vjerujem da nećemo ostati uskraćeni poslastica predstojećih brojnih blagdanskih koncerata.