Kao i o većini tvrtki koje se bave tim poslom, o Taosu se malo zna. Iz javno dostupnih izvora podataka može se doznati tek da ta tvrtka uspješno nabavlja vojne kamione, tenkove i municiju iz zemalja bivšeg SSSR-aIvan Peranec, hrvatski državljanin posve nepoznat hrvatskoj javnosti, glavni je partner američke tvrtke Taos u velikom izvoznom transferu oružja iz Bosne i Hercegovine od II. svjetskog rata, koje je nominalno namijenjeno iračkoj vojsci i dijelu koalicijskih snaga u Iraku. Za Peranca je sudjelovanje u takvom poslu vjerojatno bilo unosno, a za Hrvatsku bi sigurnosno moglo biti neugodno.
  Zbog prijetnje međunarodnog terorizma Hrvatska je svoj angažman u antiterorističkoj koaliciji svela na simboličku razinu, iako hrvatski političari verbalno podržavaju antiterorističku borbu. Hrvatska je poslala 50-ak vojnika i nekoliko policajaca u Afganistan, ali je zbog osjetljivosti stanja u Iraku na to područje potiho poslala samo nekoliko policijskih instruktora u obližnji Jordan, gdje obučavaju iračke kolege. Neki su Hrvati kao najamni radnici, uglavnom vozači kamiona, angažirani u Iraku, ali to čine na vlastiti rizik.
  Ali Perančev angažman u izvozu oružja iz BiH u Irak teško se može biti samo njegova osobna stvar, jer je to naoružavanje antiterorističkih boraca u Iraku. Riječ je o moralno neospornoj, ali za sigurnost Hrvatske posredno opasnoj aktivnosti.
  Peranec je tek jedna karika u dobro organiziranom i prilično misterioznom lancu međunarodnih trgovaca oružjem. U taj je posao najvjerojatnije upao zbog bliskih veza s Mijom Anićem i Perom Džepinom, bosanskohercegovačkim političarima koje su lokalni mediji više puta optužili za sudjelovanje u nezakonitoj trgovini oružjem. Izvoz bosanskohercegovačkog oružja u Irak počeo je u proljeće 2004. Prema Nacionalu dostupnim informacijama, posao je trajao do ljeta ove godine.
  Izvoz je počeo nakon što je SAD 9. travnja 2004., na godišnjicu osvajanja Bagdada, ponovo dopustio uvoz oružja za potrebe iračkih vojnih i policijskih snaga. Otad se u Irak oružje može izvoziti ako američki predsjednik odredi da je to u američkom nacionalnom interesu. Već 28. travnja 2004. u publikaciji američkog ministarstva obrane, koja objavljuje koje je sve ugovore ono sklopilo, moglo se pročitati da je privremena koalicijska vlada u Iraku dodijelila dva posla za naoružavanje Iračana. Jedan od ta dva posla, vrijedan 34 milijuna dolara, pripao je tvrtki Taos Industries. 
  Kao i o većini tvrtki koje se bave tim poslom, o Taosu se malo zna. Iz javno dostupnih izvora podataka može se doznati tek da ta tvrtka uspješno nabavlja vojne kamione, tenkove i municiju iz zemalja bivšeg SSSR-a. Od proljeća prošle godine oružje su za izvoz u Irak dobrim dijelom nabavljali i iz BiH. Ondje je za izvoz oružja u Irak bio raspisan javni natječaj, jer u tim poslovima u BiH mogu sudjelovati samo fizičke osobe i tvrtke koje su registrirane pri Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. Za svaku dozvolu potrebna je prethodna suglasnost Ministarstva vanjskih poslova BiH, Ministarstva sigurnosti i Ministarstva obrane BiH. Prije izdavanja takvih suglasnosti obavljaju se konzultacije s Euforom.
  Nacional je iz dobro upućenih izvora bliskih Ministarstvu obrane Federacije BiH doznao da je na tom javnom natječaju pobijedila tvrtka Scout, odnosno njena podružnica u BiH. Između srpnja prošle i ove godine Scout je iz BiH u Irak izvezao velike količine raznog oružja. Samo u jednom navratu preko Scouta nominalno je u Irak izvezeno 37.000 kalašnjikova, 2200 RPG-ova, 600 RPK strojnica i više od 28 milijuna okvira municije kalibra 7,62 mm. Dužnosnik Eufora tvrdi da je u tom razdoblju preko Scouta u Irak otpremljeno više od 200.000 kalašnjikova i da je 70 posto pošiljki otpremljeno avionima Iljušin preko zračne luke u Tuzli, a dio preko luke Ploče. Prema tvrdnjama dužnosnika OESS-a, posljednja pošiljka iz BiH odobrena je 24. lipnja 2005. i otpremljena iz luke Ploče. 
  Međutim, obavještajni dužnosnici NATO-a i Eefora sumnjaju da dio toga oružja uopće nije završio u Iraku, jer nakon što ono napusti BiH, oni više nemaju nadzor nad pošiljkama. Sumnje im povećava i to što oružje iz BiH prema Iraku ne putuje izravno. Nacional je od dobro upućenih stranih dužnosnika u BiH doznao da u tom poslu, osim tvrtki Taos i Scout, sudjeluju još dva međuposrednika. Jedan posluje u Švicarskoj, a drugi u zaljevskoj zemlji blizu Iraka. Oružje stoga formalno u Irak putuje preko Švicarske, zatim se upućuje u zaljevsku zemlju blizu Iraka te u Bagdad, na točku koju dužnosnik Eufora opisuje kao "Enterprises contracting company", a tek potom dolazi do korisnika. Nije jasno zašto SAD za dopremanje tog oružja u Irak ima više posrednika, kad zbog propisa u BiH u posao treba uključiti samo jednog. Taos nije spreman objasniti zašto tako posluje. 
  Nacional o tim transakcijama nije uspio dobiti službeni komentar američkih dužnosnika. Ali sve opisano prije nekoliko mjeseci potvrdili su dužnosnici američke ambasade u Sarajevu. Oni su osobama koje su također istraživale tu temu izjavili da se oružje doista izvozi u Irak, da je SAD u tu svrhu angažirao tvrtku Taos, koja je u posao uključila i Scout te da je posao legitiman. Nedugo zatim osoba koja je neformalno potvrdila te informacije prestala je raditi na tom radnom mjestu. Istodobno su predstavnici američke vlasti u Iraku izjavili osobama koje su istraživale tu temu da ne znaju da u Irak stiže oružje iz BiH. To potkrepljuje sumnje da je oružje možda završilo i drugdje, a ne samo u Iraku. Međutim, kako u poslu sudjeluje više posrednika, moguće je da predstavnici američke vlasti u Iraku i ne mogu znati da to oružje onamo stiže iz BiH. 
  Scout je lani bio među dobitnicima ukupno191 dozvole za izvoz oružja iz BiH. Prema podacima Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, prošle je godine BiH izvozila oružje u 39 zemalja, među kojima i u Irak.
  Tvrtka Scout u Hrvatskoj je registrirana u Ulici Vladimira Varićaka 6 u zagrebačkom naselju Sloboština. Nalazi se u privatnom stanu na adresi na kojoj je prijavljen Ivan Peranec, koji je osnivač te tvrtke u kojoj je direktorica njegova supruga Dragica. Na ulazu u zgradu nema znaka da je tu tvrtka Scout, to se može zaključiti samo po malom natpisu pokraj zvona jednog od stanova. 
  Potpisniku ovog teksta Peranec se javio na broj mobitela koji je do redakcije Nacionala dospio zahvaljujući dužnosniku u BiH, koji je ga je vidio u dokumentaciji koju je Scout priložio natječući se za taj posao. Razgovor je trajao kratko. Peranec se uznemirio doznavši što Nacional istražuje te je arogantno odbio išta komentirati.
  Od 1968. do 1991. Ivan Peranec radio je kao inženjer u Tvornici parnih kotlova (TPK). Potom se počeo kretati u krugovima koji se bave trgovinom oružjem, što nadležna državna tijela nisu propustila zamijetiti. Tako je ostalo zabilježeno da je sredinom 90-ih Peranec bio u kontaktu sa izvjesnim Vincenzom Morasom s kojim je radio na nabavi veće količine lakog streljačkog oružja za Srbiju i Crnu Goru, koje su tada bile pod embargom. Moras je talijanski državljanin s produženim boravkom u Hrvatskoj, nominalno se bavi posredništvom pri kupoprodaji nekretnina, ali nadležne državne službe neformalno ga povezuju s krijumčarenjem oružja, u čemu navodno sudjeluje zajedno s Ivom Vukićem, vlasnikom tvrtke Spalato tours iz Rijeke, i Antom Budimirom, bivšim visokim časnikom Hrvatske vojske.
  Perancu se pripisuju i česti kontakti sa Senadom Palićem, navodnim organizatorom krijumčarenja oružja i bivšim glavnim logističarom za nabavu oružja za potrebe Petog korpusa Armije BiH. Palić je dio oružja nabavljao preko Peranca, a dio preko Ernesta Majora, osnivača tvrtke Major & Major, koja trguje streljivom i eksplozivima. Na bliskost Peranca i Majora upućuje i bliskost njihovih supruga Dragice i Veronike. Sve to navelo je nadležna državna tijela na zaključak da su Perancu poznati način funkcioniranja i tehnika poslovanja u trgovini i distribuciji oružja, te da ima dobro razvijene poslovne veze s osobama iz tog miljea.
  Scout je u Hrvatskoj više puta podnosio zahtjev za provoz oružja. Zadnji takav zahtjev MUP je zaprimio u rujnu 2001. Tada je Scout prevozio oružje za tvrtku Vajta-mba iz Sanskog Mosta, 582 pištolja, 156 karabina, 35 zračnih pušaka i 115 okvira za municiju iz Slovačke. U studenome 2003. Scoutu je prestalo važiti odobrenje MUP-a za provoz oružja, jer nije zatražen komisijski pregled poslovnog prostora. Kako je u međuvremenu stupila na snagu nova regulativa, kojom je ta obveza tvrtki zaobiđena, Scout je i bez toga mogao nastaviti poslovati.
  Nadležna državna tijela sumnjaju da je Peranec sa svojom tvrtkom Scout zapravo paravan za Miju Anića i Peru Džepinu. Džepina je predsjednik, a Anić član Nadzornog odbora tvrtke Arma-Vit, sa sjedištem u Zagrebu u Ulici Ivana Šibla bb. Tu su tvrtku osnovali bivši čelnici tvrtke Vitezit iz Viteza u BiH te čelnici tvrtke Arma Ivana Glavaša iz Zagreba. Glavna ideja kojom pri osnutku te tvrtke bila je proizvodnja teškog streljiva, pri čemu su Glavaševi stručnjaci, služeći se tehnologijom Vitezita, izrađivali streljivo s B plinom, odnosno plinskim generatorom.
  Zajedno s Anićem i Džepinom u Nadzornom odboru te tvrtke je i Nikola Križanović. Pero Džepina je 90-ih i početkom 2000-ih bio pomoćnik Mije Anića, ministra obrane BiH za vojnu industriju, a 2003. je postao direktor Vitezita nakon Nikole Križanovića. Dok je Džepina bio Anićev pomoćnik, Križanovića su povezivali s krijumčarenjem oružja i vojnog eksploziva na području Republike Srpske preko tvrtke Dollar iz Prnjavora. Mediji BiH više su puta Džepinu i Anića prozivali zbog kontroverznih aktivnosti u trgovini oružjem, najviše zbog dogovora o izvozu oružja u Izrael. Lokalnim medijima najviše je zasmetao izvoz vojnih transportera koji su u BiH stigli kao pomoć za obranu u ratu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a poslije ih je Anić ispod cijene prodao Izraelu, koji je njima navodno masakrirao Palestince. Džepinu su često prikazivali i kao čovjeka koji je u Vitezit postavljen na mjesto direktora kako bi zataškao kriminal koji su prethodnici počinili upravo s političkim blagoslovom Mije Anića.
  Američka tvrtka Taos, kojoj je SAD povjerio dopremu oružja u Irak, prema tvrdnjama stranog dužnosnika u BiH, nije mogla birati prvu izvoznu kariku u toj transakciji. Ali zanimljivo je da u Federaciji BiH neformalno tvrde da Scout ima kvalitetne i dugotrajne odnose s američkim ministarstvom obrane. Ako je to točno, možda se iza Peraneca kriju Anić i Džepina. A SAD bi kao saveznik Izraela mogao biti sklon Scoutu i zbog Anićeva i Džepinina angažmana u prodaji oružja iz BiH Izraelu.
  Prije nekoliko tjedana BIRN (Balkan Investigative Reporting Network) upozorio je da se u BiH SAD i EU sukobljavaju oko sudbine oružja koje je nakon rata u tamošnjim vojnim skladištima. Međunarodni dužnosnici tvrde da u 12 skladišta oružja i 28 depoa za čuvanje municije ima više od 300.000 malokalibarskog oružja, automata, automatskih pušaka, ručnih raketnih bacača i mitraljeza. Pod zaštitom trupa BiH nadzor nad tim oružjem provodi OESS, a inspekciju Eufor. 
  U vrijeme kad je vlast u BiH suočena s izazovom smanjenja i modernizacije vojske, pojavio se problem tko će to oružje učinkovito čuvati uz smanjen broj vojnika i sve lošije uvjete u skladištima. Zato ta vlast smatra da bi to oružje trebalo prodati a zarađeni novac uložiti u razvoj vojske. SAD to podržava, ali EU i UN boje se da oružje ne završi u pogrešnim rukama, kao što je dio oružja JNA završio na kriznim žarištima u Africi i na Bliskom istoku.
  U BiH se dio oružja uništava uz podršku UN-a, ali lokalne vlasti sklonije su prodaji, u čemu imaju podršku SAD-a.  Tako je oružje izvezeno u Irak. Iako je izvoz bio legalan, zanimljivo je da je SAD u provedbi svojih nacionalnih interesa (samo se uz taj uvjet može izvoziti oružje u Irak) surađivao s kontroverznim osobama koje povezuju s kršenjem embarga UN-a i krijumčarenjem oružja. Gotovo je nevjerojatno da se SAD, promičući vlastite nacionalne interese u Iraku, oslonio na anonimnu hrvatsku tvrtku sa sjedištem u stanu u zagrebačkom naselju Sloboština.