Martin Essl, poslovni čovjek iz Beča, nije tipičan vlasnik korporacije. Taj 43-godišnjak prije šest godina naslijedio je oca Karlheinza Essla na čelu jednog od najvećih europskih "home improvement" lanaca bauMax, ali njegova ga okolina prije svega prepoznaje kao ljubitelja umjetnosti i strastvenog kolekcionara. Da u obitelji uz trgovačku postoji i umjetnička žica, vidi se i po tome što je njegov brat Karlheinz mlađi kompozitor specijaliziran za modernu elektroakustičnu glazbu.
"Svi u obitelji smo strastveni ljubitelji umjetnosti pa stoga pomažemo mladim umjetnicima u svim zemljama u kojima poslujemo", kaže Martin Essl, pojašnjavajući da je bauMax ove godine pokrenuo Essl awards. Na toj manifestaciji sudjeluju mladi umjetnici iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Slovačke i Češke. Rumunjska i Bugarska uključit će se kada ondje bauMax otvori trgovine.
S Martinom Esslom razgovarali smo u sjedištu njegove tvrtke u bečkom predgrađu Klosterneuburgu, u zgradi koja je sličnija umjetničkoj galeriji nego središnjem mjestu jednog trgovačkog lanca. U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Martin Essl govori o svojoj ljubavi prema umjetnosti, humanitarnom radu i načinu na koji su stroga obiteljska kršćanska načela po kojima vodi svoju tvrtku dovela bauMax na listu deset najboljih poslodavaca u Europi prema magazinu Fortune.

NACIONAL: Zašto ste pokrenuli nagrade za mlade umjetnike? Ne bi li bile prikladnije nagrade za građevinare s obzirom na posao kojim se bavite?

- Moji roditelji Karlheinz i Agnes strastveni su kolekcionari suvremene umjetnosti već trideset godina. Naša zbirka obuhvaća više od 5000 djela i spada među najvažnije privatne zbirke u Europi, a zbirka Essl okuplja i najvažnija djela austrijskog slikarstva nakon 1945. Essl awards nisu samo nagrada koju daje bauMax nego i zbirka Essl. Željeli smo potaknuti promociju mladih umjetnika koji završavaju svoje obrazovanje. Pokrenuli smo ga moj otac i ja, a organizirat ćemo ga svake druge godine. Ove smo primili oko stotinjak umjetničkih djela u tih šest zemalja. Svaka zemlja imala je žiri koji je odabrao deset najboljih uradaka, a međunarodni žiri odlučio je koji su najbolji. Radovi dvoje umjetnika iz svake zemlje sada su izloženi u našoj galeriji koja je sagrađena 1999. To je jedna od najpoznatijih galerija u Austriji i među deset najboljih u svijetu, od onih koji izlažu djela nadolazećih umjetnika. To je vrlo značajno za njih jer mnogi od njih zapravo nikada nisu imali ni samostalnu izložbu. Iz Hrvatske imamo izložene radove Miroslava Mirta i Nikole Kovača. Galeriju nismo ograničili samo na mlade umjetnike. Ovdje prikazujemo i što se događa u zapadnoeuropskim kulturama kako bi se vidjele europske sličnosti i razlike. Kada smo objavili da pokrećemo Essl award, pozvali smo sveučilišne profesore s akademija iz tih zemalja. Ovdje su se povezali pa smo stvorili jedan kulturološki trust mozgova. To je važno za njih a i nama je drago da smo ih mogli povezati.

NACIONAL: Sviđa li vam se istočnoeuropska umjetnost?

- Mnogo je odličnih mladih umjetnika. Kada je društvo zahvaćeno promjenama, razvoj umjetnosti je upravo ekstreman pa se događaju zanimljive stvari. Ali ovdje u galeriji prikazujemo i razvoj umjetnosti u pet kulturnih centara Europe. Uz Beč, tu su Berlin, Paris, London i Amsterdam. Zovemo ga Hot Spot.

NACIONAL: Kako to da se jedna umjetnički orijentirana obitelj bavi prodajom lopata i kosilica?

- Moj djed Fritz Schulmer otvorio je jednu tvrtku prije više od 80 godina. Živio je u Klosterneuburgu kao potomak stare i ugledne obitelji, koja je dizajnirala lokalnu crkvu, a jedan je predak bio i gradonačelnik. U Klosterneuburgu bila je vrhunska vinska škola. Još je jedna takva bila u Bordeauxu i jedna u Njemačkoj. Djed je bio u prvoj generaciji polaznika, a nakon pet godina školovanja kada se trebao početi baviti proizvodnjom vina, u jednoj nesreći teško je ozlijedio ruku. Kako se nije mogao baviti vinom, moj mu je pradjed, njegov otac, rekao: "Bavi se prodajom ugljena." Naime, imali smo rođake u Poljskoj koji su mu ga nabavljali. Djed je tako prodavao ugljen, ali to ga je jako deprimiralo jer je svim srcem želio praviti vino.

NACIONAL: Kada ste počeli prodavati građevinski materijal?

- Nakon Drugog svjetskog rata bilo je mnogo ruševina pa je djed uz ogrjevni počeo prodavati i građevinski materijal. Tako je bilo do 1959. kada je moj otac Karlheinz preuzeo vođenje tvrtke. Odlučio ju je razviti, a početkom 70-ih i otkupiti od djeda. Sredinom 70-ih stvorio je bauMax. Prva trgovina bila je velika samo 450 četvornih metara. Do tada su ljudi išli u drvariju, željezariju, prodavaonicu električnih instalacija i samo su ovdje mogli kupiti sve pod jednim krovom. Novo je bilo i to što je bila riječ o samoposluživanju. Ključno je bilo to što su cijene bile poštene, niske. Otac je razvijao tvrtku i 1983., kada je s tridesetak trgovina postao najjači u državi, mene je uveo u posao.

NACIONAL: Kako ste počeli ekspanziju u srednjoj i istočnoj Europi?

- Nakon pada željezne zavjese, otac i ja odlučili smo se širiti na istočna tržišta. Gledali smo samo tržišta blizu Austrije. Znali smo da je takvo ulaganje dugoročno, ali bilo je sigurno da će se tržište razviti i postati bogato. Odluku da se širimo na istok donijeli smo dva tjedna nakon pada željezne zavjese. Tih smo dana bili u Pragu, stajali smo u središtu grada i gledali ljude. Oni do tada nisu imali ništa svoje, sve je bilo državno i nikog nije bilo briga ni za što. No kada su dobili priliku posjedovati nešto, znali smo da će trebati nekoga tko će im pružiti alat i sve sitnice.

NACIONAL: Zašto je bauMax izišao na Bečku burzu a potom prošle godine povučen s nje?

- Kada smo se potkraj 80-ih odlučili širiti na istok, na bečkoj smo burzi prodali dionice da prikupimo novac za investicije. Posljednjih godina, nakon 15 godina, otkupili smo većinu tih dionica. Pomislili smo da nam je najbolje otkupiti preostalih šest posto koje su bile na tržištu. Nakon devetosatnih pregovora, uspjeli smo zaključiti posao.

NACIONAL: Jesu li prodavači bili zadovoljni?

- Dali smo im cijenu iznad očekivanja, čak su nam pljeskali kad su čuli ponudu koja je bila za četvrtinu iznad tržišne. Danas smo opet obiteljska tvrtka, ali je 12 posto udjela u rukama grupe SPAR. Naime, kada smo priključili dvije njihove tvrtke Buttinghaus i Baumgartner, nisu htjeli novac, nego udio u našoj tvrtki.

NACIONAL: Hoćete li na burzu prije novog širenja u smjeru Turske i Grčke?

- Već smo razgovarali s komercijalnim bankama i mislim da ćemo za novu ekspanziju novac prikupiti na neki drugi način. Ne želim biti isključiv i reći da nikad više nećemo ići na burzu, ali znam da barem sljedećih pet godina nećemoo. Iako se želimo širiti prema jugoistoku, još nam je važnije razvijati se na tržištima na kojima već jesmo. Ući ćemo u cijelu bivšu Jugoslaviju, a u sljedećih deset godina doći ćemo do Turske. To je širenje jedna od najvažnijih obiteljskih odluka.

NACIONAL: Gdje je bilo najlakše, a gdje najteže početi posao?

- Svaka je zemlja bila posebna, sa svojim prednostima i manama. Primjerice, u Austriji je prva od 68 trgovina sagrađena prije 30 godina pa te starije moramo dovesti na novi standard. Nećemo graditi nove trgovine, nego samo nadograđivati postojeće. Domaće tržište mora biti primjer ostalima i ako ovdje ne radimo vrhunski, nemamo što tražiti ni vani. U inozemstvu je najveći izazov bio nedostatak infrastrukture. U Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj praktički smo krenuli ni od čega. U Hrvatskoj i Sloveniji je bilo bolje jer smo došli kasnije. No svugdje je problem bio to što čovjek nije mogao znati tko je zapravo vlasnik nekretnine koju želi kupiti. Mi u Austriji imamo knjige u kojima je sve jasno još od Marije Terezije. Ulazak u Hrvatsku pripremali smo 3-4 godine i nismo htjeli samo uvoziti hrpu stvari u vašu zemlju. Ovo nije floskula, nama je važno biti i poticaj hrvatskom izvozu. Želimo ovdašnjim proizvođačima biti izlog u ostalim zemljama u kojima imamo svoje trgovine. No početkom 90-ih u istočnoj Europi imali smo problema. Nezgodno je kada naručiš 100 komada nečega a oni ti isporuče 40 i to nejednake kvalitete. Kako to dati kupcu koji traži kvalitetu za svoj novac? S Hrvatima imamo dobra iskustva, Limex, primjerice, opskrbljuje sve naše trgovine svojim programom. Ne želim prodavati robu iz Kine, želim Europljanima dati priliku da proizvode i prodaju svoje proizvode. Kako god to netko gledao, mi moramo biti zajedno jer nismo ni Amerika ni Kina ni Rusija. Mi smo Europljani i samo se zajedno možemo optimalno razvijati. Tako ćemo dugoročno sačuvati posao i svojim ljudima.

NACIONAL: Za vas govore da ste iznimno pobožni. Kako to spajate s poslom u kojem često nedostaje morala?

- Znam da nismo poput drugih tvrtki. Mi smo kršćani, protestanti. Želimo ne samo osobno živjeti kao kršćani nego i svoju kompaniju voditi po pravilima koje svatko može naći u Bibliji. Ponosimo se time što smo iskreni, što pokušavamo pomoći ljudima, bilo da su nam klijenti ili ne. Vjerujem da smo i mi koji radimo u tvrtki i naši kupci svi dio Božje volje. Svi smo različiti i jedinstveni, ali zajedno činimo dobru obitelj. Naši su nam uposlenici i klijenti jako važni. Ni svoje opskrbljivače ne dovodimo pred zid u poslovanju. Primjerice, za mene je svejedno jesam li neki posao potpisao ili ga samo usmeno potvrdio. Riječ je za mene zakon i ljudi s kojima radim to znaju. Mislim da je iskrenost jedna od najvažnijih vrlina.

NACIONAL: U Hrvatskoj vlada velika polemika treba li dopustiti trgovačkim centrima da rade nedjeljom. Kako vi gledate na to?

- Jasno je! Što god žele naši kupci, to ćemo raditi. Ako oni žele da radimo nedjeljom, moramo im to omogućiti. To je odluka koja mora biti u rukama kupca. Moj je cilj da se na kraju dana pogledam u ogledalo i upitam: "Što si učinio za ljude oko sebe?" Nakon toga čovjeku ostaje samo da spava dobro ili da ima nemiran san. Vjerujem da ja i moji ljudi jako dobro spavamo. U siječnju ove godine Fortune magazin svrstao nas je među deset najboljih poslodavaca u Europi. To su stvari koje morate zaslužiti. Anonimno su ispitivali zaposlenike u tisućama tvrtki na cijelom kontinentu. Drago mi je da se pokazalo da je naša radna kultura dobra. Našim radnicima je drago što pokušavamo djelovati u društvu i pomagati osobama s invaliditetom.

NACIONAL: Na koji način pomažete invalidnim osobama?

- Cilj nam je pomoći invalidima, ali pomoći im da pomognu sami sebi. Time se već dvadeset godina bavimo u Austriji, a sada je došlo vrijeme da tu politiku počnemo provoditi na ostalim tržištima. Želimo ih integrirati u društvo preko naše tvrtke. Potičemo ih da nešto proizvode, nešto što će prodati u našoj trgovini. Za njih je rezervirano mjesto na našim policama. Od toga ne uzimamo ni centa, cijela zarada je njihova. Vjerujem da se ljudi koji dobiju samo ček od nas loše osjećaju. Želim da sami zarade novac. Taj smo program testirali u suradnji s organizacijama koje rade s invalidima. Ipak, shvatio sam da mnogo naših uposlenika nema u životu dodir s invalidnim osobama. Želio sam srušiti taj zid među njima pa smo organizirali razna druženja. Sljedeći nam je cilj uključiti ih u naš posao. Do sada smo to radili samo u Austriji. Sada imamo 107 osoba s invaliditetom u našoj tvrtki, koji ne bi dobili priliku raditi u nekoj drugoj tvrtki. Njihov učinak je nevjerojatan. Naravno da imaju svoja ograničenja, ali otkrili smo da njihov doprinos i drukčiji način rješavanja stvari uistinu ojačava tim.

NACIONAL: Kako ste se uključili u projekt razminiranja Hrvatske?

- U tome mi je mnogo pomogao Zoran Delibašić, naš country manager za Hrvatsku. Projekt provodimo u Karlovcu i to već pet godina. Taj projekt počeo sam sa svojim prijateljima rotarijancima. Naime, čuo sam da zbog nedostatka novca razminiranje neće biti potpuno završeno u sljedećih pedesetak godina. Vjerujte, nakon toga nisam mogao mirno zaspati. Cilj nam je bio negdje napraviti potpun posao. Odluka je pala da ćemo Karlovac očistiti od mina. Godine 2002. organizirali smo koncert i prikupili 210 tisuća eura. Velik je to novac i nije ga lako prikupiti. Nakon toga otkrili smo da postoji problem cijene, ali i zloporabe i krađe novca. Ako sam uzeo na sebe obvezu prikupiti što više novca, nisam htio dopustiti da on ode na nečiji automobil ili debeli zlatni lanac. To nije bila investicija koju sam imao na umu. Razminiranje jednog četvornog metra stajalo je 2,7 eura. Uspjeli smo pregovorima spustiti cijenu na 1,9 eura. Nakon toga smo od američke humanitarne udruge ITF uspjeli izvući ponudu da udvostruče skupljeni novac. Tada sam otišao kod predsjednika Mesića i tražio da nam pomogne. I on je udvostručio skupljeni novac i imali smo 840 tisuća eura. Od tadašnje austrijske ministrice vanjskih poslova Benite Ferrero-Waldner tražio sam da nam Austrija da još novca. Odobrila nam je 325 tisuća eura, koje su udvostručili Amerikanci a zatim i Mesić. Osjećao sam se dobro jer sam shvatio da bez naše namjere i truda ni Amerikanci ni Austrijanci ni Hrvati ne bi uložili novac u taj plemeniti cilj. I ove smo godine organizirali koncert austrijske filharmonije i zaradili 235 tisuća eura. Kada i ovaj novac učetverostručimo, očekujemo da će Karlovac nagodinu biti potpuno siguran od mina. Nadam se da će ova naša akcija biti putokaz pa da će rotarijanci i ostali pomagači akcije nastaviti prikupljati novac. Rečeno mi je da je ovo bila najveća privatna inicijativa za razminiranje u Hrvatskoj.

BauMax je obiteljska tvrtka koja je s poslovanjem počela prije 30 godina u Austriji. U šest zemalja ima 124 prodajna centra "uradi sam", što je čini vodećom tvrtkom tog tipa u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Ukupno bauMax zapošljava 7100 ljudi. Sljedeće godine otvorit će prvu trgovinu u Rumunjskoj, a 2007. poslovanje će proširiti i u Bugarsku. U rujnu 2005. tvrtka je postigla rast prometa od 6,2 posto u usporedbi s prošlom godinom, od čega je promet u Austriji porastao 3,3 posto, a u zemljama širenja poslovanja u središnjoj i istočnoj Europi promet je porastao 9,7 posto. BauMax će ukupno u 2005. ostvariti 1,1 milijardu eura prometa, od čega 48 posto izvan matičnog austrijskog tržišta. BauMax je poslovanje u Hrvatskoj počeo 2000. otvorenjem prodajnog centra u Varaždinu. Tri godine poslije otvoreni su prodajni centri u Zagrebu i Osijeku. Procjenjuje se da će ta tri centra zajedno ostvariti promet od 36 milijuna eura, što odgovara prirastu od 14,8 posto. U Hrvatskoj zapošljavaju 200 ljudi. Sljedeće godine planiraju otvoriti nove prodajne centre u Zagrebu i Splitu, a do 2008. planiraju u Hrvatskoj imati 10 prodajnih centara.
1923. osnovao tvrtku Schomer kao trgovinu za ugljen i građevinski materijal.
1959. na čelo tvrtke došao Karlheinz Essl.
1976. prva probna bauMax poslovnica
1983. vodeći na austrijskom tržištu, u tvrtku dolazi Martin Essl
1989. odluka o širenju poslovanja u središnju i istočnu Europu
1992. ulazak na mađarsko i češko tržište
1994. ulazak na slovačko tržište
1995. preuzimanje lanca Buttinghaus/Baumgartner od Spara i dolazak i Sloveniju
1999. Martin Essl preuzeo tvrtku
2000. dolazak u Hrvatsku
2006. Rumunjska
2007. Bugarska

"Svojim uposlenicima pokazujem modernu umjetnost", kaže Martin Essl, šetajući uz slike u svojoj galeriji. Pokazujući dio njih koje su pokrivene kaže: "Cijeli menadžment tvrtke izradio je slike za advent i svaki dan ćemo otvarati po jednu sliku. Za Božić ćemo imati slike koje su oni izradili. Važno mi je da se ti ljudi zanimaju za umjetnost jer ih to čini kreativnima i pomaže im da u poslu imaju otvorene oči."

"Sama tvrtka podijeljena je u dva dijela. Prvi je Fritz Schomer, koji je dobio ime po mom djedu i bavi se nekretninama. Drugi je dio bauMax, trgovački dio koji se bavi prodajom alata iz domene 'uradi sam'. Obje su dio obitelji i rade zajedno. Zato u svakoj zemlji imamo te dvije kompanije. Kupci, naravno, vide samo operativni dio a to je bauMax.
U Hrvatskoj ne želim biti austrijska tvrtka, nego hrvatska. Stoga u svakoj zemlji imamo neku specifičnost. Zato mi ne samo da kupujemo i prodajemo proizvode nego želimo i pomoći ljudima u raznim sitnicama. Primjerice, u Hrvatskoj u bauMaxu možete besplatno naučiti kako promijeniti gumu na automobilu. U Austriji smo na televiziji objavljivali reklame duge sedam minuta. Od toga pet minuta objašnjavamo kako obaviti neki kućanski posao, a samo dvije minute predstavljamo neke proizvode."