Objavljeno u Nacionalu br. 525, 2005-12-06

Autor: Boris Beck

INTERVIEW

Dacia Maraini - buran život muze Alberta Moravije

Dacia Maraini (69), jedna od najpoznatijih talijanskih književnica i feministica, govori o životu s Albertom Moraviom, prijateljstvu s Pasolinijem i Marijom Callas te novoj knjizi

Dok sam pisala o tim dnevnicima, čitav je moj život isplivao na površinu. Ti su dnevnici vrlo stari, počinju čak i prije mojega rođenja, ali govore o putovanjima, a ja sam u životu puno putovala s drugim ljudima, s Pasolinijem, Moravijom, i tako su se moja bliska sjećanja na Istok i Japan pomiješala s onim dalekimDok sam pisala o tim dnevnicima, čitav je moj život isplivao na površinu. Ti su dnevnici vrlo stari, počinju čak i prije mojega rođenja, ali govore o putovanjima, a ja sam u životu puno putovala s drugim ljudima, s Pasolinijem, Moravijom, i tako su se moja bliska sjećanja na Istok i Japan pomiješala s onim dalekimNajuglednija gošća Sajma knjiga u Puli, koja ga je 1. prosinca i otvorila, bila je Dacia Maraini, najpoznatija talijanska književnica, glasovita ne samo po romanima nego i po dugogodišnjoj borbi za prava žena. Autorica je dvadesetak knjiga, a najveći joj je uspjeh donio roman "Nijema vojvotkinja", 1990., prodan u Italiji u milijun primjeraka, po kojem je snimljen i film, a preveden je i na petnaestak jezika. Dacia Maraini pisala je i scenarije, pa je tako autorica scenarija filma Piera Paola Pasolinija "Tisuću i jedna noć", jednog od najznačajnijih talijanskih režisera.
  Budući da je 14 godina bila partnerica jednog od najboljih talijanskih pisaca, Alberta Moravije, po čijem je romanu "La Ciocara" Vittorio de Sica snimio film sa Sophiom Loren i Jean-Paulom Belmondom u glavnim ulogama, Dacia Maraini uvijek se kretala među društvenom i književnom elitom, i Italije i svijeta.  Predavala je na mnogim sveučilištima, primjerice na Harvardu i Berkleyju, a i dalje je angažarina u medijima, napose u grupi novinarki Contro-Parola, koja se bori za ravnopravnost žena. Živi u Rimu, a ljeta provodi u kući na 1200 metra visine u nacionalnom parku u Abruzzu.
  Dacia Maraini već je ove godine posjetila nakratko Zagreb radi predstavljanja svoje knjige "Brod za Kobe" u kojoj je dnevnike što je njezina majka Topazia vodila dok je Dacia bila malena kombinirala sa sjećanjima iz čitavog svojeg života. Okolnosti u kojima su dnevnici nastali su dramatične: otac Dacije Maraini, Fosco Maraini, etnolog i antropolog, pošao je 1938. radi istraživanja u Japan i onamo poveo suprugu i dvogodišnju Daciu. Ondje su se rodile i dvije Dacijine sestre, Yuki i Toni, te ih je zatekao rat. Situacija se pogoršala 1943. nakon uspostave Mussolinijeve Republike Salo: od roditelja se tražilo da prisegnu lojalnost fašistima što su ovi odbili tako da je obitelj završila u logoru. Ondje su toliko gladovali da su kopali po smeću tražeći hranu, a kad su im stražari i to zabranili, otac je sjekirom odsjekao mali prst i bacio im ga. Zbog toga je završio u samici, ali je zadobio i njihovo poštovanje pa su Marainijevi dobili kozu i tako preživjeli. "U logoru nas je posjećivala jedino moja japanska dadilja jer su se Talijani bojali," sjeća se Dacia Maraini.
  Nakon utamničenja u Sapporou i Nagoyi stigli su u Palermo, odakle je porijeklom Topazia Maraini. No aristokratska je obitelj posve osiromašila, tako da su živjeli u konjušnici obiteljske vile, pa je Dacia Maraini ubrzo počela raditi. Kada je početkom 60-ih nudila prvi roman, jedan joj je izdavač rekao: "Lijepi ste, zašto pišete?" Drugi joj je rekao da će roman objaviti ako Alberto Moravia napiše predgovor. Roman "Ljetovanje" izišao je 1962. s Moravijinim predgovorom, a oni su zajedno živjeli do 1979. "Nikad mi se nije nametao kao učitelj, ali mi je pokazao kako biti discipliniran. Svaki bi se dan ustajao u pet ujutro i radio četiri ili pet sati, tako da me podsjetio na disciplinu koju sam već vidjela kod oca", sjeća se Dacia Maraini slavnoga talijanskog pisca.

NACIONAL: Kako to da ste tek sada iskoristili majčine dnevnike i posvetili knjigu tim traumatičnim događajima iz djetinjstva?
 

 - Moja majka živi u Rimu i mi često razgovaramo, a uvijek smo  puno pričale i o Japanu. No ona stalno gubi stvari i bila je sigurna da je izgubila i te dnevnike. Moj je otac, međutim, volio sve čuvati i među mnoštvom obiteljskih dokumenta pronašao je i te dnevnike. On je uskoro poslije umro, a ja sam eto napisala ovu knjigu, ne tako davno, prije četiri godine.

  NACIONAL: U "'Brodu za Kobe" govorite i o svojoj ljubavi prema Albertu Moraviji, prijateljstvu s Pasolinijem i Marijom Callas, prvom braku... Je li ta knjiga i svojevrsna autobiografija?

  - Dok sam pisala o tim dnevnicima, čitav je moj život isplivao na površinu. Ti su dnevnici vrlo stari, počinju čak i prije mojega rođenja, ali govore o putovanjima, a ja sam u životu puno putovala s drugim ljudima, s Pasolinijem, Moravijom, i tako su se moja bliska sjećanja na Istok i Japan pomiješala s onim dalekim. 

  NACIONAL: Alberto Moravia bio je već za života slavljen kao jedan od najvećih talijanskih pisaca. Kakav je bio privatno?

  - Bio je vrlo mlad duhom. Katkad je bio poput dječaka pa sam se uz njega osjećala poput majke, drugi je put bio poput brata, na momente je bio poput oca. Bio je takav izuzetan čovjek da je mogao preuzeti razne uloge. Nije bio samo star, bio je vrlo mlad u duhu, vrlo znatiželjan, a također je bio mlad u tijelu i nikad nije bio umoran. Putovali bismo po trinaest sati u strašnim uvjetima, recimo po Africi, po lošim cestama punim prašine, a on je nakon toga bio živahan i pitao kamo ćemo izaći večeras. Bio je vrlo mlad i pun veselja.

  NACIONAL: Mariu Callas opisujete na vrhuncu operne karijere kao vrlo lijepu i taštu...

  - Bila je kratkovidna, a nije željela nositi leće pa bi prije nastupa obišla pozornicu i zapamtila gdje mora stajati. No jednom je, kada je nastupala u Aidi, scenograf u zadnji trenutak stavio jezerce na pozornicu za koje joj nisu rekli. I onda je ona izašla kao egipatska princeza i upala usred vode. 'Pa kako si onda vidjela dirigente?' pitala sam je. 'Nikad ih nisam vidjela', rekla je. A nikad nije pogriješila, tako je dobro poznavala i osjećala glazbu.

  NACIONAL: U knjizi ste spomenuli i da Maria Callas nije voljela Onassisa nego Pasolinija.

  - Da, u tom trenutku. To mi je sama rekla jednom dok smo Moravia i ja putovali s njom i Pasolinijem. Imala je loših iskustava s Onassisom, rekla mi je da je grub i neugodan. Iako ga je voljela, bila je razočarana. Bila je zaljubljena u Pasolinija. On je bio drag, drag, ljubazan, nježan, ali bio je homoseksualac, i to je bio problem. Ona je mislila da bi ga mogla promijeniti, da postane heteroseksualan, ali nije uspjela. To joj je bilo još jedno razočaranje.
 

NACIONAL: Kako se osjećate kad putujete na Istok?
 

 - Istok se promijenio. To me sve začudilo. Bila sam prošle godine u Pekingu, a taj je divan stari grad potpuno uništen. Umjesto drevnog grada s malim kućama, dućanima i stotinama bicikala koji se probijaju sada su tamo samo goleme zgrade od stakla i betona, i banke. Banke, banke, banke. Bila sam šokirana.

  NACIONAL: U Teatru della Maddalena postavili ste svoju dramu "Dijalog prostitutke s klijentom" u kojoj zagovarate pravo na prostituciju. Kako danas gledate na to?

  - To se potpuno promijenilo. Danas imamo ropstvo u koje žene dolaze s istoka, Rumunjske, Ukrajine, Albanije. Kada smo se borile za legalizaciju prostitucije, govorile smo da je to posao kao i svaki drugi i da prostitutke imaju pravo da ih se poštuje kao i sve druge ljude. Bile su strašno prezirane i to u kulturi koja prihvaća i promiče prostituciju. Kada smo se koncem '60-ih i početkom '70-ih borile, sve su prostitutke bile Talijanke i uglavnom punoljetne. Sada je manje od 20 posto prostitutki iz Italije, većina je djevojaka maloljetna, došle su iz drugih zemalja, prodane su i kupljene. Sada ne možemo reći da je to posao. Sada moramo reći da je to ropstvo i da su ropstvu podvrgnuti maloljetnici. Grupa novinarki u kojoj djelujem, Contro-Parola, koja se bori za dostojanstvo žena, napisala je "Pismo klijentu" u kojem stoji da mora znati da prihvaća ropstvo i sudjeluje u njemu. "Pismo" je objavljeno u svim novinama i jako je odjeknulo, tako da se stvari ipak mijenjaju. 

  NACIONAL: Kakvo je vaše sjećanje na '68? Koliko ste se osjećali revolucionarno?
 

- To je bilo vrijeme velikog entuzijazma i zanosa. Danas, u vrijeme nemira na ulicama Pariza i Francuske, novine ne pišu puno o predgrađima gradova gdje ljudi žive vrlo loše, gdje nema kulture i vladaju droga i prostitucija. Kazališna grupa koju sam vodila otišla je 1969. u siromašne kvartove, na rub Rima, kamo smo htjeli donijeti kulturu. Tamo gdje nije bilo ni kazališta, ni kina, ni parkova, ni knjižnica osnovali smo kazalište Centocelle. Ništa nismo zarađivali, kazalište je bilo u jednom podrumu, svi su glumci bili profesionalni, ali su radili besplatno. U početku nije nitko dolazio jer ljudi nisu bili navikli, gledali su nas neprijateljski, ali na kraju su bili zadovoljni. Nakon tri godine imali smo pet tisuća pretplatnika i ljudi su dolazili u naše kazalište ne samo da bi gledali predstave nego i da bi razgovarali o problemima u četvrti. Centocelle je postao jako važan centar i za diskusije i za kulturalnu razmjenu. To je za mene bilo vrlo važno iskustvo. To je bio naš način vođenja politike - kao kulturni pokret.

  NACIONAL: Jedna od vaših jedinstvenih ideja bilo je i osnivanje ženskog kazališta. Kako je došlo do toga?

-  To nije bilo kazalište za žene, nego smo htjele dati priliku ženama da rade u kazalištu.  I tako smo otišle u drugi podrum i napravile drugo malo kazalište, a nazvale smo ga La Maddalena jer je bilo ispred crkve Svete Magdalene. U Italiji je bilo mnogo glumica, ali nije bilo režiserki, dramatičarki, tehničarki - nije bilo nijedne tehničarke u Italiji. U našem su kazalištu radile samo žene. Osnovale smo školu za tehničare i pozvale stručnjake iz kazališta, majstore svjetla i tonmajstore, koji su volonterski podučavali te mlade žene. Imale smo to zadovoljstvo da su mnoge djevojke iz naše škole poslije dobile posao u velikim kazalištima po svijetu. Naravno, u našem su kazalištu počele karijeru i mnoge glumice, režiserke i dramatičarke.

  NACIONAL: Vi ste jedna od najpoznatijih talijanskih i svjetskih feministica. Postoji li još feminizam?
 

- Ideologija je mrtva. No postoji mnogo ženskih grupa, poput naše. Naša je članica i Giuiliana Sgrena koja je bila oteta u Iraku. Mi pokušavamo braniti dignitet žena u medijima. Ne uspijemo svaki put, ali katkad nešto postignemo. Nedavno smo postavile izložbu naslovnica vrlo važnih časopisa kao što su Espresso ili Panorama, političkih magazina. Oni na 99 posto naslovnica imaju gole žene. Teme mogu biti medicina, skandali, odvjetnici, bilo što, ali uvijek je na naslovnici žena. Organizirale smo i diskusiju o tome i rekle se ne mogu teme koje nemaju veze sa seksom baš uvijek tako ilustrirati, ali moram priznati, nismo uspjele.

  NACIONAL: Kako ste uspjeli započeti književnu karijeru kad se niste mogli školovati jer ste rano morali početi raditi?
 

- Bili smo jako siromašni. I Italija je bila siromašna, ali mi smo bili zbilja jako siromašni kad smo se vratili iz Japana. Roditelji mi nisu mogli davati novac nakon što sam završila srednju školu pa sam morala raditi. Radila sam kao tajnica britanskog novinara, kao arhivistica kod fotografa i dostavljačica. Javila sam se i na natječaj za stjuardesu i pobijedila. Trebala sam letjeti za Pan American, ali prije nego sam otišla u Ameriku zaljubila sam se u muškarca koji mi je potom postao suprug i odlučila sam ostati s njim. 
  No pisala sam dok sam još bila arhivistica i tajnica. Pisala sam i prije, kratke priče za školske novine, a poslije sam ih slala u književne časopise. Neke bi objavili, neke ne. Naravno, od toga nisam ništa zarađivala. Kad sam već bila udana, počela sam pisati roman, i s njim sam odmah postigla uspjeh, ali počela sam još s četrnaest godina.

  NACIONAL: Često se u "Brodu za Kobe" vraćate na obitelj kao mjesto odakle potječe i vaša opsjednutost literaturom i težnja neovisnosti.
 

 - U mojoj obitelji svi pišu. Moj otac je pisac, njegova majka Yoi Pavlovska Crosse je pisala, i njena baka Crnelia Berkley je pisala, objavila je nekoliko knjiga za djecu. To nam je u obitelji. Moja baka je bila i vrlo neovisna žena. Napustila je obitelj i sama putovala Perzijom 1911., što je bilo vrlo hrabro. I moj se otac sukobio sa svojim ocem. Djed je bio fašist i učlanio je mog oca u stranku, a moj je otac poderao potvrdu. Da biste dobili posao tada, trebali ste biti fašist i imati taj komad papir. Moj djed je mislio da je to dobro za mojeg oca, ali on to nije htio, bio je protiv fašizma i rasizma. Posvađao se s ocem, javio se na međunarodni natječaj, pobijedio i dobio stipendiju za Japan. I tako smo tamo otišli.

  NACIONAL: Na kraju "Broda za Kobe" kažete da se pripremate napisati i knjigu o logoru u kojem ste bili, ali da za to još niste spremni.
 

- Da, to je istina. Već se dugo spremam napisati knjigu o tom iskustvu, ali to je teško. Sve je to bilo vrlo tragično i to mi je  sjećanje teško staviti na papir.

  NACIONAL: Vama su često nudili u Italiji politički angažman, primjerice u Europskom parlamentu. Zašto ste to odbijali?
 

- Pisanje je moje jedino oružje, nemam drugi način da mijenjam svijet. Ja se borim kazalištem, knjigama i člancima - svaka dva tjedna napišem članak ili pak pišem o nekim prigodama. Prekjučer sam objavila u novinama članak na naslovnoj stranici protiv nasilja nad ženama. Izašla je studija UN-a o nasilju i nevjerojatno je kad vidite brojke - koliko ropstva, silovanja i ubojstava, pa te žene u Pakistanu koje unakažuju kiselinom ili djevojke u Africi koje obrezuju, njih dva milijuna godišnje. Njima odrežu sve, tako da ne mogu osjetiti užitak, strašno mučenje. A kada rađaju djecu, moraju ih odšiti i opet zašiti. To je čisti užas. U Kini se godišnje ubije 600.000 djece prije ili poslije poroda jer su djevojčice. Nevjerojatno.
  S romanima ne mogu biti u tijeku. Treba mi bar tri godine za knjigu tako da ne mogu reagirati promptno, a u novinama mogu protestirati protiv nasilja, ne samo prema ljudima, nego i životinjama koje se napuštaju ili koriste za eksperimente. Poznato je da su mnogi lijekovi koji su djelovali na životinjama posve podbacili na ljudima i bili opasni za pacijente. To je nepotrebno mučenje životinja. Kao i lov, lov na životinje koje su na rubu istrebljenja, iz zabave, i to sofisticiranim i automatskim oružjem, tako da životinja nema nikakvu šansu, to je strašno.

  NACIONAL: Zašto kažete za sebe da ste loša vegetarijanka?
 

- Jedem ribu. Neke proteine nažalost ipak moram unijeti u organizam i ne mogu se posve odreći mesa. Za mene je vegetarijanstvo znak solidarnosti sa sisavcima - čine mi se vrlo blizu ljudskome.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika