Zbog puknuća tetive mnogi su smatrali da Vlado Šola mora završiti karijeru, međutim Šola je vjerovao da se može ponovo baviti rukometom. Čak su i neki liječnici sumnjali u nastavak njegove karijere, ali uspješno obavljena operacija u Njemačkoj i oporavak kod Stanislava Peharca omogućili su Šoli da ne osjeća posljedice teške operacije i da se još uvijek aktivno bavi rukometomČini se kako se Matej Mamić, 31-godišnji hrvatski košarkaš koji igra u njemačkoj Albi, počeo oporavljati od teške ozljede koju je zadobio 26. studenoga na utakmici protiv Triera. Sedam minuta prije završetka, Mamić je pao na parket i ostao nepokretan. Bio je pri svijesti, ali nije osjećao noge i hitno je prebačen u bolnicu Berlin-Marzahn. Prvi nalazi pokazali su da je riječ o teškom nagnječenju leđne moždine i da postoji opasnost da ostane paraliziran.
  Mamićevo stanje u međuvremenu se poboljšalo i sposoban je napraviti neke jednostavnije pokrete, ali pred njim je dugotrajan proces oporavka. Liječnici s kojima je pričao Nacional smatraju kako će rehabilitacija trajati između 6 i 12 mjeseci, a oporavak ovisi o stupnju oštećenja živaca u leđnoj moždini. Ako u čitavoj priči postoji nešto pozitivno, onda je to Mamićeva sportska konstitucija koja daje veće izglede nego da je riječ o osobi koja se ne bavi sportom.
  Matej Mamić samo je jedan od sportaša koji su teško ozlijeđeni ili su zbog bolesti završili karijeru. Niko Čeko, igrač Zagreba i Hajduka, obolio je prije nekoliko godina od raka testisa, i premda se nakon kemoterapije bolest povukla, nije se uspio vratiti vrhunskom sportu.
Tenisač Goran Ivanišević cijele je karijere imao problema s lijevim ramenom. Unatoč tome što nije imao većih i ozbiljnijih ozljeda, kronična bol u ramenu u velikoj je mjeri utjecala na njegovu karijeru jer je rame od presudnog značenja za razoran servis, koji je bio njegovo najjače oružje na terenu. Prema mišljenju teniskih stručnjaka, da nije imao stalnih problema s ramenom, Ivanišević bi zasigurno osvojio još koji Grand Slam pehar osim onog iz Wimbledona 2001. godine. Sredinom 2002. Ivanišević je operirao rame, što mu je, uz osam mjeseci stanke i neigranja, zaustavilo karijeru. Početkom 2003. vratio se tenisu, ali nikada nije uspio postići formu i razinu igre koju je imao u najboljim danima. Nije više osvojio niti jedan ATP turnir te se iz profesionalnog tenisa povukao u Wimbledonu 2004.
  Janica Kostelić do sada je imala desetak operacija i liječnici je smatraju sportskim fenomenom jer i dalje skija. Teško bi bilo nabrojiti sve njene ozljede, ali od početka karijere imala je ozbiljnih problema s koljenima, koja je operirala nekoliko puta, s puknućem mišića, ozljedama leđa, a i njen loš vid te velika dioptrija u nekim su joj utrkama izazivali velike probleme. Osim ozljeda koljena, Janicu Kostelić često su pratili pehovi, pa bi tijekom utrke ili treninga ozlijedila rame, prste ili zglobove, ali te su ozljede uvijek tretirane kao lakše i vrlo brzo bi se Janica vraćala treninzima i utrkama.  Nakon četiri teške operacije desnoga koljena u jednoj godini te tri operacije na lijevom koljenu, Janica Kostelić danas prima specijalne injekcije koje joj regeneriraju i poboljšavaju funkcije oštećene hrskavice. U ljeto 2002. operirala je slijepo crijevo, a 2004. odstranila štitnjaču i imala još jednu operaciju desnog koljena.
  Iako nikada nije dosegnuo rezultate svoje sestre Janice, Ivica Kostelić je osvajanjem malog kristalnog globusa i pobjedama na utrkama Svjetskog kupa dokazao da je vrhunski skijaš. Veliki broj ozljeda i operacija uvelike je usmjerio njegov skijaški put. Njegove ozljede koljena uvjetovale su da se u karijeri više orijentira na tehničke discipline, iako je bolje skijao u brzim disciplinama. Kostelić se uvijek vraćao zbog upornosti i mukotrpnog rada tijekom rehabilitacija koje su trajale i po nekoliko mjeseci. Nakon pet operacija u posljednje četiri sezone mnogi su sumnjali u njegov povratak jer su predviđali da neće moći ni hodati bez štaka. Posljednju tešku ozljedu koljena Kostelić je zadobio prošle godine, kada je pao u utrci slaloma u Schladmingu; tada je hitno operiran u Baselu. Početkom ove sezone pao je na rolanju na Sljemenu i slomio prst, što mu je onemogućilo da nastupi u uvodnim utrkama Svjetskog kupa.
  Izbornik mlade hrvatske nogometne reprezentacije i nekadašnji reprezentativac Slaven Bilić jedan je od mnogih koji su zbog ozljede prije vremena prekinuli karijeru. On je imao problema s kukovima te se u 30. godini prestao aktivno baviti sportom. Biliću su kukovi prouzročili i probleme s kralježnicom zbog čega ga je prije mjesec i pol dana operirao Josip Paladino. Zbog kukova je Bilić promijenio način hoda i balans kralježnice, što mu je uzrokovalo discus herniju. "U svojoj sam nogometnoj karijeri radio mnoge gluposti, nikada nisam mislio na sebe te sam stalno igrao. Kad sam se pripremao za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998., najbolji liječnik na svijetu za probleme s kukovima iz Cambridgea pitao me je kako mislim igrati s takvim kukovima. Zbog tih sam problema prekinuo karijeru u 30. godini, što i nije prerano, ali ipak sam bio u najboljim igračkim godinama", kazao je Bilić.
  Neki ipak nisu imali takvu sreću. Današnjem treneru Hajduka Ivanu Gudelju teška bolest okončala je nastupe u najboljim godinama za sportaša. "Sa samo 26 godina zbog hepatitisa C morao sam prekinuti karijeru kada sam bio praktički na vrhuncu karijere i u tom trenutku srušio mi se cijeli svijet. Bio sam potpuno u nogometu i uživao u svojim ostvarenjima i igri koju sam volio od malena, a odjednom sve je to jednostavno nestalo. Da sam se ozlijedio na travnjaku, to bih mnogo lakše podnio", kazao je Gudelj.
  Uvjeren je kako mu je mentalna snaga pomogla da se izvuče iz depresije. Odlučio je ostati u nogometu i opredijelio se za posao trenera. "Nisu mi nedostajali ni slava ni novac nego sam nogomet. Oduvijek sam ga obožavao i davao cijeloga sebe. Kada u 26., 27. godini dođete na tribinu i gledate utakmicu u kojoj ne možete sudjelovati, to je nešto strašno i to me je najviše pogađalo. Dok igrate nogomet i mladi ste, tada ste jako popularni i imate puno 'prijatelja', a kada sam se razbolio, mnogi od njih samo su nestali iz mog života. No bilo je i jako puno ljudi koji su mi pomogli u borbi s bolešću, što je, uz moju unutarnju snagu, bilo presudno za uspjeh protiv bolesti. Tu je naravno bila moja obitelj, odnosno supruga i roditelji. Silnu pozitivnu energiju dobio sam i kada mi je pun stadion iskreno zaželio ozdravljenje, što vam dodatno podiže snagu duha. Svima onima koji se teško razbole poručio bih da ne klonu, nego nađu snagu i vjeru jer ih samo to može izvući na put ozdravljenja", smatra Ivan Gudelj.
  "Današnji sportaši su zapravo moderni gladijatori, pogotovo nogometaši. Njihovi vlasnici - klubovi, traže od njih maksimum jer im u suprotnom nisu isplativi. Čim se dobar igrač ozlijedi, u klubu nastaje panika i jedino pitanje koje se postavlja je kada će moći opet igrati. U velikim klubovima takvim se sportašem bave cijeli liječnički timovi i sve se poduzima da se on što prije vrati na teren. Pogotovo ako klub nema dovoljno igrača, tada će ga se po svaku cijenu pokušati motivirati da igra", smatra ortoped Boris Nemec.
  Nemec se već tri desetljeća bavi sportskom medicinom a od 1996. službeni je liječnik Hrvatske nogometne lige; tvrdi da od sportskih ozljeda najčešće pate zglobovi. Najučestalija su teža i lakša uganuća gležnjeva, i to posebno kod košarkaša, nogometaša i rukometaša. Košarkaši su takvim ozljedama posebno izloženi zbog čestih skokova u kombinaciji s velikom tjelesnom masom. Kada je riječ o težim ozljedama, najčešće su ozljede koljena. Službeni liječnik hrvatske nogometne reprezentacije slaže se da su česte, ali i kronične ozljede zbog kojih su vrhunski sportaši katkad prisiljeni prekinuti karijeru nerijetko su posljedica njihova prevelikog fizičkog iscrpljivanja.
  Iako je rukomet poznat kao jedan od grubljih sportova u kojem teške ozljede nisu rijetkost, hrvatski reprezentativac i igrač Agram Medveščaka Renato Sulić nije nastradao na parketu nego u prometnoj nesreći u Rijeci.
  "Kada me kao pješaka udario automobil, zadobio sam otvoreni prijelom patele lijevog koljena, iskočilo mi je rame, odnosno ključna kost iz ležišta i popucali su mi ligamenti. Nakon što sam operiran činilo se kako je sve u redu, no bilo je velikih postoperativnih komplikacija. Zbog ležanja u bolnici i manjka heparina došlo je do tromboze kompletne lijeve noge, a tromb je otišao do pluća gdje je prouzročio emboliju”, prisjeća se Sulić.
  Liječnici to nisu opazili. Tek nakon što je otpušten iz bolnice počeli su nesnosni bolovi, a sedam idućih dana koje je proveo kod kuće, dok nije otkriveno što se događa, danas opisuje kao najgori tjedan u svom životu. Sulić je punih 45 dana imao temperaturu od gotovo 40 stupnjeva, i pritom smršavio 16 kilograma.
  Iako je bio sretan što je preživio nesreću, još u bolnici razmišljao je hoće li moći nastaviti igrati rukomet. Uvjeren je kako je njegova psiha u tim trenucima presudila. Zanimljivo je da misli kako bi uspio živjeti i bez rukometa. "Čak i da nisam mogao nastaviti karijeru, ne bih to uzeo kao tragediju. Takva je sudbina i život bi morao teći dalje", kazao je Sulić kojemu je cijela situacija oko ozljede promijenila način razmišljanja o životu. "Sada mnogo stvari gledam drukčije. Na neke situacije u kojima sam prije razbijao glavu sada samo odmahnem rukom jer shvaćam da nisu bitne u životu. Najveću podršku u tim teškim trenucima imao sam od obitelji; žene, male kćerkice i svojih roditelja. To mi je davalo snagu da se borim protiv svega što mi se dogodilo", kazao je Sulić.
  Josip Paladino, predsjednik Hrvatskog neurokirurškog društva, koji je nedavno operirao izbornika mlade hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića zbog uklještenja kralježničkog diska, kaže da su sportske ozljede u području neurokirurgije specifične najčešće za tzv. grube sportove, američki nogomet i hokej.
  "Upravo su ozljede u američkom nogometu vrlo često predmet rasprava, jer je riječ o opasnim ozljedama glave, vrata i kralježnice. Hokej je također poznat po čestim ozljedama glave i lica te ruku, nogu i prstiju zbog rekvizita koji se koriste u tom sportu te zbog čestih udaraca o ogradu klizališta. Međutim ozlijediti se može u svakom sportu, pa i u onima koji se smatraju nježnijima, pogotovo ako je sport takav da traži kontakt kao primjerice borilačke vještine. Uobičajeni timski sportovi kao što su rukomet, nogomet, odbojka i košarka također pate od određenih vrsta sportskih ozljeda grupiranih oko nekih organa ili je riječ o posljedicama prevelikog naprezanja određenih mišićnih ili koštano zglobnih dijelova lokomotornog sustava. Kod vaterpolista su vrlo česte ozljede prstiju i šake, a pucanja, zamasi i blokade lopte oštećuju i mišićne i ligamentarne strukture ramenog područja. Za rukometaše i odbojkaše karakteristične su ozljede koljena, laktova i ramenog obruča."
  Za sportske ozljede koje zahtijevaju kirurške zahvate tvrdi da su, iz njegova iskustva, zapravo rijetke. Uglavnom se odnose na krvarenja u glavi kao posljedice zadobivenih udaraca, padova ili oštećenja prouzročenih naletom na tvrd predmet poput stative. Nešto rjeđe, ali također prisutne jesu ozljede kralježnice. Kod sportova koji uključuju mnogo doskoka i padova na leđa kao što su košarka ili nogomet, vidljiva su oštećenja ligamentarno zglobnog aparata kralježnice i intervertebralnih diskova. Ali najčešće sportske ozljede su ipak one lokomotorno mišićno zglobnog aparata. Za bolesti poput išijasa ili uklještenja kralježničkog diska kao što je to bio slučaj kod Slavena Bilića kaže da su najčešće posljedica prirođenih ili degenerativnih procesa koje sport nije prouzročio, nego su za njih pretpostavke već davno bile prisutne.
  "Naravno da traumatski događaji mogu favorizirati nastanak ovakvih zdravstvenih problema, ali ne možemo za njih izravno optužiti sport. Istina da, recimo, u košarci pri doskoku na parket dolazi do čestih padova te do opterećenja kralježnice, ali njena oštećenja ipak nisu toliko česta da bismo mogli reći kako će svaki košarkaš jednog dana imati takve probleme."
  S obzirom na to da su profesionalni sportaši tolerantniji kod podnošenja velikih napora, Josip Paladino ističe da je vrlo važno kontrolirati njihovo fizičko stanje te napominje da je kod nas "sustav detekcije, dijagnostike i intervencije koje tome slijede uglavnom dobro ustrojen". O slučaju teško ozlijeđenog hrvatskog košarkaškog reprezentativca Mateja Mamića kaže da ne zna mnogo, ali on je mlad čovjek i u tome "leži nada i šansa da će doći do oporavka".
  Najbolji hrvatski nogometaš u 2005. Dado Pršo već nekoliko godina ima kroničnu ozljedu koljena, a prije četiri godine pod velikim upitnikom bio je i nastavak njegove nogometne karijere. Kada su mu 2000. doktori rekli da mu je hrskavica u koljenu potpuno potrošena te da jedino hitna operacija može produljiti njegovu karijeru, Pršo je prvi put u životu osjetio nelagodu i strah. “Tada, s 27 godina, nije mi bilo jednostavno prihvatiti činjenicu da se moram podvrgnuti teškoj i kompliciranoj operaciji, ali prema liječnikovim riječima, jedino sam tako mogao i dalje uspješno igrati profesionalni nogomet”, kaže Pršo.
  Najveća potpora u teškim trenucima rehabilitacije bila mu je supruga koja je cijelo vrijeme bila uz njega i koja je vjerovala u njegov brzi povratak nogometu. “Najgore od svega bilo mi je gledati nogu iz koje su virile šipke. U trenucima rehabilitacije čovjek uvijek ima vremena za razmišljanje, a iskreno, nisam previše razmišljao o nogometu. Bilo mi je najvažnije napraviti prvi sljedeći korak, razmišljao sam kada ću ponovo trčati, a tek onda sam mislio na nogomet i na sve teškoće koje ću morati proći do potpunog oporavka”, prisjeća se Pršo.
  Iako su ga mnogi uvjeravali da je sve u najboljem redu, ipak je bio šokiran kada je prvi put došao na kompletan pregled koljena. Kako vrijeme prolazi, više ne razmišlja o svojim problemima nego uživa u svakoj utakmici i daje sve od sebe. Da nije mogao nastaviti karijeru, radio bi nešto što bi ga veselilo, a sada kao najvažniju stvar u životu navodi dobar obiteljski život i prijatelje koji ga okružuju.
  Najveći uspjesi hrvatske muške rukometne reprezentacije u posljednje tri godine ne mogu se zamisliti bez Vlade Šole. Iako je Šola danas jedan od najboljih europskih golmana, rijetki znaju da je u jednom trenutku njegova karijera došla u pitanje i da je postojala mogućnost da nikada više ne zaigra rukomet. Zbog puknuća tetive mnogi su smatrali da mora završiti karijeru, međutim Šola je vjerovao da se može ponovo baviti rukometom. Čak su i neki liječnici sumnjali u nastavak njegove karijere, ali uspješno obavljena operacija u Njemačkoj i oporavak kod Stanislava Peharca omogućili su Šoli da ne osjeća posljedice teške operacije i da se još uvijek aktivno bavi rukometom.
  “U mojoj glavi bio je potpuni košmar. Bio sam u strahu, jer ni sam nisam znao kako ću bez rukometa i što će se uistinu dogoditi ako ću morati prekinuti karijeru. Rukomet je sport koji ne omogućava baš lagodan život nakon završetka karijere, a ja sam tada još uvijek bio relativno mlad. Najveća potpora bila mi je supruga Nataša koja je iznimna i hrabra žena, koja mi je bila oslonac u najtežim trenucima, kada sam čak razmišljao da odustanem od svega”, kaže Šola.
  Iskustvo ga je naučilo da je čovjek malen i da ga svi napuste kada doživi tragediju, i upravo je zato zahvalan svima onima koji su mu pomogli kada mu je bilo najteže, jer zna da bi bez potpore najdražih osoba teško podnio rehabilitaciju i dugotrajan oporavak.
  “Danas imam invaliditet na desnu nogu od 20 posto te na lijevu nogu od 10 posto. Iako još katkad osjećam bolove, više nemam nikakvog straha jer se uživim u utakmicu i ne razmišljam o tome što bi se moglo dogoditi. Žao mi je što u Hrvatskoj većina sportaša nije osigurana jer svi vas trebaju dok ste zdravi, a mnogi vas zaboravljaju kada se ozlijedite i kada je pitanje hoćete li se uopće moći nastaviti baviti sportom. Veliki klubovi uvijek od vas očekuju da budete na vrhunskoj razini, pa čak i požuruju povratak ozlijeđenih sportaša nakon ozljede, što može dovesti do novih komplikacija, ali sport je posao u kojem se vrednuju samo rezultati i u kojem samo najuporniji i najuspješniji ostvare svoje snove”, optužuje Šola.
  Prije trinaest godina nogometaš Zoran Mamić imao je prometnu nesreću u kojoj je teško ozlijedio koljeno i koja je ugrozila nastavak njegove karijere. Imao je 21 godinu, a liječnici su rekli da više nikada neće igrati nogomet. Popucali su svi ligamenti koljena i postojala je sumnja hoće li ostatak života hodati bez štaka. Za razliku od njih, Mamić je vjerovao da će ponovo igrati nogomet i krenuo je na mukotrpni oporavak.
  Rehabilitacija koja je trajala od osam sati ujutro pa sve do kasnih večernjih sati bila je Mamićeva svakodnevnica, ali on je znao da je to jedini ispravan put da se vrati nogometu. “Nisam osjećao strah, ali čovjek u takvim trenucima o svačemu razmišlja. Na sreću moj brat Zdravko imao je novca i omogućio mi je vrhunske liječnike koji su na najbolji mogući način tretirali moje koljeno. Najveća potpora bila mi je supruga Vanja, koja je cijelo vrijeme bila uz mene i koja je baš poput mene bila uvjerena da ću ponovo igrati nogomet”, rekao je Mamić. Rezultat takvog pristupa vidio se vrlo brzo. Samo pet i pol mjeseci nakon nesreće i operacije Mamić je otišao na pripreme s Dinamom. Iako su liječnici predviđali dulji oporavak, on je bio siguran da je prošlo dovoljno vremena i da je spreman vratiti se na nogometne terene.
  Cijelu karijeru pratile su ga lakše ili teže ozljede, ali uvijek je vjerovao u svoj nogometni put. “Prilikom transfera iz Dinama u Bochum prvi put sam u životu osjetio panični strah. Na pregledu sam osjećao veliku nelagodu, nije mi bilo lako i bio je to najgori dan u mom životu. Ipak na koljenu imam rez veći od 25 centimetara i sigurno nijednom liječniku nije svejedno kada vidi koljeno u tom stanju. Kada je sve završilo, bio sam nov čovjek, a pomogla mi je vjera u sebe i činjenica da sam oduvijek bio jak u glavi”, smatra Zoran Mamić.

Tragedije svjetskih sportaša
  Todd MacCulloch, kanadski centar i igrač Philadelphia Sixersa, obolio je prije dvije godine od rijetkog neurološkog oboljenja Charcot-Marie-Tooth. Prijašnjih je sezona, nastupajući za New Jersey i Philadelphiju, MacCulloch igrao u finalu NBA lige protiv LA Lakersa i Shaquilla O'Neala. Početkom 2003. počeo je osjećati slabost u nogama i sve lošiju koordinaciju, a uslijedile su i ozljede zbog kojih mjesecima nije mogao nastupati. Pregledima je ustanovljeno da pati od CMT-a i da više neće moći igrati profesionalnu košarku. Riječ je o oboljenju perifernog živčanog sustava koje najjače zahvaća noge i u manjoj mjeri ruke. Nije smrtonosno, međutim progresivno je i oboljele osobe teško se kreću, a ne postoje lijekovi koji mogu dovesti do ozdravljenja. MacCulloch je danas radijski komentator Philadelphijinih susreta.
  Markus Babbel bio je u drugoj polovici 90-ih jedan od najboljih veznih nogometaša Bayerna i njemačke reprezentacije. S takvom reputacijom prešao je u Liverpool. Međutim 2000. iznenada je obolio od neurološkog poremećaja poznatog kao sindrom Guillain-Barré. Babbel je na treningu osjetio slabost, a uskoro uopće nije mogao hodati. Kada je napokon ustao iz kreveta, proživljavao je teške trenutke. "Hodao sam kao lutka, a spuštanje po stepenicama izgledalo je poput nemoguće misije", opisivao je svoje iskustvo. Može se reći da je Babbel ipak imao sreću jer veliki dio oboljelih od Guillain-Barréa završi u invalidskim kolicima. Njegov oporavak trajao je 15 mjeseci i prvu utakmicu za Liverpool odigrao je tek 5. studenog 2002. Babbel se nikada nije vratio u prijašnju formu, ali i dalje je profesionalni nogometaš i sada nastupa za Stuttgart.
  Prošlog tjedna umro je 34-godišnji Richard Burns, prvi Englez koji je postao svjetski prvak u reliju. Burns je naslov svjetskog prvaka osvojio 2001. vozeći za momčad Subarua, a iduće godine prešao je u Peugeot. Početkom 2004. ustanovljeno je da boluje od tumora na mozgu i podvrgnut je kemoterapiji i radioterapiji. Iako je sredinom 2004. izgledalo da se stanje popravlja, bolest se vratila i prije nekoliko tjedana Burns je pao u komu. Svojevrsna koincidencija je da je umro na četvrtu godišnjicu osvajanja naslova svjetskog prvaka.

Herman Maier, Hilde Gerg
  Herman Maier bio je jedan od najvećih skijaša posljednjih godina, sve dok na motociklu nije doživio tešku nesreću. Ozljeda noge bila je takva da su liječnici mislili kako bi najbolja opcija bila amputacija. Na Maieru je izveden zahvat koji je vjerojatno presedan u svjetskoj medicini - premještanjem hvatišta mišića izvan prirodnih položaja, noga mu je stavljena u funkciju za hodanje. Na skijanje u prvim mjesecima oporavka nitko nije niti pomišljao, ali osamnaest mjeseci nakon nesreće te nakon dugotrajne i mukotrpne rehabilitacije Maier je prošle sezone ponovno pobjeđivao na skijaškim stazama.
  Hilda Gerg postizala je izvrsne rezultate na skijaškim natjecanjima, pobijedila je u ukupnom poretku superveleslaloma Svjetskog kupa 1997. i osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Naganu. Teška ozljeda gležnja iz 2000. natjerala je Hildu Gerg da se više orijentira na brze discipline. Potom je 17. studenoga 2005. teško ozlijedila koljeno na treningu u Vailu i za nju je nastup na Olimpijskim igrama u Torinu sasvim neizvjestan. Hilde Gerg pala je na treningu superveleslaloma, a odmah je uslijedio pregled kod specijalista za ozljede koljena Richarda Steadmana iz klinike Hawkins u Vailu. On je dijagnosticirao puknuće meniskusa, potrebna je još jedna operacija i dug oporavak do povratka na skijaške staze. U takvim okolnostima, Hilda Gerg je prije desetak dana najavila završetak sportske karijere.