Vedrana RudanNe pratim baš rad Sabora, zato nisam znala da u njemu sjedi gospodin koji se bori za prava hrvatskih Nijemaca. Mi smo im nanijeli strašnu nepravdu. Davne četrdeset i pete divlji su partizani sve lojalne Nijemce koji su tiho i pošteno živjeli u Jugoslaviji otjerali u njihovu domovinu Njemačku koja nije bila njihova domovina. I još su im oteli imovinu koju su ostavili u Jugoslaviji, svojoj domovini. Gadni jugoslavenski učitelji nama dječici ništa o tome nisu rekli. Govorili su nam da su Nijemci bili neprijatelji, da su oni došli u Jugoslaviju a ne Jugoslaveni u Beč ili Berlin, da je naš rat bio oslobodilački i da smo mi u ratu pobijedili. Zato me strašno čudi, mi pobjednici moramo platiti nešto gubitnicima Austrijancima koji su se prije šezdeset godina zvali Nijemci? Zašto se nekadašnji Nijemci danas zovu Austrijanci? Da su ostali Nijemci, ne bi smjeli tražiti lovu, gubitnici u ratu moraju platiti, ne naplatiti. Lisci. Ali i mi konja za trku imamo. Danas smo mi koji živimo u Hrvatskoj Hrvati, nismo više Jugoslaveni, kakve veze imamo mi Hrvati i katolici sa smrdljivim Jugoslavenima i bezvjernicima i razbojnicima? Zašto nam naš premijer Sanader, kojem je strano sve što je ateističko i komunjarsko i kojem je brat pop a sestra časna sestra, zašto nam baš on govori o dugovima koje u naše katoličko ime nikako nisu mogli učiniti nositelji crvene zvezde? Moramo platiti jer smo potomci gadova kojima ništa nije bilo sveto, najmanje imovina? Možemo li mi biti njihovi potomci? Ako smo mi njihovi potomci pa su svi njihovi dugovi naši, onda su oni Nijemci koji su živjeli u Jugoslaviji bili potomci onih Nijemaca koji su napali Jugoslaviju. Ponavljam, ako smo potomci smrdljivih partizana, onda smo potomci pobjednika, a pobjednik ne plaća! Ne plaća! Pobjednik ne plaća! I u ovom smo ratu pobijedili! Hoćemo li isplatiti i Srbe?! Hrvati su veliki borci i heroji. Pobijedili su i kao partizani Jugoslaveni i kao Hrvati katolici! Nijemci su izgubili i morali su platiti otštetu. Mi Hrvati smo pobijedili kao Jugoslaveni pa ipak moramo platiti... To sam već rekla, ponavljam se zato što mi ništa nije jasno i zato što sam Hrvatica pa mi se baš i ne plaća. Zašto mi se ne plaća? Zato što mi je mama pričala, ne pričajte dalje o tome, da su partizančine četrdeset i ne znam koje ušle u opatijske židovske stanove i tamo na svilenim židovskim plahtama tucale kurve koje su do jučer bile njemačke a onda su preko noći postale narodne. Ako se ovo pročuje, na Opatijce će skočiti Židovi, mi rođeni Opatijci morat ćemo Židovima platiti duševne boli, uprljane plahte, kristalne lustere i lijepe stanove... Pitam vas, čime. Čime?! Sve najljepše opatijske vile danas su ili u rukama Rusa ili u njima stanuju hrvatski razbojnici. Rusi ih Židovima neće vratiti jer su u onom ratu bili pobjednici, današnji hrvatski razbojnici neće platiti jer su u ovom ratu bili pobjednici. Nije tajna da smo mi Hrvati, dok smo bili Jugoslaveni, otjerali tko zna koliko Talijana u domovinu koja nije bila njihova domovina. Njihova domovina je bila Jugoslavija onda kad smo mi Hrvati bili Jugoslaveni u Jugoslaviji,  kad nismo bili svoji ali smo mislili da smo na svome  koje je tek prije petanest godina zaista i postalo naše. Naše? Što je danas naše? Vile su ruske, banke su njemačke i talijanske, hoteli španjolski... Da, dugovi su naši. I ratne odštete.  Nadam se da me možete pratiti. I Talijani traže od nas lovu. Međutim, priča je jasna. Talijani koji su živjeli u Jugoslaviji bili su potomci Talijana koji su živjeli u Italiji i koji su rat izgubili. Ni njima ne treba platiti. U Jugoslaviji su prije mnogo godina, osim partizana, Talijana, Židova i Nijemaca koji se danas zovu Austrijanci, živjeli i ljudi koji sebe nisu smatrali Jugoslavenima nego Hrvatima. Ti Hrvati koji nama nisu bili preci, među nama, i u mojoj je porodici bilo nekoliko ustaša... Cijelo vrijeme vam baš o tome nešto želim reći. Što je mene ovih dana zaista pogodilo u srce. Ne to što su se javili Talijani, Slovenci, Židovi, Nijemci, parodon, Austrijaci, ne! Javili su se i Cigani?! Cigani?! Ej! Cigani?! Ljudi s kojima mi, današnji Hrvati a bivši Jugoslaveni, nikad nismo ratovali. Da jesmo, ja bih za to čula. Oni nisu na nas krenuli kao Nijemci, Talijani i Srbi. Nikad! Kako nisu krenuli, tako ih nismo pobijedili. Pa ipak, ovih dana... I oni traže otštetu. Ne traže povrat imovine nego žele naplatiti duševne boli koje su im učinili Hrvati koji su se i u Jugoslaviji zvali Hrvati. Da li sam vam rekla da je i u mojoj porodici bilo ustaša? Jesam. Trebalo bi ovih dana glasno i jasno reći, mi Hrvati s tim Ciganima nikad nismo službeno bili u ratu. To što su ih neki Hrvati davili, to je bilo neslužbeno. Zato mislim da bi naš Sabor, prije nego i s njima potpiše sporazum o naknadi ciganskih duševnih boli, ovo trebao uzeti u obzir. Ja Ciganima ništa ne bih platila! Ni kune! Što su imali od imovine? Kola, kljuse, musavu dječurliju, zlatne zube? Ni duševne boli im ne bih platila! Da Cigani nisu osjetili ustaški plin, malj i nož, ne bi pjevali ovako osjećajne pjesme. Ustaško klanje Cigana bilo je hrvatsko ulaganje u njihovu kulturu. Čekaj malo! Eto još jednog dokaza! Mi današnji Hrvati nismo preci ondašnjih Hrvata koji su davili Cigane i koji su izgubili rat, pobjednici smo kao Ameri i ostali, nećemo plaćati Nijemcima koji se zovu Austrijanci i koji su također izgubili rat... Koja sam ja budala! Zaista ne kužim kurca tebe. Sanader i Šeks misle da smo mi današnji Hrvati preci onih Hrvata koji su davili Cigane. Sanader i Šeks misle da smo mi izgubili rat. Ali, ako smo mi izgubili rat, izgubili su ga i Nijemci, bili smo na istoj strani, zato ne treba plaćati Nijemcima koji se danas zovu Austrijanci. Skratimo priču. Isplatimo Cigane!