Predsjednik NCL Media Grupe Ivo PukanićSmiješno zvuče opravdanja iz Sanaderove vlade da će sporazum o vraćanju imovine Austrijancima Hrvatsku stajati samo 100-tinjak milijuna kuna. Prema njihovim tvrdnjama to zapravo nije nikakva šteta za Hrvatsku. Možda je Vlada u pravu da sto milijuna kuna i nije velika šteta za jednu državu, no šteta koju je Sanader napravio Hrvatskoj tim sporazumom ne da se izmjeriti novcem. Okrenuo je protiv Hrvatske pola Europe i narušio cjelokupni poslijeratni sistem odnosa pobjednika i pobijeđenih u ratu, jer nitko ne želi otvarati davno zatvorenu Pandorinu kutiju oko koje su raspravljale najmudrije glave onoga vremena. Kako će se iz te situacije Sanader izvući, teško je sada predvidjeti, a čisto sumnjamo da će pritom moći nešto improvizirati, kao što radi u većini drugih stvari koje zabrlja.
  Taj nepromišljeni Sanaderov potez govori o stanju stvari unutar Hrvatske na još jednoj razini, koju dosad nitko posebno nije spominjao. Na primjeru tog sporazuma vidi se kako u Hrvatskoj samo na papiru postoji Ministarstvo vanjskih poslova. Jer da Hrvatska ima normalno Ministarstvo vanjskih poslova i ministra koji zajedno sa svojim ljudima ima autonomiju u tome resoru, ovakva se katastrofa ne bi dogodila. A što Hrvatska ima?
Umjesto ministra ili ministrice vanjskih poslova ima Sanaderova teklića koji samo nosi poruke u Bruxelles. Što je to dosad napravila naša ministrica da bi obični ljudi stekli dojam da to naše ministarstvo vodi aktivnu politiku sa svim ovlastima koje jedan ministar vanjskih poslova mora imati? Odgovor je vrlo jednostavan - nije napravila ništa. Ona kao ministar vanjskih poslova ne postoji jer pravi minsitar vanjskih poslova je sam premijer Ivo Sanader, koji o svemu odlučuje sam. Pitanje je koliko je uopće minsitrica vanjskih poslova bila informirana o  sporazumu s Austrijom. Strašno je ako je bila informirana, a kao stručnjak nije ništa poduzela da se taj sporazum spriječi, tada znači da je  nesposobna. Također je strašno ako uopće nije bila informirana, jer si na tome mjestu ne može dopustiti da je zaobilaze, pa makar se radilo i o njenome šefu - hrvatskom premijeru. Postoji i treća mogućnost - da je ministrica znala za sporazum, da je znala da je katastrofalan, ali da ništa nije ni poduzela ni rekla iz jednostavnog razloga - zbog straha od premijera. Sve su tri varijanta katastrofa koja pokazuje da Hrvatska nema Ministarstvo vanjskih poslova. Umjesto na Zrinjevcu, Ministarstvo vanjskih poslova je unutar četiri zida Sanaderove radne sobe.
  Strah od premijera lebdi nad Sanaderovom vladom. Mobbing koji on provodi nije zablježen još od vremena Franje Tuđmana. Ljudi koji su bili bliski Tuđmanu tvrde da pokojni predsjednik ni u najgorim fazama nije ulijevao takav strah u kosti kao što ga današnjim suradnicima i ministrima ulijeva Sanader. Svi se smiju kad se on smije, svi se ljute kad se on ljuti, svi se mršte kada se on mršti... Čak i oni najbliži, koji su mu pomogli da dođe na vlast, boje se kako će ih pogledati, kako će reagirati, što će reći. Mnogi od njegovih najbližih suradnika u vrlo su lošem psihičkom stanju, u groznoj paranoji od toga što će njihov veliki gazda taj dan izvoljevati. Možda da Neva Tölle osnuje područni ured svoje Autonomne ženske kuće na Markovu trgu, gdje bi frustrirani ministri došli na liječenje od Sanaderova mobbinga? Lista zaštićenih osoba bila bi poduža.
  Ovaj će članak vjerojatno pročitati i neki Sanaderovi ministri. Pred njim će se pretvarati i govoriti kako je grozno to što taj Puki piše, a u sebi će likovati. Netko je njihovu šefu rekao ono što oni misle, a ne usuđuju mu se reći. Ne samo njemu, nego ni sebi samima.