Jedini koji je u cijelom tom metežu sačuvao mirnu glavu i svakim danom pridobivao sve veće povjerenje glavne haaške tužiteljice bio je glavni državni odvjetnik Mladen BajićUhićenje pred kamerama i odlazak u Haag s lisicama na rukama bio je najgori scenarij koji je netko mogao napisati za Antu Gotovinu. On sam takav je razvoj događaja htio izbjeći na svaki način prije svega zbog - vlastitog ponosa. Užasavao se od pomisli da njegova djeca gledaju kako ga poput nekog okorjelog kriminalca sprovode u zatvor. Čvrsto uvjeren u svoju nevinost, smatrao je kako je potpuno nepravedno da on, koji je do kraja poštivao vojna pravila i mnogo napravio za oslobađanje Hrvatske, ispašta za nečije pogreške i bude žrtva u igrama velikih sila oko podjele krivnje na ovim prostorima. No u trenutku kada je optužnica podignuta, Ante Gotovina bio je stavljen u situaciju iz koje nije bilo izlaza, osim obrane pred sudom u Haagu. Ako mu je itko drukčije savjetovao i održavao njegovu nadu u neko drugo rješenje, taj je ili glup ili je svjesno njime manipulirao.

Kada je čovjek u bijegu, normalno je da se psihološki veže uz onaj izvor informacija koji mu daje nadu u neki drukčiji, priželjkivani i prihvatljivi izlaz. To je bila Gotovinina pogreška jer je stvarnost bila drukčija. U tri navrata u posljednje dvije i pol godine postojala je velika mogućnost da se njegova pozicija popravi, da mirno bez uhićenja ode u Haag i da već bude kod kuće, da čeka suđenje na slobodi, čak da već bude i oslobođen. Svi pravni stručnjaci, koji pomno prate rad Haaškog suda i proučili su sadržaj svih optužnica, smatraju da je slučaj generala Gotovine lako obraniti, da tužiteljstvo neće moći održati optužnicu. S obzirom na to, željelo se spriječiti upravo ovakav epilog bijega - uhićenje na Tenerifima ili nekom drugom mjestu na svijetu - pa se prije dvije i pol godine pokušalo prekinuti agoniju i pomoći odbjeglom generalu da riješi svoj problem, a time i problem Haaga i same Hrvatske.

Kako sam u svemu osobno sudjelovao, znam da se sve to moglo davno prije riješiti. Zašto nije i tko je kriv za ovakav razvoj događaja, ne mogu u ovom trenutku govoriti. No još prije tri mjeseca postojala je velika volja obiju strana da se sve mirno dogovori pa su se i ovaj put pojedinci izložili ne bi li pomogli Gotovini i Haagu da riješe problem. No krenut ću od početka, od mog susreta s Antom Gotovinom kad sam s njim napravio i intervju.

S odbjeglim Antom Gotovinom susreo sam se u Italiji. Znajući da sam u vrlo dobrim odnosima s političkim vrhom Hrvatske, osobito s predsjednikom Stipom Mesićem, a da istodobno imam potpuno nezavisnu poziciju kao novinar, negdje početkom 2003. godine do mene je došao Marijan Pedišić, član Gotovinina odvjetničkog tima. Vrlo miran, pedantan i ozbiljan odvjetnik, s kojim sam od prije imao izvrsne odnose, Pedišić me upitao mislim li da bi hrvatski politički vrh podržao i pomogao da se pitanje generala Gotovine riješi na miran način. Miran način rješavanja problema mogao se ostvariti na dva načina. Prvi, koji je preferirao general Gotovina, bio je vraćanje njegove pozicije u svojstvo osumnjičenika. Ako bi Haaško tužiteljstvo pristalo na tu soluciju, Gotovina je bio spreman odmah se vratiti u Hrvatsku i dati iskaz haaškim istražiteljima u Zagrebu. Ako bi oni i nakon njegova iskaza smatrali da imaju dovoljno elemenata da ga vrate u status optuženika, bio je spreman odmah s njima redovitom avionskom linijom, bez ikakva medijskoga cirkusa otputovati u pritvor zatvora Scheweningen. Pri tome bi mu bila dana jamstva da nakon procedure u Haagu i izjave o krivnji bude pušten i početak suđenja čeka na slobodi, u krugu svoje obitelji, kao što se to dogodilo s Ademijem, Markačem i Čermakom.

To je bila takozvana "varijanta A". "Varijanta B", za koju sam od samog početka smatrao da je jedina realna, bio je njegov povratak u Hrvatsku i davanje iskaza u svojstvu optuženika, a potom odlazak u Haag. Prije toga samo Tužiteljstvo dalo bi pismeno a sam Sud usmeno jamstvo da će se Gotovinu pustiti nakon mjesec i pol - dva da čeka suđenje na slobodi. Odvjetnik Pedišić rekao mi je da od Gotovine ima zeleno svjetlo za razgovor sa mnom jer vjeruju da ih neću prodati i dovesti Gotovinu u opasnost. Znao sam prihvatim li tu obvezu da se cijela stvar može zakomplicirati i da bih, krene li po zlu, mogao ispasti kriv jer nisam pripadao krugu generalovih prijatelja i suboraca, kojima je on jedino vjerovao. Osobito sam se zabrinuo kada mi je Pedišić rekao da u mene imaju potpuno povjerenje, čak takvo da se i sam sretnem s Gotovinom kako bih se osobno uvjerio da nije riječ ni o kakvoj igri, nego o krajnje ozbiljnoj inicijativi koju bi mi on sam mogao najbolje objasniti.

Kako sam već tada smatrao da general nije kriv i da mu treba pomoći da na dostojanstven način iziđe iz teške pozicije, pristao sam na Pedišićevu molbu svjestan tereta koji sam prihvatio. Zamolili su me da ispitam kako bi tu inicijativu, koja je došla s Gotovinine strane, prihvatio državni vrh te je li spreman pomoći u spajanju odbjegloga generala i Haaškoga suda. Kako sam znao da predsjednik Mesić zbog svjedočenja protiv Miloševića ima vrlo dobru poziciju u očima glavnih ljudi Haaškoga suda te da njegov Ured posredstvom Željka Bagića, tada predstojnika Ureda, ima vrlo usku suradnju s predstavnicima Suda u Zagrebu, odlučio sam kod njega ispitati teren.

Jedne večeri, oko tjedan dana nakon Pedišićeva posjeta, nazvao sam predsjednika Mesića i zamolio da dođem do njega na Pantovčak. Znao sam da predsjednik, unatoč "glasovitom" pismu generala zbog kojeg je smijenio i Gotovinu, o njemu ima dobro mišljenje. Smatrao ga je pravim vojnikom koji nije razumio u koju je političku sferu upao potpisom famoznog pisma. Kako sam vjerovao predsjedniku da neće prodati ni mene ni Gotovinu, prepričao sam mu razgovor s odvjetnikom Pedišićem. Pozorno je slušao svaku riječ i na kraju rekao da bi bilo sjajno kad bi sam Gotovina predložio približavanje Haagu da se sve riješi na miran način. Pitao me može li odmah o Gotovininoj inicijativi preko Željka Bagića obavijestiti Haag. Zamolio sam ga da pričeka dok se ne poslože svi uvjeti da ljudima Carle Del Ponte može dati potpunu informaciju. Predsjednik Mesić je zbog još jednog razloga u tom trenutku bio najpogodnija osoba za kontakt jer je upravo on nekoliko mjeseci prije molio Carlu Del Ponte da ne diže optužnicu protiv generala Petra Stipetića dok ga ne ispitaju istražitelji u Zagrebu. Haaška tužiteljica prihvatila je predsjednikovu molbu i to je spasilo generala Stipetića od optužnice. Tu činjenicu znao je i sam Gotovina.

Kad smo izlazili iz Ureda, ponudio mi je da me odveze do mog automobila koji je bio parkiran kod ulazne porte. U BMW-u na stražnjem sjedištu, da ne čuju čuvari, pitao me tihim glasom kako možemo biti sigurni da netko ne laže u cijeloj toj priči te mogu li od samoga Gotovine dobiti jamstvo da će održati ono što se dogovori s Haagom. Odgovorio sam da postoji mogućnost da se vidim s Gotovinom negdje u inozemstvu, na meni nepoznatom mjestu, te da direktno od njega, dobijem to jamstvo. Kad sam izlazio iz automobila, rekao mi je da će dati sve od sebe da se pomogne Gotovini i da Haag riješi problem, a samim tim i država koja je bila pod sve većim pritiskom međunarodne zajednice. U iduća tri - četiri mjeseca pitao me nekoliko puta kako napreduje cijela stvar i zašto se ništa ne pokreće. Rekao sam mu da trebaju sazreti uvjeti. Nisam mu govorio da čekam znak da se nađem s Gotovinom kako bih bio sto posto siguran da s njegove strane postoji volja za rješavanjem problema. Potkraj svibnja 2003. bio sam obaviješten da u nekoliko idućih dana budem spreman na susret s Gotovinom. O tome nikome nisam govorio, pa čak ni najbližim ljudima u redakciji, a kamoli državnom odvjetniku Mladenu Bajiću ili šefu POA-e Franji Tureku, koje sam često u to vrijeme viđao.

Nisam o susretu obavijestio ni predsjednika kako nikoga od njih ne bih doveo u nezgodnu poziciju, jer da sam ih obavijestio, morali bi prema meni primijeniti sve posebne mjere, kao što nalaže zakon. Dan prije susreta sjeo sam u automobil a da nisam imao pojma gdje će moj put završiti i koliko će trajati. Tjedan - dva prije toga otišao sam u London kako bih zametnuo trag ako se stvari poslije zakompliciraju. Znao sam da će mi policija i služba kojoj je Turek bio na čelu poslije pregledavati putovnicu i kontrolirati sve moje prelaske granice. Nakon gotovo dva dana putovanja Europom, na kojem su me navodili preko mobitela koji sam prije dobio, vratio sam se prema gradu na sjeveru Italije.

U centru grada, u poznatom baru čekao me Ante Gotovina. Mirno je sjedio i pušio crveni Marlboro, ispijao kavu i čitao list Corriere della Sera. Ostali smo zajedno gotovo četiri sata i u razgovoru je potvrdio sve ono što mi je odvjetnik Pedišić rekao prije nekoliko mjeseci. Odavao je čovjeka duboko uvjerenog u nepravednost optužbe protiv njega, no svjesnog da svoj problem može riješiti jedino u izravnom kontaktu s Haagom. Na kraju razgovora, koji sam bilježio u notes, rekao mi je da postoje dokazi koji idu njemu u prilog a koje netko skriva: njegove naredbe za "Oluju", dokumenti o povlačenju Srba i krivične prijave i optužnice protiv onih s hrvatske strane koji su palili kuće, ubijali i pljačkali. Ponovio mi je da se kao vojnik gnuša svake vrste takvog ponašanja. Zamolio me da o tom razgovoru prije objave obavijestim i Haag i predsjednika Mesića te da mi on sa svoje strane jamči da će poštivati sve ono što se dogovori s Haaškim sudom. Na kraju mi je rekao da pozdravim Mesića i zahvalim mu na budućem angažmanu u rješavanju njegova slučaja.

Dva - tri dana nakon susreta s Gotovinom, a nekoliko dana prije dolaska pape Ivana Pavla II. u Zagreb, otišao sam do predsjednika i rekao mu da sam se našao s Gotovinom i da sve ono što mi je odvjetnik Pedišić rekao i dalje stoji. Tom prilikom donio sam mu i napisane dijelove intervjua u kojem je Gotovina govorio o spremnosti na suradnju s Haaškim sudom jer sam želio da Mesić do kraja bude siguran kad krene u inicijativu mirnog rješavanja. Rekao sam mu da sljedećeg utorka namjeravam objaviti taj razgovor i da bi prema molbi samoga Gotivne o tome trebalo obavijestiti Haag. Mesić je odmah u svoj ured pozvao Bagića, informirao ga o cijeloj situaciji i zatražio da stupi u kontakt s Haagom i obavijesti ih o svemu. Isto tako naredio mu je da preko Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom preispita što je s dokumentima za koje je Gotovina rekao da nisu poslani u Haag a idu mu u prilog. Što je predsjednik naredio, to je Bagić i učinio. Već sutradan došli su haaški izaslanici na Pantovčak, gdje ih je Bagić o svemu izvijestio. Istodobno je pokrenuo i akciju traženja dokumentacije u Glavnom stožeru, POA-i i Državnom odvjetništvu.

Apsurdno je da je Bagić koji je izvršavao predsjednikove naputke poslije proglašen pomagačem u Gotovininu bijegu, njegovim jatakom. Pod medijskim pritiskom bio je i smijenjen, a zabranjen mu je i ulaz u Europsku uniju. Nadam se da će se mjerodavni ljudi sada zauzeti za Bagićevu rehabilitaciju i skidanje s liste nepoželjnih u EU jer on nije učinio ništa osim što je poslušao naredbe šefa države. O cijeloj sam situaciji želio obavijestiti i premijera Račana, no on je bio toliko zauzet pripremama dolaska Pape da do njega nisam mogao doći. Budući da nisam imao pojma da je Ranko Ostojić, tada ravnatelj policije, šest mjeseci prije osnovao tajnu parapolicijsku grupu za traženje Ante Gotovine, koja je raspolagala velikim novčanim crnim fondom i usko surađivala sa sumnjivim američkim i britanskim agentima, objava intervjua bila je velik udarac ravnatelju policije. Naime, oni su cijelo vrijeme izvještavali svoje nadređene, međunarodnu zajednicu i Haaški sud da je Gotovina u Hrvatskoj i da ga oni intenzivno traže, a odjednom se Gotovina njegovan i osunčan, nimalo ispaćen, pojavio u Nacionalu s intervjuom, za koji se tvrdi da je napravljen u inozemstvu.

Taj je intervju bio dokaz svih laži koje su ta grupa i strani agenti plasirali od Haaga do međunarodne zajednice putem pojedinih domaćih medija i novinara, pripadnika te iste grupe. Nakon što je Nacional objavio intervju s Gotovinom, o tome su se raspisali svi hrvatski mediji i počeli napadati i mene i Nacional. Čudio sam se medijskim napadima jer sam bio uvjeren da svi u Hrvatskoj žele da se problem odbjegloga generala riješi na što brži i bezbolniji način. Svi takvi napadi i dezinformacije plasirane u medijima da se on ipak skriva u Hrvatskoj, da je to lažni intervju ili da je čak napravljen na Pantovčaku, dizali su atmosferu u državi, radili pritisak na Vladu i predsjednika Mesića i onemogućavali normalno odvijanje procesa približavanja Haaga i Gotovine. Naime, predsjednik je nakon objave intervjua dao priopćenje u kojem pozdravlja Gotovininu odluku i nada se da će se cijela stvar riješiti na obostrano prihvatljiv način. Tada je rekao da će kao vrhovni zapovjednik primiti umirovljenoga generala Gotovinu u svom uredu.

Iz Vlade koja je bila pogođena činjenicom da ništa ne zna priopćeno je da bi se Gotovinu odmah uhitilo kad bi došao u Hrvatsku. Na to je predsjednik odgovorio da ga na Pantovčaku nitko neće uhititi. Dva - tri dana nakon objave intervjua, sjeo sam s premijerom Račanom i prepričao mu svoj razgovor s Gotovinom. On me uputio na Gorana Granića, koji je bio zadužen za odnose s Haagom. Granić mi je rekao kako mi vjeruje da je Gotovina u inozemstvu, no da Englezi u to ne vjeruju i da predvode strahovit pritisak na Vladu, s optužbama da skriva i štiti odbjegloga generala. Zamolio me tada da i britanskom veleposlaniku Nicholasu Jarroldu krajnje iskreno ispričam to što sam sada njemu ispričao. Nisam vidio ni jedan razlog da ne razgovaram s britanskim veleposlanikom i pokušam napraviti dobru atmosferu za rješavanje cijelog slučaja.

Jarrold me odmah drugi dan primio u svojoj rezidenciji, gdje sam mu iznio Gotovinine prijedloge. Nakon pola sata pojavio se i američki veleposlanik Ralph Frank, koji je slušao kraj našeg razgovora. Jarrold me ispratio sve do ceste i rekao mi da će kontaktirati s Haagom i sutradan mi prenijeti njihove prijedloge. Sutra mi je počeo čitati prijedloge Haaga, no u trenutku se zaustavio i zamolio me da se izravno nađem s predstavnicima Haaškoga tribunala i pokušam dogovoriti prvi kontakt s Gotovinom. Pristao sam i čim sam sjeo u automobil, nazvao me Tomas Osorio, glavni čovjek Carle Del Ponte u Zagrebu, i sa mnom dogovorio sastanak. Sutradan je došao u redakciju Nacionala i rekao mi da me Haaški sud uzima kao nepristranog posrednika u slučaju Gotovina i da je ovo prvi službeni kontakt Suda s odbjeglim generalom. Iznio je prijedloge Suda za pregovore s Gotovinom u nekih desetak točaka. Osnovna razlika između njihovih i Gotovininih prijedloga bila je u tome što su oni zahtijevali da ostane u statusu optuženika i da se razgovor obavi u Bosni i Hercegovini, ili u nekoj trećoj zemlji po Gotovininu odabiru. On je želio status osumnjičenika i Zagreb za prvi razgovor. Smatrao sam da je to dobra pozicija za početak pregovora, u koje svaka strana ulazi s maksimalističkim zahtjevima, da bi na kraju našli kompromis negdje u sredini.

Osorio me zamolio da prenesem sve što je preko njega Carla Del Ponte poručila Gotovini. Rekao sam mu da mi je vrlo komplicirano komunicirati s Gotovinom jer sam pretpostavljao da su me naše i strane službe počele prisluškivati a nisam mogao dopustiti da Gotovina dođe u opasnost. Rekao sam Osoriju da mi za odgovor treba tri do četiri tjedna. Generalu su preneseni haaški uvjeti s kojima nije bio zadovoljan, no trebao je razmisliti o svim posljedicama i o daljnjem nastavku posrednog dijaloga s Haagom. U trenucima kada sam očekivao Gotovinin kontraprijedlog, Carla Del Ponte poslala je non paper hrvatskoj vladi i stranim diplomatima u Zagrebu, u kojem je strašno napala Račana zbog skrivanja generala i pokazala vrlo neprijateljski i ponižavajući odnos i prema Gotovini. Na prvi sam pogled vidio da je to učinila potpuno bespotrebno, potaknuta dezinformacijama iz tko zna kojih izvora. Tada još nisam znao za prljavu igru britanske tajne službe i parapolicijskog tima Ranka Ostojića i pojedinih novinara koji su imali snažan utjecaj na sklapanje izvještaja o aktivnostima u potrazi za odbjeglim generalom.

Nisam mogao vjerovati da netko tko se nalazi u vrlo osjetljivoj fazi pregovora, u kojoj je najvažnije povjerenje dviju strana, može poslati takvo grubo pismo. Tim pismom bio je poljuljan i moj položaj posrednika. Nisam znao kako da Gotovini objasnim da Haag doista želi riješiti njegovo pitanje, a istodobno šalje takvo javno pismo protiv njega. Nazvao sam isti dan Tomasa Osoriju i rekao mu da je to pismo obična svinjarija, koja je dovela pod veliki znak pitanja cjelokupne pregovore. On mi se ispričao i rekao da nije u tome sudjelovao niti je znao da će to pismo doći. No to pismo, uz strašan medijski pritisak na Mesića, Bagića i Tureka te "lov" na sve Gotovinine jatake, potpuno je osujetilo atmosferu za pregovore i mirno rješavanje problema. Sve su aktivnosti oko pregovaranja tada zaustavljene na dva mjeseca. Shvatio sam da ne žele svi u Hrvatskoj i svijetu riješiti problem Gotovine brzo i mirno. Pojedinim državama odgovarao je kaos u zemlji i zaustavljanje procesa pregovora Haaga i Gotovine, a samim time i procesa pristupa Hrvatske Europskoj uniji.

Potkraj listopada 2003. nazvao me Bill Montgomery, tada američki veleposlanik u Srbiji i Crnoj Gori. Tražio je da se što prije nađemo u Zagrebu. Za vrijeme teniskog meča ponudio je pomoć u rješavanju slučaja Gotovina. Prije toga dobio je zeleno svjetlo od Carle Del Ponte, s kojom se našao u Beogradu, i svojih šefova u State Departmentu. Washington je ponudio svu logističku pomoć za organizaciju susreta Gotovine i haaških istražitelja. State Department ponudio je i specijalni avion za Gotovinu, a Montgomery je kao zalog Gotovininoj sigurnosti i ozbiljnosti cijele zamisli predložio da prije toga on sa mnom ode razgovarati s generalom u potpunoj diskreciji. Ponovio mi je stajalište Haaga da se Gotovinu ne može prebaciti u svojstvo osumnjičenika, nego da ga se može ispitati kao optuženika bilo gdje na svijetu i prebaciti ga nakon toga u Haag. Pri tome bi general dobio jamstva ne samo Haaga nego i Washingtona da će nakon dva mjeseca provedena u Haagu biti pušten kući da čeka nastavak suđenja na slobodi.

Dakle, bez obzira na bijeg, trebao je dobiti isti status kao i general Rahim Ademi, koji je odmah nakon podizanja optužnice dobrovoljno otišao u Haag. O toj inicijativi obavijestio sam državni vrh, kao i odvjetnički tim generala Gotovine. Uvjete sam od Montgomeryja dobio čak i pismeno putem e-maila. Zašto se tada nije iskoristila ta druga prilika za rješavanje problema, ne znam ni danas. Dio odvjetničkog tima smatrao je da Gotovina mora dobiti status osumnjičenika. Uvjeravao sam ih da ta "varijanta A" neće proći te da je inicijativa Williama Montgomeryja nova izvrsna prilika za Gotovinu da se izvuče iz teškog položaja. Ne znam tko ga je uvjerio da može riješiti svoj problem "varijantom A", no da je propuštena izvrsna prilika, znao sam već onda, a generalovo uhićenje na Tenerifima samo je potvrdilo moju tadašnju analizu.

Dolaskom na vlast Ive Sanadera smatrao sam da bi se ponovno mogla pokrenuti inicijativa za približavanje Haaga i Gotovine, da nije sve izgubljeno i da se uzajamnim povjerenjem može postići rješenje. Nekoliko puta pokušao sam objasniti Sanaderu cijelu situaciju i sve što se događalo u posljednjih godinu dana, no on je svaki put govorio da se ne brinem, da ćemo mi taj problem riješiti. Vidio sam da nije svjestan kakve se sve igre vode oko Gotovine u zemlji i inozemstvu i da se vodi špijunski rat oko cijelog slučaja. Molio sam ga neka pokrene pitanje razgovora između Haaga i Gotovine, jer bi i on i država mogli imati velikih problema ako se taj slučaj hitno ne riješi. Pitao me tada tko je osoba s kojom se o tome može razgovarati, na što sam mu odgovorio da smatram da je to američki Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić. Sumnjičavo me upitao imam li neki dokaz za to, pa sam mu predložio da mu sam Gotovina pošalje vlastoručno potpisan dokument kojim ovlašćuje Mišetića za sve razgovore. S nevjericom me pitao je li to moguće. Nakon dva tjedna donio sam mu dokument o Mišetićevoj autorizaciji koji je potpisao Gotovina. Činilo se da bi to mogao biti dobar početak za nove pregovore, ali je samo mjesec dana nakon toga izbila afera s Jurom Kapetanovićem, koji se ponudio Vladi kao posrednik u razgovorima s Gotovinom te tvrdio da se vidio s Gotovinom u Hercegovini.

Odmah sam znao da je to čisti lažnjak i da nikakva susreta između njega i generala nije bilo u Mostaru, kao što je Kapetanović tvrdio. Nisam se mogao načuditi gluposti Vlade zbog tog poteza, koji je bio novi signal da netko nešto muti. Kada je Sanader shvatio kako je pogriješio s Kapetanovićem, već je bilo kasno i bilo kakva njegova inicijativa za rješavanje slučaja bila bi od međunarodne zajednice proglašena kao nesuradnja s Haaškim sudom.

Pod pritiskom Velike Britanije smijenjeni su Željko Bagić i Franjo Turek, iako je upravo Turek u svom izvještaju od 6. listopada 2003., pripremljenom za Carlu Del Ponte, napisao da se Gotovina ne nalazi u Hrvatskoj i da je izvan djelokruga rada hrvatskih službi i policije. Dolaskom potpuno nekompetentnog Joška Podbevšeka na čelo POA-e, krenula je nova, kontraproduktivna špijunsko-medijska histerija, koja je davala sve manje izgleda za rješavanje slučaja na miran način. Jedini koji je u cijelom tom metežu sačuvao mirnu glavu i svakim danom pridobivao sve veće povjerenje glavne haaške tužiteljice bio je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić.

On je ujedno postao i glavni koordinator suradnje s Haaškim sudom. U cijeloj toj medijskoj hajci čudom je ostao "živ", iako je napravio najveći posao u prikupljanju dokumentacije koja je išla u prilog Anti Gotovini. Turek je morao otići s položaja jer je bio navodni jatak, a dokaz za to bio je fascikl s dokumentima koje je POA na zahtjev Vladina Ureda za suradnju s Haagom i traženje predsjednika Mesića poslala u Haag. U tim dokumentima bilo je prikazano kako je egzodus Srba iz Krajine bio organiziran od strane političkog vrha Krajine kako bi se inicirala intervencija međunarodne zajednice i zaustavila operacija "Oluja". Taj fascikl čak nije sastavljao Turek, nego ga je naslijedio od svog prethodnika, šefa SZUP-a. Naspram Bajićevih više od četiri tisuće dokumenata i slučajeva, Turekovih desetak stranica čini se kao dječja igra. Po toj analogiji, Bajić je trebao biti prvi koji je mogao biti prikazan kao Gotovinin jatak. No potpuno je jasno da ni Turek, ni Bagić, ni Bajić nisu bili nikakvi jataci, nego da su odgovorno i savjesno radili svoj posao. No očito su prva dvojica nekom smetala iz drugih razloga pa su trebali otići.

Treća šansa za rješavanje "slučaja Gotovina" pojavila se u ljeto ove godine, nekoliko mjeseci prije Gotovinina uhićenja. Prilikom odlaska s Brijuna, gdje je bio na savjetovanju s tužiteljima iz cijele regije i predstavnicima Haaškog suda, nazvao me glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Tražio je da se hitno vidimo čim dođe u Zagreb. Sanaderov "akcijski plan" bio je u punom jeku i znao sam da su se ovaj put u potragu za Gotovinom pod pritiskom Haaga upustile i obavještajne službe stranih zemalja. Bajić mi je u svom uredu u Gajevoj ulici rekao da je samoinicijativno razgovarao s predstavnicima Haaga i da misli kako bi se mogli ponovno aktualizirati pregovori između Suda i odbjegloga generala te da je ovo posljednja generalova šansa da riješi svoj status na brz i miran način. Dogovorili smo se da povežemo Haag i Luku Mišetića, kojeg je Gotovina autorizirao za razgovore, i da sa strane promatramo i kontroliramo cjelokupni proces koliko je u našoj moći.

Bajić mi je tada rekao da Haag ni jednog trenutka, u posljednje dvije godine, nije gajio ni najmanju sumnju u iskrenost mojih namjera i da su se složili da upravo ja budem taj prvi posrednik za obnavljanje razgovora. Kao uvjete na koje bi prema njegovu mišljenju Haag pristao, Bajić je naveo normalan Gotovinin dolazak u Zagreb, nekoliko dana priprema s odvjetnicima, davanje iskaza, ako to želi, a potom odlazak u Haag normalnom linijom, izjašnjavanje o krivnji te povratak u Hrvatsku nakon mjesec i pol - dva provedenih u pritvoru Scheweningena. Tužiteljstvo bi dalo pismeno jamstvo da se neće protiviti puštanju na slobodu, a razgovaralo bi se i s predsjednikom suda kako bi on dao usmenu potvrdu da se neće protiviti generalovu povratku u Hrvatsku.

Odmah sam pozvao Gotovinine odvjetnike, obavijestio ih o ponudi te osobno nazvao Luku Mišetića u Chicago i prenio mu poruku. Dogovor je bio da se on direktno javi tajniku za politička pitanja Haaškoga tužiteljstva i dogovori s njim početak pregovora u Haagu. Mišetić je odmah nazvao u Haag i dogovorio sastanak, koji se trebao održati za dva tjedna. Bio sam razočaran što se tako dugo čeka sa sastankom jer sam imao osjećaj da se obruč oko generala steže i da je pitanje vremena kada će ga uhititi.

O Bajićevoj inicijativi obavijestio sam predsjednika a sam državni odvjetnik Bajić obavijestio je premijera. Mesić mi je tada rekao da to pozdravlja i da se ponovno vraćamo na njegovu inicijativu od prije više od dvije godine. Rekao je i da poručim generalu Gotovini da će osobno otići u Haag i moliti Carlu Del Ponte i predsjednika Suda da daju jamstva za njegovo puštanje. "Slobodno mu prenesi", rekao mi je predsjednik, "da ću javno reći da su mi to obećali, pa ako prevare njega, prevarili su i mene, te sam ja spreman snositi sve posljedice te sramote." U potpunoj tajnosti, nakon nekoliko razgovora i izmjena SMS-ova i e-mailova, sastanak između Carle Del Ponte i Gotovininih odvjetnika, Mišetića i Marina Ivanovića, organiziran je početkom rujna u Haaškom tribunalu.

Odmah nakon sastanka, koji je trajao samo petnaestak minuta, nazvao me Mišetić i rekao da je to bila jedna katastrofa i da ih je Bajić obmanuo. Naime, glavna Haaška tužiteljica sjela je za stol u pratnji trojice svojih najbližih suradnika i, prema Mišetićevim riječima, odmah pitala: "Kada će se vaš klijent predati i pojaviti u Haagu?" Mišetića je to iznenadilo pa joj je rekao da je njima Mladen Bajić rekao da Haag nudi neka rješenja i jamstva za ta rješenja te da su oni iznenađeni takvim njezinim pristupom.

Takav je razgovor brzo završen pa su Mišetić i Ivanović razočarani napustili Haaški sud. U hodniku je Mišetić dulje ostao razgovarati s tajnikom za politička pitanja te su se dogovorili da ostanu u kontaktu. Odmah sam otišao do Bajića i prenio mu što je Mišetić rekao i kakav je bio sastanak, na što se Bajić razljutio jer je Mišetić rekao da ih je on obmanuo. Odmah je nazvao Haag koji je dao drugu verziju priče, prema kojoj je Mišetić tražio da se preispita optužnica, pozivao se na neke presedane.

Njihov je zaključak bio da generalovi odvjetnici previše kompliciraju oko rješavanja tog problema, da ne čine dobro svom klijentu i da nisu kooperativni. Bajić me nakon toga ponovno molio da razgovaram s odvjetnicima i uvjerim ih da u svakom slučaju moraju nastaviti pregovore i hitno naći rješenje. Na kraju mi je predložio nešto što me prilično zateklo.

Pitao me mogu li organizirati da se on osobno nađe s odbjeglim generalom u potpunoj diskreciji, bilo gdje u inozemstvu, ili da mu barem organiziram telefonski razgovor s Gotovinom, pod uvjetima kakve god on traži i u zemlji u kojoj traži. Tada sam shvatio koliko je Bajiću stalo da se sve riješi na miran način i to što brže jer takav ga je rizik mogao stajati ne samo karijere nego i glave. Prenio sam poruku, još ne shvaćajući čemu odjednom takva žurba. Mislio sam da je to povezano s 3. listopadom kada je bio "deadline" za odluku o početku pregovora Hrvatske i Europske unije. No dan - dva nakon toga, shvatio sam o čemu je riječ. Mladen Bajić znao je da je Gotovina lociran i da je pitanje trenutka kada će biti uhićen i sproveden poput kriminalca u Haag. Želio je to spriječiti i riještiti na civiliziran način kako bi se generalu sačuvao ponos i pružila mogućnost da suđenje čeka na slobodi. No još jedan čudan događaj pokazao mi je da službe naziru njegovo kretanje.

Josip Bagić, sin Željka Bagića, otputovao je sa školom na maturalno putovanje u Španjolsku. Na dan kada je uhićen Hrvoje Petrač, njegova supruga Alica, kojoj POA već dulje prisluškuje telefon, posve je slučajno okrenula broj mobitela Bagićeva sina, koji je u tom trenutku bio u autobusu vozeći se sa svojim školskim kolegama i profesorima ulicama Barcelone. Dvije obitelji povezane su otkad Bagićeva kći Iva hoda s Petračevim sinom Rokom. Nakon nekoliko izmijenjenih riječi s Josipom, kada je shvatila da je pogriješila broj, naglo je prekinula vezu.

Desetak minuta nakon tog telefonskog kontakta, na sred ceste autobus je zaustavila specijalna postrojba španjolske policije, maskirana i naoružana dugim cijevima. Pred šokiranim učenicima i profesorima pregledali su cijeli autobus, ne govoreći nikome koga traže. Kada sam čuo što se dogodilo u Barceloni, shvatio sam da su španjolske službe i policija čvrsto povezane s hrvatskim službama, da su duboko angažirane u cijeloj akciji traženja Gotovine te da je on očito lociran u toj zemlji. Do tada doista nisam imao pojma gdje je odbjegli general. No to je očito znao Bajić, samo mi to nije mogao ni smio reći. Shvativši kakva je situacija, čega se Bajić boji i što želi spriječiti, pokušao sam napraviti još veći pritisak na odvjetnike da učine sve kako bi postigli neki dogovor s Haagom.

Smatrao sam da je bolje ikakav nego nikakav dogovor jer bi uhićenje reduciralo na minimum mogućnost puštanja generala na slobodu. Nakon nekoliko dana Gotovinini odvjetnici prenijeli su mi poruku za Bajića - da general Gotovina smatra kako nema potrebe da se njih dvojica vide ili čuju jer svi kontakti mogu ići preko njegovih odvjetnika. Pri tom se zahvalio Bajiću na njegovu angažmanu. Kada sam to prenio Bajiću, molio me da barem ja pokušam stupiti u izravni kontakt s Gotovinom i objasniti mu kako je ovo idealna prilika da riješi svoj status. I mene su odvjetnici obavijestili da nažalost ne mogu stupiti u kontakt s njim jer ima određenih zdravstvenih problema koje mu izaziva ozljeda koju je zadobio u Domovinskom ratu. U još nekoliko navrata, prije 3. listopada, bilo je telefonskih kontakata između Haaga i Mišetića, da bi se oni potpuno prorijedili nakon dobivanja početka pregovora Hrvatske i EU.

Nakon toga našao sam se s Mišetićem u Zagrebu te ga još jednom zamolio da kontaktira s Haaškim tužiteljstvom, na što mi je odgovorio da je poslao nekoliko poruka u Haag, no da mu na njih ne odgovaraju. Bilo mi je sve jasnije što slijedi, da su sve prilike propuštene i da je pitanje trenutka kada će Gotovina biti uhićen. Na Bajićevu licu vidio sam rezigniranost i razočaranost takvim slijedom događaja, ali sam ga ipak zamolio da kontaktira s Haagom i zatraži upute o tome što se treba napraviti kako bi se uspostavio dijalog.

Sutradan me pozvao i rekao neka Mišetiću poručim da žurno u Haag pošalje jedan non paper s njegovim konkretnim prijedlogom hitnog rješenja slučaja. Zamolio sam Mišetića da mi pošalje kopiju kako bih o tome mogao obavijestiti Bajića. Nakon sedam dana, točnije 1. prosinca, Mišetić je Haagu i meni poslao non paper. Taj nepotpisani dokument nije dobro primljen ni u Haagu, ni kod Bajića, kojem sam ga prema dogovoru s Mišetićem proslijedio. To je ujedno bila i posljednja prilika da se Gotovina sam pojavi u Haagu. Nakon što sam vidio reakcije, znao sam što slijedi. U trenutku objave vijesti o uhićenju generala 8. prosinca, tjedan dana nakon non papera, nisam bio nimalo iznenađen. Bio sam sretan da se generalu nije ništa dogodilo, a s druge strane tužan jer su potpuno bespotrebno propuštene tri velike prilike za dogovor. A svaki dogovor bio bi za generala Gotovinu bolji od uhićenja na Tenerifima.