Zoran Ferić Desetog prosinca 1999. umro je prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman. U to vrijeme mediji su stvarali sliku o tome kako je praktički cijela zemlja zavijena u crno, dok su zlobnici šaptali da je konačno postalo jasno čemu služi karcinom. Nije možda nevažno spomenuti da je umro točno na Dan ljudskih prava, što čitavoj stvari daje i jednu metafizičku dimenziju. Danas, 10. prosinca 2005., jedva da na prvim stranicama hrvatskih novina ima mjesta za njegovu crno-bijelu fotografiju i IN MEMORIAM koji potpisuje Hrvatska demokratska zajednica. Dragocjeni novinski prostor danas je rezerviran za vijesti, reportaže i analize uhićenja generala Gotovine. I kao što se uvijek i događa u takvim slučajevima, jedna velika vijest kao da je pojela sve ostalo, a ono što se u proteklome tjednu događalo u Hrvatskoj odjednom se čini posve nevažnim. To što je uboden profesor, ili tragedija dvojice braće koji su stradali prilikom igre vatrenim oružjem, također je nekako maknuto na marginu sveopćeg medijskog interesa, poput samoga Tuđmana, čovjeka s kojim je upravo sudbina generala Gotovine čvrsto povezana.

Najpoznatiji i najomiljeniji hrvatski general, koji zadovoljava sve odlike romantičnoga junaka, uhićen je samo tri dana prije godišnjice Tuđmanove smrti. Između ta dva datuma razdoblje je od šest godina, od kojih je skoro četiri general Gotovina proveo u bijegu. Političke prilike u zemlji i vanjskopolitički kontekst toliko su se u tom vremenu promijenili da je general-heroj, koji je sa svojim vojnicima pješačio odnekud iz Dalmacije sve do Zagreba, kao na hodočašću Franji Tuđmanu, odjednom optužen kao ratni zločinac i po zapovjednoj odgovornosti i optužbi za etničko čišćenje za vrijeme "Oluje" stavljen u isti red zločinaca kao Mladić koji je poklao Srebrenicu ili Karadžić koji je bombardirao Sarajevo. Ono što se pojavljuje kao prilično zanimljivo u odnosu mrtvoga političara i živoga vojnika jest jedno hipotetičko pitanje: bi li Franjo Tuđman danas, da je živ, podržao Akcijski plan i praktički izručio Gotovinu Haagu? Pitanje je svakako škakljivo jer se čini da vrijeđa uspomenu na mrtvoga predsjednika i osjećaje prema živome heroju s lisicama na rukama, međutim ono je i prilično logično. Da je živ, i da je još uvijek predsjednik, možda ni Tuđman ne bi mogao zanemariti vanjskopolitički kontekst u kojemu se danas nalazimo, a Gotovina bi, poput svojedobno Blaškića, postao kolateralna žrtva s presudom od četrdeset godina robije na grbači. Pitaju li se to i oni sa splitske rive koji danas u Sanaderu i Vladi vide nekakve domaće poluizdajnike prema kojima se neće ići đonom, kao što se svojedobno đonom upravo sa splitske rive išlo na predsjednika Mesića i Ivicu Račana. Jesu li svjesni činjenice da bi i pokojni Tuđman morao izručiti Gotovinu ako ne bi od Hrvatske želio učiniti Eritreju ili Burkinu Faso? A da se o vlastitom izbjegavanju haaške ćelije i ne govori.

No ova dva datuma, 7. i 10. prosinca, sigurno su iznimno značajni za hrvatsku državu i za živote sviju nas. Tuđmanovom smrću započinje u Hrvatskoj nova era u kojoj se zemlja otvorila Europi i svijetu i stvoren je onaj politički kontekst koji možda ni on sam sada ne bi mogao zanemariti, iako je u posljednjem razdoblju svoje vladavine zdušno radio na izolaciji Hrvatske od onih koje danas zovemo "civilizirani svijet", a činimo to jednostavno zato što su bogatiji i jači i što nam mogu pomoći da i mi postanemo nešto malo bogatiji i mrvicu jači. Recimo, ako uđemo u euroatlantsko članstvo. Uhićenjem generala Gotovine stvoren je nedvojbeno novi vanjskopolitički kontekst Hrvatske, što su zdušno pozdravile i europske zemlje i Amerika. Na unutarnjem pak planu, kažu neki procjenitelji, ideja zakonitosti i reda pobijedila je ono što se u ratu zvalo paralelnom linijom zapovijedanja. No pitanje je je li to baš uvijek najpravednije i najpametnije. Činjenica da se problem Gotovine mogao riješiti i prije ali za to nije bilo političke volje, kao što je, uostalom, nekoliko puta bilo isticano i na stranicama ovoga lista, baca drukčije svjetlo na kanarsko uhićenje i čitav taj cirkus. I naravno da bi, možda, bilo bolje i za generala i za sve nas da uopće nije bježao, nego da se odmah predao Haagu jer je bijeg sam po sebi nešto kao priznanje krivice. No poznavajući obavještajne igre i ono za što ga se optužuje, možda je, pompi usprkos, ovo za njega bolji trenutak. Konsternacija i duboka tuga, te bijes koji su zahvatili neke hrvatske građane, kamenovanje Banskih dvora i napadi na zadarsko sjedište SDP-a, u oštrom su kontrastu s politički pohvalama koje stižu sa svih strana tog našeg "civiliziranoga svijeta". Podržavaju nas sada i Nijemci i Amerikanci i Englezi, a osobno mi je najdraža podrška Condoleezze Rice koja podržava uhićenje ratnoga zločinca Gotovine, a državna je tajnica zemlje čija je tajna služba stvorila u svijetu mrežu tajnih zatvora za osumnjičene teroriste i ni po čemu se, zapravo, ne razlikuje od Gestapa ili SS-a po njemačkim koncentracijskim logorima i zatvorima. Vidimo da se taj civilizirani svijet protiv torture bori na pametan i zanimljiv način: mijenjaju definiciju torture. Pa se onda lijepo može reći: "Spajanje elektroda na mošnje Iračana nije tortura zato što se to događa na Kubi." Ili, drogiranje, izgladnjivanje u kombinaciji s ponižavanjem i elektrošokovima nije tortura, jer smo te radnje izbrisali iz službene definicije torture. Svijetom lete nevidljivi ljudi u lancima koje će spajati na struju, Gotovina je odletio u Haag zato što ga sumnjiče da nije spriječio nešto što američki specijalisti za torturu čine svakodnevno.
Da se razumijemo, pri tome ne mislim da Gotovini ne treba suditi i da ne treba zadovoljiti pravnu formu, zato što drugi to ne rade. Uostalom, konačno smo se pokazali civiliziranijima od toga civiliziranog svijeta kojemu po svaku cijenu želimo pripadati. Međutim, hoćemo li mi ikada biti u prilici čestitati Sjedinjenim Državama što su izručile Condoleezzu Rice nekom međunarodnom sudu, pa im sada možemo ukinuti embargo na uvoz djevičanskog maslinova ulja s Korčule? Vjerojatno jedino u slučaju ako Jakov Sedlar o tome snimi film. I ovo nije euroskepticizam, ovo je nešto kao globalni skepticizam u svijetu čije su obrnute vrijednosti konstanta, a pravo jačeg izraženo i otvoreno gotovo kao i u svijetu životinja ili na planetu majmuna. Ali alternative nema, valja nam s majmunima živjeti. I to s gorilom u sebi i u drugima. Konačno, od njih smo, kažu, i postali.