George Clooney s filmskom ekipomJedan od filmova koji su ove godine dobili najviše nominacija za nagradu Zlatni globus bio je i "Laku noć, i sretno" (Good Night and Good Luck), što ga je režirao poznati glumac George Clooney koji se u filmu pojavljuje i u jednoj od glavnih uloga. Mnogi su uvjereni da je film dobio toliko nominacija za tu nagradu, koja se dodjeljuje i za film i za televiziju, zbog svoje kvalitete, zanimljivosti i sadržaja filma. Na neki način tim se nominacijama željela odati počast ne samo autorima filma, nego i čovjeku o kojem on govori, Edwardu Murrowu, jednom od pionira američkog radija i televizije. Murrow je nesumnjivo jedna od najvećih ličnosti u povijesti američkog novinarstva, a odigrao je ključnu ulogu kad je riječ o razvoju radija, kao izvanredni reporter, te televizije, kao vrlo hrabar urednik. Clooneyjev film je zapravo hommage tom čovjeku, kao i ove nominacije.
 

 Edward R. Murrow rodio se 1908. u malome mjestu Sjeverne Caroline u vrlo siromašnoj obitelji, koja se, dok je on još bio dijete, odselila u zabačenu zapadnu saveznu državu Washington. U mladosti je radio kao drvosječa, no bio je odličan đak pa je dobio stipendiju za koledž. Diplomirao je govorništvo zato što je želio postati radionovinar. Vrlo je brzo našao upravo takav posao. Bio je jako uspješan pa se zaposlio u nacionalnoj radijskoj kompaniji CBS, na čijim je radiovalovima stalno nešto eksperimentirao. Fascinirale su ga prve mogućnosti javljanja u program uživo s terena iz udaljenih lokacija, a ne iz studija. Zato je stalno radio reportaže s lica mjesta. On je potom postao prvi pravi američki radijski dopisnik iz inozemstva.
 

Tridesetih godina doputovao je prvi put u Europu, te bio jedan od prvih Amerikanaca koji je uočio kakvu opasnost predstavlja uspon Hitlera u Njemačkoj. Godine 1937. postao je dopisnik CBS-a iz Europe sa sjedištem u Londonu, a tamo je angažirao kao pomoćnika Williama Shirera, odličnog poznavatelja njemačkih prilika. Njih dvojica postali su sljedećih godina važne osobe američkog radionovinarstva, jer su obojica na vrlo dramatičan način objašnjavali američkoj javnosti što znači uspon Hitlera. Murrow se uvelike razlikovao od današnjih reportera, jer je bio vrlo miran čovjek, staložena duboka glasa, vrlo pažljiv u izboru riječi i načinu interpretacije, ozbiljan i uvjerljiv.
 

 Njegove radijske reportaže o ulasku Nijemaca u Beč 1938. te drugim kasnijim događajima izazvale su već i prije izbijanja rata pozornost američkih slušatelja radija, a on je postao najslušaniji radijski reporter nakon što je rat izbio. Izvještavajući iz Londona, znao je na vrlo jednostavan način prikazati američkim slušateljima što rat znači. Jedan od njegovih najuzbudljivijih izvještaja bio je kada je govorio o pozivu britanskih vlasti roditeljima da svoju djecu u organizaciji vlasti pošalju na selo, kako ne bi bili izvrgnuti bombardiranju Londona, te kada je detaljno opisivao što su vlasti preporučile roditeljima da pripreme djeci za taj put. On je izvještavao izravno o bombardiranju Londona stojeći na krovu zgrade dok su bombe padale. Izvještaji iz ratnog Londona učinili su ga pravom novinarskom zvijezdom, a oni o nacističkoj prijetnji imali su odlučnu ulogu u formiranju američkog javnog mnijenja, u učvršćivanju američkog stava da i SAD treba ući u rat protiv Hitlera, što je SAD i napravio potkraj 1941. Možda najuzbudljivija njegova reportaža bila je ona kada je u britanskom bombarderu D-Dog tipa Lancaster 1943. sudjelovao u velikom zračnom napadu na Berlin. U toj 17-minutnoj reportaži opisivao je događaje tijekom leta, ponašanje posade pod vatrom protuavionskih topova, izgled zapaljenog Berlina, te dramatičan povratak eskadrile koju su napadali njemački lovci, a koja je u tom napadu izgubila mnogo aviona, među ostalima i dva u kojima su bili njegovi kolege novinari.
 

Murrow je bio vrlo kompleksna ličnost, veliki osamljenik i individualist. Tek mnogo kasnije saznalo se da je u Londonu proživljavao i privatnu dramu. Iako je bio oženjen, a i žena je bila s njim u Londonu, on je započeo strasnu ljubavnu vezu s Pamelom Digby Churchill, snahom britanskog premijera Winstona Churchilla, čiji je muž Randolph Churchill kao časnik britanske vojske u to vrijeme bio u britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu vođe jugoslavenskih partizana Josipa Broza Tita. Ed Murrow i Pamela Digby Churchill upoznali su se u listopadu 1941., no njihova veza započela je tek 1943. Murrow je i prije varao svoju ženu, bio je na listi najpoželjnijih muškaraca ratnog Londona, a Pamela, koja je bila neka vrsta domaćice premijera Churchilla, sigurno je bila na listi takvih žena. Između njih je bila dobna razlika od 12 godina.
  Po danu su se bavili svatko svojim poslom, a noći su vrlo često provodili zajedno. Ona je često navečer imala goste, a on se oko ponoći izravno javljao u svoju emisiju kompanije CBS, zbog čega noći nije provodio kod kuće, a to je bio i izgovor za njegovo noćno druženje s Pamelom. Za njihovu vezu ubrzo se pročulo, za nju je saznala i Murowljeva supruga Janet, ali, iako ju je to jako boljelo, nije javno reagirala. Ona je bila vrlo mirna, stabilna žena, duboko uvjerena da će, kakvi god bili izazovi, zadržati svojeg muža. Janet je bila zaposlena u nekoj instituciji za poboljšanje američko-britanskih odnosa. Dobro je procjenjivala svojeg muža, kojeg je počela peći savjest. Bio je rastrgan između svoje supruge i Pamele. Janet je govorio kako je nikad neće ostaviti, a Pameli je počeo obećavati brak. Pamelin brak s Randolphom Churchillom se raspadao, u tijeku je već bio sudski postupak razvoda. Službeno su se razveli 1945., a nakon toga Pamela Digby Churchill kontaktirala je sa svojim prvim mužem jedino vezano uz sina.
 

Murrow je obećao Pameli da će se i on razvesti od Janet, te da će se oni vjenčati. Rat je u međuvremenu završio, Churchill je izgubio izbore, te izišao iz premijerske rezidencije u Ulici Downing broj 10. Amerikanci su počeli napuštati London. Nije više bilo onog ratnog uzbuđenja koje je London činilo tako posebnim i zanimljivim gradom. London se za Pamelu u nekoliko mjeseci potpuno promijenio. Odjednom joj je postao mrskim, željela je nešto novo. Bila je fascinirana Amerikom i željela je otići živjeti u SAD. Ljubav s Murrowom otvarala joj je upravo takve nove perspektive. Murrow je dobio ponudu da postane potpredsjednikom kompanije CBS, te da se preseli u SAD. To se i Pameli jako svidjelo. Unatoč tome što mu je supruga Janet u studenome 1945. rodila prvog sina Caseyja, Murrow je Pameli još jednom obećao da će se razvesti i da će se oni potom vjenčati. U prosincu 1945. Murrow i Pamela Digby Churchill otputovali su avionom u SAD, te se smjestili u New Yorku. Na sam Božić 1945. Murrow je potpisao ugovor, kojim je postao potpredsjednikom CBS-a, te istog dana službeno zaprosio Pamelu. Ona je pristala. Trebalo je još samo riješiti "problem" Janet. Murrow je rekao da mu za to trebaju tri tjedna. Za to vrijeme Pamela se sklonila iz New Yorka na Floridu, u kuću obitelji Kennedy, jer ju je tamo pozvala Kathleen Kennedy, sestra budućeg američkog predsjednika Johna Kennedyja, kći Josepha Kennedyja, koji je krajem tridesetih godina bio američki ambasador u Londonu, pa su se tada Pamela i Kathleen upoznale. Pamela je rekla Kathleen da će se udati za Eda. Kada su prošla tri tjedna, Pamela je dobila telegram, koji ju je zgranuo: Murrow joj je javio da je dobro razmislio o svemu, da je zaključio da se ne može razvesti, i to zbog svojeg sina, te da svi njihovi planovi o vjenčanju i zajedničkom životu - padaju u vodu.
 

 Pamela je bila užasno potresena i zatražila je savjet od svojeg ratnog pokrovitelja Beaverbrooka, koji više nije bio ministar, nego se odmarao na Bahamima. On ju je pozvao k sebi, i kod njega je provela nekoliko tjedana, potom se vratila u New York. Tamo je naletjela na Murrowa, a taj njihov zadnji susret bio je vrlo neugodan. Nakon skoro četiri mjeseca provedena u SAD-u, 7. travnja 1946. brodom "Queen Mary" krenula je natrag za Europu. Poslije se udala u Americi, dobila američko državljanstvo, te postala vrlo utjecajna osoba američkog javnog života. Bivši američki predsjednik Bill Clitnon imenovao ju je američkom ambasadoricom u Parizu, gdje je umrla 1997.
  Murrow je po povratku u SAD neko vrijeme bio potpredsjednik kompanije CBS, ali se potom vratio novinarskom reporterskom poslu, iako je, zahvaljujući svojoj popularnosti, istodobno ostao vrlo utjecajna ličnost na CBS-u. Zajedno s producentom Fredom Friendlyjem 1950. je počeo raditi tjedne radijske magazinske političke emisije u kojima je, koristeći se audiozapisima izjava i govora raznih političara i javnih ljudi, te običnih građana, objašnjavao aktualne događaje. Te su tjedne emisije pod nazivom "Hear It Now" (Poslušaj to sada) postale jako popularne. U to doba počela se naglo razvijati i televizija, kojom su u početku dominirale isključivo zabavne emisije, ali se počeo razvijati i informativni program. Upravo je Murrow bio jedan od pionira informativnog programa na televizijskom kanalu CBS-a, te je tamo počeo raditi televizijsku magazinsku emisiju identičnu onoj radijskoj, ali uz pomoć filmskih snimaka događaja i izjava poznatih ljudi. Toj je emisiji dao ime "See It Now" (Pogledaj to sada). On ju je vodio, te komentirao i objašnjavao događaje i izjave. Poslije je pokrenuo još jednu vrlo popularnu emisiju "Person To Person" (Licem u lice), u kojoj je prvi na televiziji intervjuirao poznate ličnosti, kao što se to danas čini.
 

On se televizijom počeo baviti u doba hladnog rata, kada je u SAD-u počela antikomunistička histerija. Prije i u tijeku Drugog svjetskog rata u SAD-u je bilo simpatizera SSSR-a, koji je za rata bio američki saveznik, raznih ljevičara i liberala. Djelovala je i Komunistička partija, a njeni pripadnici i svi drugi lijevo orijentirani ljudi našli su se na udaru sumnji da su sovjetski komunistički špijuni, pa su mnogi ostali bez posla, neki završili u zatvoru, a pojedinci čak činili i samoubojstva. Mnoge poznate osobe, na primjer hollywoodski glumci, za koje se sumnjalo da su komunistički simpatizeri, bile su na udaru. Antikomunističku histeriju potpirivao je senator Joseph McCarthy, mladi član američkog Senata iz Wisconsina, vrlo sirov i bezobziran republikanski političar, koji je to činio velikim dijelom radi vlastite promocije. On je osnovao istražnu komisiju koja je proganjala ljude iz državne administracije i političkog miljea, organizirala velika javna ispitivanja, koja su prenosili radio i televizija, a tijekom kojih je McCarthy bezobzirno optuživao ljude, uništavao im karijere, tjerao ih u zatvor. Postao je toliko moćan da su ga se svi bojali, čak se i američki predsjednik Dwight Eisenhower libio bilo što reći protiv njega bojeći se da McCarthy i njega ne optuži da je komunistički simpatizer. Mnoge od tih optužbi nisu imale nikakve stvarne osnove, a sam McCarthy vrlo je često ljude optuživao za kontradiktorne stvari, iznosio netočne podatke. Svojim djelovanjem počeo je razarati američku administraciju, pa je bilo sve više onih koji su počeli uviđati da je on opasan fanatik. Prvi koji se usudio glasno prigovoriti bio je Murrow. Upravo o tome govori film "Laku noć, i sretno".
  Murrow je pažljivo pratio što javno govore McCarthy, njegovi pomoćnici i ostali, a potom je televizijske i radijske snimke svih izjava čuvao i detaljno analizirao. Zaključio je da bi Amerikanci o McCarthyju počeli drukčije razmišljati kada bi čuli na jednome mjestu njegove kontradikcije, laži i iskrivljivanja, pa je odlučio sa svojim kolegom Friendlyjem napraviti takvu emisiju. Ta je polusatna emisija pod nazivom "A Report on Senator Joseph McCarthy" (Izvještaj o senatoru Josephu McCarthyju) emitirana na CBS-u 9. ožujka 1954. Bilo je vrlo hrabro napasti McCarthyja, jer se on mogao okrenuti i protiv Murrowa. Stoga su vrlo znakovite bile riječi kojima je Murrow završavao svaku svoju emisiju, pa i tu: "Good Night And Good Luck" - "Laku noć i mnogo sreće".
 

No Murrow je imao sreće, jer je emisija imala nevjerojatan politički efekt. Mnogi Amerikanci bili su zgranuti kada su vidjeli McCarthyjeve nastupe i izjave na jednome mjestu, kada su zapazili kako sam sebi proturječi, iskrivljuje činjenice, podmeće drugima ono što oni nisu rekli, kako prijeti i omalovažava druge. To je bio ključan trenutak kada se situacija u vezi s McCarthyjem počela mijenjati. Bila je to efektna i učinkovita upotreba tada sasvim nove televizijske tehnike.
  McCarthy je bio bijesan zbog te emisije i tražio je da na nju odgovori, što mu je Murrow omogućio tri tjedna poslije. No i taj se McCarthyjev TV nastup, u kojem je žestoko napao Murrowa, okrenuo protiv njega, jer on nije razumio televiziju. Bio je to početak McCarthyjeva političkog kraja. Gotovo istodobno McCarthy je počeo voditi istragu i protiv vojske, a vojska se tome odlučila suprotstaviti, u čemu ju je podržavao i Eisenhower, koji je prije nego što je postao predsjednikom bio general, zapovjednik savezničkih snaga u Europi za Drugog svjetskog rata. I drugi su se tada ohrabrili da ustanu protiv McCarthyja, pa je ujesen 1954. golemom većinom Senat osudio djelovanje McCarthyja, prekinuo njegove istrage, i on je izgubio svoje značenje. McCarthy je uvijek mnogo pio, a nakon toga pao je u depresiju, postao teški alkoholičar, zbog čega su mu otkazala jetra, pa je tri godine poslije, 2. svibnja 1957., umro od žutice. Imao je samo 48 godina.
 

Murrowu je nakon te emisije porasla slava, ali to je kratko trajalo. U to doba na američkoj je televiziji počela rasti popularnost kvizova, a informativne emisije gubile su gledanost, pa tako i njegova. Murrow se zbog nekih svojih emisija, u kojima je napadao sponzore, sukobio s direktorom CBS-a, pa je njegova emisija ukinuta 1958. Nastavio je povremeno raditi kao reporter i autor dokumentarnih priloga, a 1961. prihvatio je ponudu novog američkog predsjednika Johna Kennedyja da preuzme direktorsko mjesto američke državne informativne agencije USIA, te njene radiostanice Glas Amerike. Murrow je cijeli život bio strastveni pušač, te se razbolio od raka pluća i umro 27. travnja 1965., dva dana nakon svojeg 57. rođendana.