Zoran FerićBliži se vrijeme darivanja. Trgovine u kojima se prodaju mobiteli, igračke, parfemi, odjeća ili druga luksuzna roba pune su i vrlo je vjerojatno da će sve to što je kupljeno u posljednjih tjedan ili dva završiti pod jelkom, kao božićni ili novogodišnji dar. Uspješni i nešto imućniji muškarci svojim ženama nerijetko kupuju za Božić male automobile.  Citroëni, Renaulti ili Opeli s velikim mašnama na haubi čekaju svoje vlasnice u dućanima, ili će im ih netko dovesti pred kuću.  Uostalom, kad se o darovima radi, dakako da su najcjenjeniji  oni koji ne stanu pod bor, kao što su: automobili, skuteri, motocikli ili gliseri. Još su, vjerujem, bolji pokloni u koje stane sam bor, po mogućnosti što veći: recimo stanovi i kuće, ili pak vile s visokim stropovima i galerijama, tako da se u njihove dnevne sobe  može smjestiti i drvce više od šest metara, recimo jedna lijepa punoljetna jelka. No sve to o čemu govorimo, ma koliko da su lijepi i skupi pokloni, zapravo su uobičajeni i u neku ruku nemaštoviti. Zato možda i možemo zamisliti iznenađenje nekog našeg poslovnog čovjeka koji je sakrio u svoju garažu svijetloplavi C3 s ružičastom mašnom, a pod bor stavio samo  kutijicu s ključevima, kad u ponoć otkrije da pod tom istom jelkom nema poklona za njega. A kad upita ženu što je ona kupila njemu, gospođa samo diskretno razmakne svileni kućni haljetak ispod kojega nema ništa, čak ni erotskog  rublja, i puna ponosa pokaže na svoj stidni brežuljak.
  - Kako to misliš, pa to si mi odavno dala - kaže gospodin, pomalo razočaran.
  A ona kaže njemu:
  - Imam novi himen!
  Može mu čak reći i da je s potpisom, recimo od Glumičića.
  Činjenica da je plastična operacija rekonstrukcije himena sve češća u Americi i da poslije zatezanja kože lica, isisavanja sala, podebljavanja usnica ili povećanja sisa polagano ulazi u modu kao nešto zanimljivo i štosno, što se može darovati i za Božić, nikako ne bi, čini se, mogla biti draga onome tko se na taj dan rodio i radi koga se čitava stvar i slavi. Što bi, uostalom, Isus, kojega je rodila djevica, rekao o rekonstrukciji himena kao božićnome poklonu? Sigurno bi se upitao: kakav sam to svijet spasio? Točnije, jesam li ga uopće spasio? I, uostalom, u kojoj mjeri ponovljivost djevičanstva ugrožava njegovu izvornu simboličku vrijednost? Očito, radi se o tendenciji ove civilizacije da na prilično vulgaran i u ovome slučaju  groteskni način sve svodi upravo na fizičko. Tijelo puno umjetnih supstanci za napuhavanje mišića ili bubrenje usana postalo je hram za sebe, dosljedno zanemarujući svoju duhovnu komponentu. I ne radi se samo o tome da je ponovljivost himena samo fizička, nego i o pristupu. U vrlo tradicionalnim zajednicama, u kojima se još uvijek cijeni izvorno djevičanstvo, ta je operacija prijevara i služi tome da se ženika, mladoženju, ili koga već,  naprosto prevari. U liberalnim kulturama, iz kojih je himen odavno prognan kao neželjena činjenica i arhaični simbol, a zadržao je svoju uzvišenost gotovo jedino još u Marijinu djevičanstvu i bezgrešnom začeću, ponovljivost himena i njegova rekonstrukcija je oblik zajebancije, ili malo skuplja i sofisticiranija erotska zabava. Nešto poput skupljih haltera ili savršenijeg dilda i služi samo za zadovoljenje seksualnih prohtjeva. Uostalom, himen i čin defloracije znaju biti prilično traumatični i za ženu i za muškarca koji se moraju susresti s nespretnošću, bolovima, krvarenjem i svim tim stvarima koje su zapravo prilično neugodne. Doduše, možda su ovi novi, umjetni himeni napravljeni tako da lakše pucaju i da još pri defloraciji naprave "plop!", kao kad pukne šampanjac. Naša suvremena znanost za svašta je sposobna i zanima ju jedino može li se, a ne smije li se, vodi brigu jedino o tome koliko se isplati, a ne u kojoj mjeri možda šteti. Da se razumijemo, nemam ništa protiv umjetnoga himena, zvuči mi čak kao dobar štos. Ali baš u tome i jest stvar: što danas zvuči kao štos nešto što smo donedavno i izbjegavali i prezirali. Doduše, među galebovima na našoj obali 70-ih i početkom 80-ih djevice su itekako bile na cijeni. Ali njihova cijena nije bila u domeni seksualnoga užitka, jer razbijati nekome himen na klupi u parku, na bodljikavom tepihu od iglica ili kamenome stolu nije nimalo ugodan doživljaj, nego u domeni priče. Još u to vrijeme himen je bio trofej. Ma kako glupav, doduše, ipak je bliski susret s njim bio nekakav doživljaj koji se mogao zanimljivo ispričati i još k tome lijepo verbalno ukrasiti. A kakav trofej može biti rekonstruirani himen? On je stvar žalosnija i od samoga tog trofeja, jalova nostalgija i opetovana fizička smetnja.
  Doduše, strah djevojaka od defloracije mogao se i dobro iskoristiti. Znam, recimo, priču o dva prijatelja iz Zagreba i jednoj djevici iz nekog njemačkog grada, neka to bude Regensburg, koji su se sreli na moru. Jedan od dvojice prijatelja imao je izuzetno dugačak ud, čak i za standarde obdarenih tipova iz pornića, dok je drugi imao vrlo malen. Takva prijateljstva često postoje  jer Bog, tko zna iz kakvih razloga, voli spajati totalno različite tipove. I ta su dvojica prijatelja jedne večeri upoznala onu djevojku iz Regensburga koja im se činila slatka, ali jako nesigurna. Uglavnom, udvarali su joj se obojica. Zaljubila se, naravno, u onoga s dužim, dok joj je ovaj s kraćim postao dobar prijatelj. I dalje su ponekad izlazili utroje, iako je ona službeno hodala s dužim. I onda se, jedne večeri, nasamo požalila prijatelju s kraćim da je pokušala prvi put spavati sa svojim dečkom, ali da nije mogla i da ju je jako boljelo. Onda joj je ovaj s kraćim objasnio da se nikako se smije prvi put spavati s onim koga voliš, jer je to previše traumatično, a pogotovo ako ovaj ima kurac kao surletinu odrasloga slona. Prijateljski se ponudio da joj pomogne s tim tehničkim problemom i to su prijateljski obavili u njenom šatoru, dok joj je prijateljica s kojom je doputovala bila u disku. Priča ima relativno sretan kraj jer je poslije toga skoro tri tjedna sretno hodala s prijateljem koji je imao duži, a onda se skoro godinu dana dopisivala s onim koji je imao kraći. Jer on je bio spretniji s riječima.
  Od svega ostala je priča koja se često prepričava na tulumima i rođendanima i uvijek nosi u sebi nešto dirljivo: sunce, more, dva kurca, jedan himen i dugo prijateljstvo. Međutim, teško mogu zamisliti tu djevojku iz Regensburga,  koja danas vjerojatno ima više od četrdeset,  kako odlazi plastičnom kirurgu i daje 2000 eura za novi himen kako bi to poklonila svome mužu za Božić. A onda se taj Bavarac u najtišoj i najsvetijoj noći toliko naloče piva da, kad večeraju, kaže petnaestogodišnjem sinu:
  - Christiane, mama ti je opet djevica!
  Kako bi se osjećao taj mali?