Ivo PukanićCarla Del Ponte je nakon četiri godine maltretiranja što Račana, što Sanadera, zadala i završni udarac aktualnoj hrvatskoj vlasti. I to lijepim riječima, punim pohvala za neprocjenjiv doprinos hrvatskih vlasti u hvatanju Gotovine. Te lijepe riječi stajale su HDZ do sada nezabilježenog strmoglavog pada popularnosti od 35 posto, što je za vladajuću stranku katastrofalno. Iako bi se moglo prigovoriti pojedinim metodama koje su primjenjivane u "Akcijskom planu", nitko tko poštuje pravnu državu, ne može predbaciti Sanaderu, a još manje Bajiću što su poštovali zakon i učinili sve da se uhiti haaški bjegunac. Pogriješili su samo na kraju jer nisu dogovorili s Carlom Del Ponte kako da se cijelo to uhićenje i akcija prezentiraju u javnosti. Kada je ona udarila hvaliti hrvatske vlasti, bilo je to kao da zabija zadnje čavle u njihov lijes. Hrvatske vlasti pri tome nisu mogle jače reagirati kako ne bi bile optužene da su antihaaški raspoložene. Istodobno, Sanaderu se događa lom u stranci, a pri tome mora šutjeti i samo se smješkati kako se gospođa ne bi naljutila.

U cijelom tom slučaju, sada kada se pomalo strasti smiruju i kada se Gotovina počeo psihološki spremati za obranu i suđenje, mogu se dati neke trezvenije ocjene svih proteklih događaja. Kao prvo, general Gotovina se u svom "televizijskom uhićenju" i transportiranju u Haag držao krajnje dostojanstveno i ponosno, kao što i priliči pravom vojniku. Vidjelo se na njemu da je psihološki vrlo stabilan i pripremljen na takvu situaciju, koja mu sigurno nije bila najgora u životu. Uz to, kako Nacional doznaje iz krugova bliskih Gotovini, odbjegli general znao je da je samo pitanje dana ili sata kada će biti uhićen. Naime, kada je iz Las Palmasa doplovio na Tenerife, odmah nakon iskrcavanja primijetio je da ima pratnju. Shvatio je da je njegovu bijegu došao kraj jer s otoka više nije imao kamo otići. Procijenio je da bi svaki pokušaj eventualnog bijega mogao fatalno završiti. Kako je bilo svejedno koju će putovnicu dati, prijavio se na recepciju hotela s "provaljenom" putovnicom na ime Kristian Horvat i mirno čekao uhićenje, psihički se pripremivši za taj neupitan čin. To je ujedno bio i kraj njegova vrlo odvažnog puta - od Argentine, Čilea, Kine, Češke, Mauricijusa i velikog dijela zemalja EU-a, gdje ne treba putovnica prilikom prelaska granica.

U međuvremenu su isplivale još neke pojedinosti same akcije. Za uhićenje je najviše kriv sam Gotovina, koji je u jednom trenutku postao neoprezan. Kao što je Nacional pisao u prošlom broju, u trag mu se ušlo i točno ga se lociralo pomoću telefonskog razgovora koji je vodio sa suprugom Dunjom. Budući da su naše službe prisluškivale i njezine prepaid telefone, jednu su večer uhvatile njezin razgovor sa suprugom. Gotovina je od čovjeka koji je bio s njim u društvu uzeo mobitel i javio se ženi. Tijekom tog razgovora operativci hrvatske službe uspjeli su detektirati broj s kojeg je upućen poziv, ali zbog kratkoće razgovora, nisu uspjeli otkriti gdje se nalazi pozivatelj. Da je razgovor trajao 30 sekundi dulje, uspjeli bi otkriti i mjesto s kojeg je upućen poziv. No tada je Gotovina napravio pogrešku i nakon dvadesetak minuta ponovno s istog broja nazvao Dunju. To je bila njegova najveća pogreška jer su službe nakon jedne minute uspjele otkriti gdje se trenutačno nalazi. Nakon toga Gotovina više nije mogao izbjeći pratnju španjolske policije i rasplet koji je uslijedio. Državnom vrhu puštena je snimka njegova razgovora sa suprugom, u kojem ga ona pita za zdravlje i uzima li potrebne vitamine. Nakon toga ista je snimka puštena Carli Del Ponte te joj je objašnjeno na koji mu se način ušlo u trag. Sve ostalo se zna.

Ante Gotovina čvrsto je uvjeren u svoju nevinost, ima motiv za obranu i u tome bi mu trebali pomoći svi - Vlada, predsjednik, svi arhivi i pravnici. Što vrijedi za njega, vrijedi i za ostalu dvojicu optuženih generala Ivana Čermaka i Mladena Markača, koji su potpuno nepravedno zapostavljeni i de facto prepušteni sami sebi. Nitko im svojedobno nije rekao ni hvala što su na krajnje kulturan i civilizacijski način odletjeli u Haag i tako prikazali Hrvatsku kao državu vladavine prava. Stoga bi bilo korektno od premijera i resornih ministara da ponekad nazovu te generale i pitaju ih treba li im pomoć pri obrani ili u svakodnevnom životu. Jer pomažući njima u obrani i svakodnevnim problemima, svi se zajedno trudimo da se obori monstruozna optužnica o "zločinačkom pothvatu" u akciji "Oluja". Ako se ta kvalifikacija ne skine na Haaškom sudu pravnim sredstvima, politički se nikada neće moći ispraviti. A ja, kao i većina običnih građana Republike Hrvatske, sigurno ne želim da naša djeca rastu u državi koja je utemeljena na "zločinačkom pothvatu".