Moj hipermarket - neka bude prešućeno čiji je jer svi su isti - osvanuo je još davno lijepo okićen. "Naručuli su nas u pola pet ujutro da okitimo dućan", rekla mi je prodavačica. Meni je to perverzno - natjerati ljude da se u nedjelju probude u tri ujutro da meni ukrase dućan kuglicama, plastičnim granama i umjetnim snijegom - samo da bih više trošio. Kapitalizam nema granica: on će zaraditi i na mitu o siromašnom djetetu koje se rodilo u štali jer nije bilo za nj mjesta u gostionici; on će angažirati CIA-u da otme Djeda Božićnjaka kojemu se zgadilo nositi hrpe i hrpe poklona dječurliji kojoj do toga nije uopće stalo (kao što je opisano u knjizi 'Upomoć, Djed Božićnjak se vraća!' Pascala Brucknera koju je upravo izdao Algoritam) samo da trgovci ne budu na gubitku. "Radit ćemo nedjeljom ako to naši kupci traže" kaže šef jednog trgovačkog lanca; "Htjeli smo dati majkama male djece slobodnu nedjelju, ali smo onda shvatili da će to tražiti i drugi, pa smo odustali" kaže drugi. Kupovanje i trošenje nikada ne smije stati, čak ni nedjeljem. Pa u što onda vjeruju oni koji ne vjeruju, da posudim pitanje od Umberta Eca. Oni vjeruju, kako piše u "Velikom Gatsbyju" u vječno zeleno svjetlo. Život je za njih jedan beskrajni zeleni val: treba dati gas i paziti da nas nitko ne omete; ako neki pješak u krivi čas istrči na ulicu, to gore po njega; ako slučajno izgubimo zeleno svjetlo, zauzet ćemo što bolju poziciju za sljedeći zeleni val i dati gas. U mome susjedstvu jedan kafić oglašava božićni party do sitnih sati sloganom "Podijelimo božićnu radost". Ne znam hoće li na njemu biti vlasnici hipermarketa, znam samo da nikakve božićne radost tamo neće naći.