Objavljeno u Nacionalu br. 528, 2005-12-26

Autor: Damir Radić

FILM

Poštovanja vrijedno

'Prodavačica' Ananda Tuckera romantična je komedija koja odstupa od žanra

Damir RadićDamir RadićNije lako zamisliti formulaičniji, površniji, dosadniji i implicitno ideologiziraniji filmski žanr od romantične komedije. Žanr je to koji (daleko) rjeđe od bilo kojeg drugog dopušta svojim izdancima da zadobiju individualnost koja premašuje žanrovski (kolektivni) okvir, što je opet sasvim u skladu s očekivanjima i težnjama publike kojoj je namijenjen – ženama mlađe i srednje dobi svih staleža, čija su životna stremljena unificirana u "superčežnju" za muškarcem kao ultimativnim smislom egzistencije. Nije pritom riječ o autentičnoj ljubavi kojoj valjda svi, u ovom ili onom vidu, teže kao najplemenitijem mogućem sastojku bivstvovanja u ovoj dolini suza, nego o kič-replici ljubavi čiji bitan (premda ne i jedini, kako bi htjele feministkinje) smisao jest perpetuiranje patrijarhalnog reda i poretka, kojega su najustrajniji podržavatelji upravo (mediokritetske) žene.

Jer, suprotno feminističkim tumačenjima, dominantan dio ženske populacije nije nemoćna žrtva kulturalne muške manipulacije, nego esencija patrijarhata koja ga svojim strogo ograničenim spoznajnim mogućnostima i nedovoljno razvijenom emocionalnom inteligencijom omogućuje. Romantična komedija, za razliku od (znatno) sofisticiranije melodrame, žanr je u kojem ženski i muški podržavatelji patrijarhata, kako u autorskom timu tako i u publici, savršeno surađuju u sasvim eksplicitnoj i tvrdoj promociji spolno-rodne diskriminacije u funkciji održanja muškaračke dominacije. A „Prodavačica“ je film koji o svemu tome ima ponešto reći. Dakako, ne iz perspektive romantične komedije kamo je žanrovski gura marketing obmanjujući naivne gledateljice, nego iz očišta ljubavne drame s humornim elementima, drugim riječima – humorne melodrame.
"Prodavačica" - autorski projekt iskusnog i popularnog komičara Stevea Martina (scenaristički je adaptirao vlastitu novelu te koproducirao tu adaptaciju) koji se zadnjih 15-ak godina povremenim ambicioznim dramskim rolama pokušava afirmirati i u drukčijem modusu – priča je o mladoj i privlačnoj provincijskoj djevojci Mirabelle (vrlo dobra Claire Danes) koja živi u Los Angelesu, radi u prestižnoj robnoj kući Saks te još otplaćuje studentski kredit. Usamljena i otuđena, odluči se na prekretnicu pošto čuje savjetnicu za žene koja poručuje da je ženama manje važan sam seks od onog poslije njega: svaka žena nakon snošaja želi biti zagrljena, osjetiti se sigurnom i zaštićenom, pa makar muškarac s kojim je u krevetu ne odgovarao njezinim željama. Drugim riječima, za ženu je manje važno tko je i kakav je muškarac s kojim je u vezi od same činjenice da jest muškarac; jer biti muškarac, očito, vrijednost je po sebi, stoga je bolji ikakav nego nikakav. Vođena takvom logikom, Mirabelle s lakoćom prihvaća ljubavnu inicijativu odrpanog i gotovo poluretardiranog luzera Jeremyja (isprva podnošljivi, a kasnije solidni Jason Schwartzman), nadajući se da taj jako pomaknuti mladić, samozvani umjetnik, skriva u sebi neke više potencijale. Jeremyja međutim ubrzo zasjeni Ray Porter (korektni Steve Martin), bogati kompjuteraš u kasnim srednjim godinama. On iskreno osjeća za Mirabelle, ali vezu s toliko mlađom djevojkom poima kao privremeno ugodno druženje koje uključuje zajedničke izlaske i seks, a ne kao moguće polazište za čvrst i dugotrajan ljubavni odnos kojem se ona nada, iako nije sigurno da bi je on činio dubinski sretnom. Ray će se lomiti u sebi, ali kako "Prodavačica" nije standardan hollywoodski žanrovski proizvod, neće se prelomiti na način koji bi odgovarao željama junakinje i pretpostavljenim željama gledateljica.

Ipak, (simpatična) alternativa postoji u vidu second best izbora koji će ponovnim pojavljivanjem omogućiti preporođeni (nešto zreliji i svakako imućniji) Jeremy. No koliko god se generacijski sudrug Jeremy u konačnici za Mirabelle pokazao boljim izborom od otuđenog i na ljubav s tako mladom djevojkom nespremnog Raya, "Prodavačica", s pravom, smatra samu sebe filmom koji ne može spasti na prozaičan i iznuđen happy end. Jer riječ je o ostvarenju koje ima dodirnih točaka s uzusima romanse i romantične komedije (s potonjom i opasno koketira kroz lik Jeremyja, što mu je najslabija točka), ali ponajprije zato da bi od tih žanrova i njihovih kanona napravilo programatski otklon i upozorilo na svoju pravu temu – upravo tragičnu tugu i suštinsko beznađe urođene i/ili stečene pasivnosti senzibilne žene, koja sama traži i prihvaća život u muškoj sjeni. U ugođajnoj i suptilnoj režijskoj izvedbi Ananda Tuckera (ovo mu je treći kinofilm; debitirao je još 1996. biografijom tvorca "Malog princa" Antoinea de Saint-Exupéryja, "Saint-Ex", a veću pozornost zadobio hvaljenom, no ne i iznimno kvalitetnom biografijom sestara du Pré, poznatih glazbenica, „Hilary i Jackie“ iz 1998., koja je Emily Watson donijela glumačke nominacije za Oscara i Zlatni globus), „Prodavačica“ sugerira delikatnu ostranjenost egzistencije i neuhvatljivost protagonista za definitivnu interpretaciju, u skladu s time nudeći razne slojeve značenja od kojih je u ovom tekstu dotaknut samo jedan. Nije doduše riječ o filmu iznimnih dosega, ali njegov osebujan iskorak od matrice zavrjeđuje poštovanje.
Kad je riječ o poštovanju, novi, ovaj put televizijski film Dalibora Matanića „Volim te“ (emitiran uz jaku marketinšku potporu u elitnom HTV-ovu terminu) ne može, na žalost, računati na respekt. Dvadesetak godina nakon ranih radova Breta Eastona Ellisa i sedam nakon romanesknog prvijenca Tomislava Zajeca, Matanić se odlučio pozabaviti tzv. zlatnom mladeži i njezinom dekadencijom, dovodeći je u kontekst AIDS-a, no učinio je to na takav način da se vrlo ozbiljno nameće sumnja u njegove stvarne kreativne mogućnosti. Matanić je otpočetka bio autor koji je pobuđivao kontroverze. Prvijenac "Blagajnica hoće ići na more" nudio je stilsku svježinu, umješan spoj komedije i melodrame te afirmaciju tzv. urbane kulture u rasponu od eksplicitnog hommagea Dragi Dikliću do implicitnog Kreši Goliku, no i donio neugodne i vrlo izražene primjese urbanog rasizma, slijedeći najgore "purgerske" klišeje o Dinarcima. Razvikane "Fine mrtve djevojke" bile su nespretan spoj društveno angažiranog realizma i adolescentski shvaćene (karikaturalne) stilizacije, film koji su ljevičari i lijevi liberali prigrlili iz ideoloških razloga (jer simbolički i stvarno prikazuje Zagreb/Hrvatsku kao leglo primitivizma, netolerancije i hipokrizije), pri čemu se posve previdjelo da Matanić ne zna odnosu svojih lezbijskih junakinja dati bilo kakav sadržaj.

"Sto minuta Slave" ni iz daleka nije zaslužio najnižu ocjenu, kakvu mu je podario kritičar Jutarnjeg lista, no opet su bole oči jaka klišeiziranost (fine umjetničke duše postaju prokletim ljubavnicima jer ih malograđanska sredina ne može shvatiti) i besadržajnost ljubavnog odnosa koji je, istina, zadobio značajnu dozu sugestivnosti, ali ponajprije radom iznimnog glumačkog para Manojlović – Vejnović. U sva tri filma Matanić je pokazao, najjednostavnije rečeno, da mu je stil jača, a sadržaj slaba strana, a takva podvojenost u "Volim te" dosegla je svoj razočaravajući maksimum. Matanić je uredno skinuo moderni stil filmova u rasponu od "Trainspottinga" do "Rekvijema za snove", dodajući iskorake u poetiku suvremene TV reklame kao vlastiti brand (u samoj završnici posegnuo je za njime kako bi uspostavio, ne naročito uvjerljivu, ironijsku distancu od nesuđenog happy enda), no ako je ono "kako" odradio korektno premda neinventivno, ono "što" potvrđuje ranije slutnje da je riječ o ljudski i umjetnički nezrelom autoru. Jednodimenzionalno, upravo štrebersko tretiranje miljea i karaktera kojima se želi baviti, dovedeno do falsifikata (po Mataniću, mladi, obrazovani i imućni ljudi u današnjem Zagrebu ne znaju razliku između HIV-a i AIDS-a, čak niti to da zaraza ne pogađa samo homoseksualce), neuvjerljiva dramaturgija te zapanjujuća, gotovo pubertetska patetičnost u jalovo pretencioznim pokušajima eksplicitnog iskazivanja spoznaja o gubitku duševne nevinosti i prirodi ljubavnih odnosa čine „Volim te“ jedinim, ali na žalost velikim razočaranjem koje je preporođeni hrvatski film iznjedrio ove godine.

R: Anand Tucker Gl: Claire Danes, Steve Martin, Jason Schwartzman

ocjena: 3 zvjezdice


Volim te, hrv. TV film (drama), 2005.
R: Dalibor Matanić Gl: Krešimir Mikić, Ivana Roščić, Leon Lučev, Zrinka Cvitešić

ocjena: 2 zvjezdice

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika