Ruski predsjednik Vladimir PutinJedan je crnački student ubijen, a dvojica su ranjena pretprošlog vikenda u St. Peterburgu u dva nova rasistički motivirana napada na strance u Rusiji, što je novi dokaz narastajućeg rasizma u zemlji. Ubijeni mladi Kamerunac, a i druga dvojica ranjenih afričkih mladića studenti su Fakulteta pomorskog prometa u St. Peterburgu, koji pohađaju i mnogi stranci. U Rusiji općenito studira veliki broj stranih studenata, što je u dugoj tradiciji sveučilišta u toj zemlji. Nekada su studenti bili pozivani od sovjetske vlade da studiraju besplatno, što je bila vrsta pomoći i načina da SSSR širi svoju ideologiju i politički utjecaj u zemljama odakle su studenti dolazili. Danas većina tih inozemnih studenata plaća svoje školovanje, a dolaze u Rusiju jer su tamošnja sveučilišta, posebno kada je riječ o tehničkim strukama, vrlo kvalitetna, a studij je jeftiniji nego na Zapadu. Strani studenti bili su u SSSR-u dobro tretirani u skladu s komunističkom propagandom o tome kako moćni SSSR mora pomagati zemljama koje se oslobađaju od kolonijalizma i imperijalizma. Danas su strani studenti žrtve sve češćih rasističkih napada diljem zemlje, a posebno u siromašnijim gradovima u unutrašnjosti, gdje postoje sveučilišta s mnogo stranih studenata, koje u tim sredinama smatraju bogatim rasipnicima.

Ovih je dana objavljen šokantan podatak. Moskovski ured za ljudska prava izvijestio je da je u posljednje dvije godine u rasističkim napadima ubijeno 59 osoba. Posebno je dramatičan događaj, koji je u listopadu zabilježen u južnom ruskom gradu Voronježu, smještenom na pola puta između Moskve i Volgograda. Četvorica studenata sjedila su u parku, dvojica Peruanaca i dvojica Rusa. Odjednom ih je napala grupa od dvadesetorice ruskih mladića naoružanih drvenim i metalnim motkama i noževima. Najgore je prošao 18-godišnji Peruanac Enrique Urtado, koji je zadobio dvije teške rane nožem, te je preminuo prije dolaska policije i hitne pomoći. Prebijeni preživjeli studenti tvrdili su da su napadači uzvikivali rasističke pogrde na račun stranih studenata i njihovih ruskih prijatelja. Među stranim studentima je u Voronježu zavladao strah, pa od tada rijetko izlaze iz svojih domova.

Napadači su bili lokalni skinheadi. Grad ekonomski stoji loše, velika je nezaposlenost, nezadovoljstvo među mladim ljudima, a ima i mnogo kriminala, droge i vandalizma. U gradu studira 1200 stranaca, a u posljednju godinu dana u gradu su u rasističkim napadima ubijena dva stranca. U Voronježu, gdje danas studiraju i mladići iz zapadnih zemalja, a tamošnje sveučilište je posebno popularno među britanskim studentima, dogodila se jedna naoko paradoksalna situacija. Dok su nekad strani studenti na sovjetskim stipendijama bili tretirani kao siromašni došljaci, kojima treba pomagati, danas tu strane studente smatraju bogatašima, jer, eto, ne samo da imaju dovoljno novca da plaćaju svoje školovanje, što lokalni mladići ne mogu, nego ih optužuju i da se i razbacuju novcem, banče, drogiraju se a i dilaju drogu. To dodatno potpiruje rasističke osjećaje.

Voronjež je poznat po velikom broju rasistički usmjerene omladine, okupljene u raznim grupama skinheada i organizacijama neonacističke ideologije, na primjer, grupe "Bijela patrola", "SS" i "Pobunjenici", a ima i drugih, čiji se članovi prepoznaju po načinu odijevanja, obveznom brijanju glave. Da u Voronježu jačaju desničarski krugovi vidi se i po rezultatima posljednjih lokalnih izbora, na kojima su pobijedile ultradesne stranke s rasističkim prolama "Rusija Rusima" i "Očistimo naše ulice od smeća".

No, nije ovdje riječ samo o Voronježu. Rasistički napadi bilježe se diljem Rusije, od St. Peterburga do Vladivostoka. Čak i u St. Peterburgu, koji je najkozmopolitiskiji ruski grad, gdje je privredna situacija bitno bolja nego što je ruski prosjek, bilježe se sve brojniji rasistički napadi. Po broju skinheada St. Peterburg je drugi grad u Rusiji. Procjenjuje se da u Rusiji danas ima oko 50.000 skinheada, od toga 10.000 u Moskvi, a 5000 u St. Peterburgu.

Nisu samo skineheadi krivi za ovo povećanje broja rasističkih napada. Prema nekim političkim istraživanjima čak 20 posto ruskih građana dijeli ultradesne i šovinističke političke stavove, što ih šire službene krajnje desne stranke, kao što su Liberalno demokratska stranka Vladimira Žirinovskog i desna stranka "Rodina" - "Domovina", za koju se tvrdi da je njeno osnivanje potaknuo sam Kremlj, kako bi ona otela glasove Komunističkoj partiji. Te stranke ne zagovaraju otvoreno nasilje prema strancima, ali stoje na stanovištu da "Rusija mora ostati Rusima, te mora ostati bijela slavenska zemlja", a to su parole i ekstremističkih rasističkih grupa.

Te desničarske i rasističke ruske grupe nisu bezazlene i zanemarive. Skinheadi šire neonacističke ideje, te žele u Rusiji ojačati vlastitu varijantu neonacizma. Sličnost sa nacističkim idejama Adolfa Hitlera je golema, iako ruski skinheadi ipak u potpunosti nisu preuzeli nacističku simboliku, nego – na primjer – umjesto nacističke svastike za svoj glavni simbol imaju jednu rusku varijantu križa, koji je vrlo sličan svastici. No, da ruski skinheadi slijede njemački nacizam vidi se – na primjer – po imenima nekih njihovih grupa. U tim nazivima vrlo se često pojavljuje brojka 88. To je stoga što je osmo slovo abecede H, pa "88" zapravo znači "HH", a to je skraćenica nacističkog uzvika "Heil Hitler!"

Rasizam je usko vezan i s antisemitizmom, koji u Rusiji ima dulje korijene, nego rasizam, jer Židova u Rusiji ima već stoljećima, dok su osobe drugih rasa brojnije tek u posljednje doba. Članovi židovske zajednice plaše se da se ne ponovni događaj sličan onom kada je u srpnju 1999. godine jedan dvadesetogodišnji ruski antisemit izvršio napad na Leopolda Kaimovskog, direktora Židovskog kulturnog centra u glavnoj moskovskoj sinagogi. Napadač Nikita Krivčun napao je Kaimovskog u samoj sinagogi lovačkim nožem, udario ga nekoliko puta te ranio u lice, stomak, koljeno, rame i bok. Napadnuti Kaimovski hitno je prebačen u bolnicu, gdje je nad njim izvršena šestosatna operacija, a zbog težina rana bio je desetak dana u životnoj opasnosti. Napadača Krivčuna uhvatili su čuvari sinagoge i predali policiji. Tamo su ga intervjuirali novinari televizijske mreže NTV, kojima je na pitanje zašto je pokušao ubiti Kaimovskog rekao: "Zašto sam ga pokušao ubiti? To je stvarno dobro pitanje. Moje geslo nije da se treba boriti protiv Židova, nego protiv židovstva, koje je veliko zlo."
Krivčun, koji na sebi ima istetoviran kukasti križ, dao je još neke antisemitske, rasističke izjave, kakve se posljednjih godina mogu češće čuti na javnim mjestima u Rusiji. Taj su napad svi bili osudili, i ondašnji predsjednik Boris Jeljcin, i ruski patrijarh Aleksej II.

Tadašnja osuda Jeljcinova kabineta bila je vrlo oštra, a tadašnji ministar za nacionalne manjine Ramazan Abdulatipov rekao je da se treba boriti i protiv nezainteresiranosti za ove probleme, jer "nezainteresiranost može pomoći širenju ideološke i nacionalne netrpeljivosti". On se založio za hitno izglasavanje oštrijih zakona protiv kriminalnih djela počinjenih zbog rasne, vjerske ili etničke mržnje. Patrijarh Aleksej II poslao je izraze podrške glavnom ruskom rabinu Adolfu Šajeviću.
Posljednjih godina bilo je još ovakvih slučajeva antisemitskog nasilja. U svibnju 2000. godine dvije su bombe eksplodirale u blizini sinagoga u Moskvi, a 2001. godine neonacističke grupe držale su antisemitske skupove, optužujući ruske Židove za ruske nevolje. Antisemitske su izjave ranijih godina davali čak i neki članovi ruskog parlamenta Dume, pripadnici nacionalističkih, desnih stranaka, ali i pripadnici Komunističke partije Rusije. Proturala se teza da su Židovi ponovno zagospodarili Rusijom, jer je većina prvotnih najvećih ruskih tajkuna bila židovskog porijekla. Pripadnici ruske židovske zajednice upozoravali su da antisemitizam nije izolirana pojava, jer ruski nacionalisti na sličan način govore i o drugim nacionalnostima, koji žive u Rusiji.

Antisemitizam je u Rusiji uvijek bio predznak nekih ozbiljnijih društvenih poremećaja, u kojima su prvo stradali Židovi, ali koji su kasnije teško pogodili društvo u cjelini, jer antisemitizam obično otvara vrata nacionalističkim diktaturama. U Rusiji su Židovi stradavali i u ranijim razdobljima, najgore u pogromima za vrijeme posljednjih decenija ruskog carstva. Nakon atentata na ruskog cara Aleksandra II. 1881., iako je samo jedan od zavjerenika bio Židov, a atentat nije imao nikakve veze s bilo kakvom židovskom politikom, izbili su antisemitski neredi i u pogromima u preko 200 gradova ubijeno je nekoliko tisuća Židova. Pogromi su zabilježeni i sljedećih godina, a dva velika vala bila su 1903. i 1906. godine. U Rusiji je nastao i najznačajniji antisemitski tekst u povijesti, "Protokoli sionskih mudraca", subverzivno djelo jednog carskog tajnog agenta da se ocrne Židovi, koje je desetljećima prikazivano kao originalni plan cionista da osvoje cijeli svijet. Antisemitizma je bilo i u Sovjetskom Savezu, iako su mnogi židovski intelektualci sudjelovali u Oktobarskoj revoluciji, bili njeni vođe. Iako su Židovi za Drugog svjetskog rata strašno stradali od nacista, mnogi i u onom dijelu SSSR-a, koji su nacisti okupirali, Josif Visarionovič Staljin je i nakon Drugog svjetskog rata u nekoliko navrata pokretao antisemitske mjere, posljednji put pod kraj svojeg života optužujući svoje židovske doktore da ga žele ubiti. Nekadašnji antisemitizam bio je razlog što su u jednom razdoblju postojali planovi da se stvori autonomna židovska republika na sovjetskom Dalekom Istoku.

Današnji antisemitizam jedan je od razloga zašto se ruski Židovi masovno iseljavaju u Izrael, gdje ih već ima preko pola milijuna, te gdje imaju čak i svoju snažnu stranku koju vodi nekadašnji sovjetski disident i politički zatvorenik Nathan Sharanski.

Ti antisemitski porivi sada su se proširili i na šire vidove rasizma, uperenog i protiv pripadnika drugih neslavenskih naroda, te protiv osoba koje se razlikuju po boji kože. Fizički napadi na osobe druge boje kože počeli su se bilježiti u većem broju nakon izbijanja sukoba u Čečeniji, a ti su se napadi umnožili u posljednje dvije-tri godine. U veljači 2004. ,u St. Peterburgu, skinheadi su nasred ulice nožem usmrtili desetogodišnju tadžičku djevojčicu Huršidu Sultanovu pred njezinim ocem. Taj je događaj zgrozio rusku javnost, pa se javio značajan broj istaknutih javnih ličnosti koje su tražile da vlasti nešto poduzmu, no, one to nisu učinile.

A rasizam i ksenofobija u Rusiji bujaju upravo zato jer policija ne poduzima odgovarajuće mjere, ne želi pokrenuti akciju protiv rasističkih grupa, njihove ispade karakterizira običnim ispadima huligana, tako je čak okarakterizirano i šokantno ubojstvo djevojčice iz Tadžikistana. U Rusiji nije pokrenuta ozbiljnija akcija protiv rasizma niti na političkoj razini. Ksenofopski nastrojeni političari slobodno agitiraju po Rusiji, okupljaju pristalice i nove članove za svoje stranke, šire svoje podružnice po Rusiji. Karakterističan je u tome primjer Aleksandra Suharevskog, vođe ultradesne Narodne nacionalne partije Rusije, koji slobodno propagira nacističke ideje, a njegovi pristalice rabe nacistički pozdrav te glasno odobravaju kad on u svojim govorima tvrdi kako je ugrožena bijela rasa.

Prema nekim procjenama Rusija je danas zemlja gdje se najviše razvija neonacizam i šire nacističke i rasističke ideje. Pojavu neonacizma nakon raspada komunizma početkom devedesetih tumačilo se kao odgovor na desetljeće staljinističke represije, te da će neonacisti, regrutirani iz novog ruskog supersiromašnog lumpenproletarijata nakon nekoliko godina nestati podizanjem životnog standarda. Sada se taj životni standard značajno popravio, ali skinheada nije nestalo.
No, u tom rasističkom nasilju ne stradavaju samo stranci, nego i Rusi koji pokušavaju upozoriti rusku javnost na to što se događa. Tako je u lipnju 2004., u St. Peterburgu, ubijen 64-godišnji sveučilišni profesor i sociolog Nikolaj Girenka na vratima svoga stana. Stranac je kroz zatvorena vrata ispalio hitac iz lovačke sačmarice velikog kalibra, a sačma je kroz vrata pogodila Girenka u prsa na mjestu ga ubivši. Nepoznati stranac je pobjegao, ali se smjesta znalo tko iza tog ubojstva stoji. To su bili pripadnici neonacističkih skinheada, koji su već ranije Girenku prijetili da će ga ubiti.

Girenko, naime, svoju aktivnost nije ograničavao samo na akademske krugove. Taj stručnjak za međuetničke i međurasne odnose, koji je tokom svojeg znanstvenog istraživanja imao priliku dobro izučiti korijene međuetničke mržnje, rasizma, antisemitizma i drugih rasističkih pokreta i raspoloženja, smatrao je nužnim da svoja znanja i konkretno aktivira, bio je istaknuti član raznih društava i pokreta za ljudska prava, neka je i sam osnivao, pa je tako bio vrlo aktivan u organizaciji Javna kampanja protiv ksenofobije, rasizma, etničke diskriminacije i antisemitizma, a bio je suosnivač grupe Saveza znanstvenika i sveučilišnih nastavnika, koja se zalagala za ljudska prava.

On je svoja saznanja o uzrocima ksenofobije i rasizma u Rusiji davao na raspolaganje grupama koje se bore za ljudska prava, ali je išao i dalje. Na temelju svojih društvenih istraživanja identificirao je različite grupe koje u Rusiji potiču ksenofobiju i rasizam, radio je kao savjetnik državnog tužiteljstva u slučajevima dizanja optužnica protiv krivaca za rasne zločine, a svojedobno je bio zaslužan što je u jednom takvom procesu došlo do presude. Zbog toga su mu počeli prijetiti pripadnici različitih neonacističkih grupa, te su ga na kraju i ubili.

UVOZ EKSTREMIZMA

KKK u Rusiji

Prije nekoliko godina učinilo se da bi i poznata američka rasistička organizacija Ku Klux Klan mogla dobiti svoju podružnicu u Rusiji. Naime, u Rusiju je bio aktivan jedan od najpoznatijih suvremenih vođa Ku Klux Klana David Duke. Taj američki ekstremist preselio se 1999. godine u Rusiju, te je tamo pokrenuo veliku propagandnu i političku akciju, kako bi svoje ideje proširio među ruskim građanima, te pomagao u stvaranju i okupljanju veće ekstremističke rasističke organizacije. On je tvrdio da je Rusija danas "ključ bjelačkog opstanka", jer u svim drugim zemljama svijeta nebjelačko stanovništvo jača, ima ga sve više, pa bjelačke zemlje postaju multietničke sredine, što je - po njegovu mišljenju - za opstanak bijelaca pogubno. Njegove ideje nailazile su na pozitivan prijem u jednom dijelu ruskog desničarskog političkog miljea, pa su njegova predavanja tamo bila sve brojnije posjećena. On je u Rusiji izdao i ruski prijevod svoje programatske knjige "Moje buđenje". Knjiga se u Rusiji mogla naći u najvećim knjižarama, čak i u knjižari ruskog parlamenta, i dobro se prodavala. U Rusiji knjiga nosi naslov "Židovsko pitanje kroz oči jednog Amerikanca", a u njoj se vrijeđaju Židovi i poriče holokaust.
Duke je u Rusiji mnogo manje govorio o opasnosti za bijelce od crnaca, što je njegova glavna tema bila u Sjedinjenim Državama, a mnogo više o tzv. židovskom pokušaju ovladavanja svijetom. Počevši svoju aktivnost u Rusiji, bio vrlo uporan, te optimističan, jer je ocjenjivao da su potencijali za razvoj bjelačkog supremacističkog pokreta u Rusiji veliki, i to stoga jer je zemlja golema, jer postoji i širi povijesni latentni antisemitizam, a vlasti takva usmjerenja toleriraju. Tih je dana dok je boravio u Rusiji Duke izjavio: "Rusija je Bjelačka nacija! Po mojem mišljenju Rusija i druge istočnoevropske zemlje imaju najveće šanse da u njima rasno svjesne stranke osvoje vlast."
Pored toga što su ga privlačile perspektive ruskog bjelačkom rasizma, Duke je iz SAD-a morao pobjeći, pa je u Rusiji - zapravo - bio u prisilnom egzilu. Duke je godinama bio vrlo aktivan u zločinačkoj rasističkoj organizaciji Ku Klux Klan, koja na jugu SAD okuplja bijele rasiste, a poznata je po svojim tajnim ritualima, procesijama pod bijelim kukuljicama, napadima i linčovanju Crnaca, paljenjima križa, te izazivanju rasnih zločina i netrpeljivosti. Duke je u toj organizaciji napredovao sve do položaja Velikog vrača, što je jedno od vrhunskih mjesta u hijerarhiji. Počeo se baviti i politikom te se kandidirao za člana Predstavničkog doma SAD-a. Dobivao je mnogo novca od raznih donatora, no poreznici su ustanovili da Duke nije taj novac od donatora koristio samo za svoje političke aktivnosti, nego ga je pronevjerio. Duke je ovisnik o kockanju, te je velik novac donatora spiskao u kockarnicama, a njime je financirao i svoj rasipnički život. Policija je pokrenula istragu pa je on stoga pobjegao u Rusiju. Tamo je boravio tri godine, ali se u prosincu 2002. ipak vratio u SAD, gdje je potom osuđen na 15 mjeseci zatvora. Po odsluženju kazne nastavio je svoju ekstremističku propagandu u SAD-u i u Istočnoj Europi, ali ne u Rusiji, nego u Ukrajini.