Zoran FerićKad sam se u subotu ujutro, na sam Badnjak, pogledao u zrcalo, iznutra me gledalo lice nasilnika. Lice čovjeka koji tuče ženu. Bili smo sami u kupaonici, to lice i ja, i sve je tu bilo kao i prije: naočale s plavkastim okvirom, bradica, kvrgav nos, kratka kuštrava kosa, ali nešto je odjednom bilo drugačije. Sjećam se, tako me prije nekoliko godina u Berlinu iz ogledala nekog zahoda blizu Alexanderplatza, dok su vani divljale horde skinsa, gledalo lice Turčina. U tom zahodu i tom ogledalu shvatio sam da je i moje lice dovoljno tursko da mi ćelava bagra vani razbije zube. Isto tako, u Sloveniji, blizu Brežica, iz vode nekoga bazena u kojemu sam močio noge i u kojemu su se kupala samo djeca s roditeljima, a ja bio jedina odrasla osoba, s te površine promatrao me mutan obris pedofila. Shvatio sam da sumnjičavi pogledi koje mi upućuju roditelji te goluždrave dječice znače da me smatraju pedofilom, a ne čovjekom koji moči noge u mlakoj vodi, što sam dotad naivno o sebi mislio.

Tako je sada i s ovim nasilnikom iz kupaoničkoga ogledala. Sedam je ujutro, a supruga i ja spremamo se u kupovinu. Navečer nam dolaze gosti. I dok razmišljam o tome, u kupaonicu ulazi moja supruga čije je lijepo dječje lice nagrđeno velikom krastom na puknutoj arkadi, čije je lijevo oko podliveno tamnom krvlju, a nos sav izranjavan, kao od boksačkoga direkta. I tako se gledamo u ogledalu, nježno i, poslije trinaest godina braka, još uvijek zaljubljeno. I onda se nasmijemo. Ne moramo govoriti, razumijemo se. Jer sve je, zapravo, dobro prošlo. U petak je moja žena licem pogodila asfalt na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj. Ruke su joj bile zauzete vrećicama, a pete visoke tako da se nije mogla zadržati dok je padala. Pravo je čudo što se nije ozbiljnije ozlijedila. I sada izgleda kao ogledni primjerak pretučene žene. Dok smo još u sigurnosti svoje kupaonice, sve izgleda smiješno. No, treba izaći.

Pred ulazom u kuću susrećemo susjeda koji ide na posao. Ljubazno se pozdravljamo, ali on zadržava pogled na licu moje žene i ne može sakriti šok. Njegove oči sve govore i znam da odsad imam neprijatelja više. Znam da će me smatrati bahatim luđakom koji se samo pravi pristojan, a zapravo je glomazna hrpa mesa koja mlati svoju lijepu i krhku ženicu. A ona, moja žena, ponaša se posve prirodno. Čak mu se i nasmiješila. Jasno, ona ne vidi svoje lice i može si priuštiti privilegij da se ponaša kao da ništa nije bilo. Pitam ženu zašto nije ponijela kapu. Tako se barem ne bi vidjela razbijena arkada. "Da ne pokvarim frizuru", odgovara mi. Protiv toga nemam argumente. Izgleda kao da ju je valjak pregazio, pa se vratio u rikverc i zgazio je još jednom, ali za frizuru se pobrinula. Pred Merkator stigli smo točno pola sata prije otvaranja. Rijetki ranoranioci cupkali su pred zatvorenim vratima i smrzavali se, ili vadili lovu iz bankomata. Otišli smo na kavu u neki kafić u Chromosovu neboderu, jedino otvoreno mjesto. Unutra, u ugodnoj polutami, bilo je toplo. Gospođa za šankom pozdravila nas je vrlo ljubazno, bili smo jedini gosti. Naručili smo za šankom i sjeli kraj prozora. Tek kad nam je donijela kave, gospođa je zaprepašteno pogledala moju ženu. I odjednom je, sasvim ozbiljno, ne pretjerujem, prestala biti ljubazna. Postala je suzdržana, u trenutku. Na moje "hvala", kad je pred nas postavila šalice, odgovorila je ledenim "molim" u kojemu je bilo i zaprepaštenja i osude, a možda i straha. Svinja koja može ovako prebiti ženu spremna je na svašta. I sve bi bilo dobro da se nisam počeo ponašati kao krivac. To što me gospođa sa šanka, očito, smatra nasilnikom izazvalo je u meni krivnju, a kad sam shvatio svu apsurdnost toga da se osjećam krivim za nešto što nisam učinio, javio se u meni revolt, a potom i bijes. Došlo mi je da joj opalim nekoliko dobrih šamara, toliko, naime, mrzim da me smatraju nasilnikom. A moja žena je na drugom kraju malog drvenog stola mirno čitala novine. Možda baš crnu kroniku.

Došlo mi je da ju pitam:"Ima li što o nama?"
Stvar se nastavila i u robnom centru. Dok smo trpali u kolica sve što nam dođe pod ruku, optužujući su me promatrale majke s djecom, jaki i visoki muškarci s osjećajem za čast i pravdu, pretjerano dotjerane starije gospođe koje još uvijek misle da su mlade, djeca iz nižih razreda osnovne škole (i ona znaju za obiteljsko nasilje), s mržnjom su me gledale prodavačice salame, čistačice, prodavačice ribe, stariji bračni parovi koji podupiru jedno drugo, čini se, čitav život, a s mržnjom me pogledao i gospodin koji inače razgovara sa samim sobom. Tumačio je nešto zraku kraj sebe, pogledao me s gnušanjem, i onda nastavio tumačiti. Činilo mi se, još žučljivije. A kad smo kupovali svježe meso, toliko sam već bio iznerviran da sam povisio glas. Bilo je to nešto što bi ostalo potpuno neprimijećeno da ona nije imala tako izubijano lice. Poslije toga sreli smo i nekoliko znanaca. Ljudi koje smo pozdravili u prolazu, mimoišli se s njima, a kad bih se okrenuo, vidio sam da se i oni znatiželjno ili sablažnjivo osvrću za nama. S vremenom počelo se događati nešto čudno. Moja žena postala je manje vesela, manje vrckava, udubila se u svoje misli kao da strašno pati i tako, pateći, stavlja masline, kolače i suho meso u kolica koja sam pokorno gurao.

Činilo se kao da se i ona uživjela u ulogu izubijane žene, dapače, da je počela u tome na neki način i uživati. Učinilo mi se nakon nekog vremena da se razmeće svojim ozljedama, da ih svima pokazuje. I što se ona više razmetala, ja sam osjećao sve jaču krivnju, uvlačio se u sebe, savijao kičmu pred nasilnikom u sebi. Na kraju, kad smo već bili u redu za blagajnu, došlo mi je da se bacim na koljena i pred stotinama ljudi suznih očiju zamolim za oproštaj. Kao pravi slabić i pravi nasilnik. Tada mi se učinilo da je naše društvo već itekako senzibilizirano za problem nasilja u obitelji. Znam da nije, ali učinilo mi se, kažem. I odjednom, u tom redu za blagajnu, usred te konzumerističke groznice, nas smo dvoje postali nešto drugo. I tako smo jednu dosadnu blagdansku kupovinu iskoristili da nakratko iskusumo jedan drugi život, tužniji i lošiji od našega, ali ipak život. U božićnim i novogodišnjim pričama ljudi obično postaju bolji. Mi smo postali drugačiji. Tko zna, možda će nam i to iskustvo jednom dobro doći.