Sanader je u javnosti htio stvoriti dojam spasitelja nacionalne televizije i borca za slobodu medija"Još od vremena Franje Tuđmana u Hrvatskoj nije bilo političara s tolikim autoritetom kakav je Ivo Sanader. On je, de facto, ne samo premijer nego i apsolutni šef Vlade uz koga su svi drugi ministri obični statisti. Skoro da nema niti jednog među njima čiju odluku Sanader nije promijenio i tako ga javno omalovažio. Određenu autonomiju imaju samo Marina Matulović-Dropulić i Božo Biškupić: ona jer je poprilično 'drčna' i ne dopušta da joj se bilo tko petlja u posao, a ministar kulture je vjerna sjena predsjednika Vlade, i uz to, vodi jedan od sporednih resora u izvršnoj vladi. Ovakvo imperatorsko ponašanje ima dobru stranu jer nema otezanja u donošenju odluka kao u vrijeme Ivice Račana, ali loše je to što je Sanader u nepune dvije godine najbliže suradnike pretvorio u obične marginalce. Premijer je danas veći od svoje vlade", ispričao je to za Nacional političar s odličnim vezama u hrvatskoj vladi.

Naravno da ovakva situacija, dodaje Nacionalov sugovornik, stvara niz napetosti u HDZ-u. Tako recimo Kolinda Grabar-Kitarović ima manji utjecaj na kadrovske odluke u diplomaciji od Biance Matković, koja je premijerova tajnica. Posljednjih tjedana kriza je pojačana s dva Sanaderova istupa u kojima je derogirao odluke Ivana Šukera i Nevena Ljubičića.

Kad je prije dva tjedna ministru Šukeru naredio da povuče rješenje o naplati 65 milijuna kuna PDV-a koje je Ministarstvo financija odaslalo na Hrvatsku televiziju, Sanader je u javnosti htio stvoriti dojam spasitelja nacionalne televizije i borca za slobodu medija. U stvarnosti, zaista nije bio za uvođenje poreza, što su Nacionalu potvrdili visoki dužnosnici stranke na vlasti. S druge strane, Šukerov udar na HRT, koji se dogodio baš tijekom najžešćih HDZ-ovskih napada na tu kuću i njezina ravnatelja Mirka Galića, predstavljao je udar na nezavisnost medija. Netko u Ministarstvu financija očito je rješenje o PDV-u poslao kasnije nego što je trebalo, pa je zanimljiva koincidencija dolaska rješenja na HRT i početka rasprave o HRT-u u Hrvatskom saboru koju su inicirali HDZ-ovi zastupnici bila preočita i Vlada je trebala reterirati. Sanader je u petak, 16. prosinca, iz Vukovara poručio Šukeru da povuče i preispita rješenje o PDV-u. Osim što je izgubljen bilo kakav kredibilitet ministra Ivana Šukera, ispalo je kako nije važno što o nečemu misli resorno ministarstvo ili ministar, na kraju je Ivo Sanader taj koji odlučuje.

Posljednjih dana prosinca Sanader je definitivno iz političkog života eliminirao i Ljubičića. Ministar zdravstva već mjesecima priprema reformu koja u skladu sa zahtjevom Međunarodnog monetarnog fonda uključuje znatno smanjenje troškova. Ljubičić izvršava Sanaderov nalog, a to je rezanje troškova koje se može postići samo smanjenjem prava pacijenata. Još prije nekoliko mjeseci premijer je odbacio ministrovu ideju o povećanju doprinosa za građane koji puše, konzumiraju alkohol i zbog načina života pripadaju rizičnim skupinama. Premda je riječ o praksi koja postoji u nizu razvijenih zemalja, pod pritiskom javnosti, Banski dvori odustali su od prijedloga. Neven Ljubičić predložio je i zamjenu originalnih lijekova generičkima, a potom i ukidanje dežurne stomatološke službe, no posljednjeg radnog dana 2005., na telefonskoj sjednici, Vlada je odustala od primjene mjera štednje u zdravstvu.

"Iza odluke stoji Ivo Sanader koji ne želi narušiti rejting rezovima u zdravstvu. Problem je taj da je on osobno naredio Ljubičiću racionalizaciju zdravstva, a sada ga se odriče. Time po tko zna koji put spašava sebe, ali je definitivno uništio Nevena Ljubičića, koji je pretvoren u jednog od najjadnijih ministara otkako je Hrvatska samostalna država", smatra poznavatelj odnosa u Vladi.

Odricanje od suradnika održava visoku razinu premijerova osobnog rejtinga, ali tako je uspio stvoriti i neprijatelje unutar HDZ-a. Svakako da je politički najjači Miomir Žužul, nekadašnji ministar vanjskih poslova. Žužul je bio najkompetentniji Sanaderov suradnik i jedan od rijetkih relevantnih HDZ-ovaca koji su ušli u Vladu. Onda je u ljeto 2004. objavljeno kako je Žužul kao Bechtelov lobist isposlovao u Vladi da Amerikanci dobiju izgradnju dijela autoceste u Dalmaciji, makar je njihova ponuda bila 300.000.000 dolara skuplja do konkurentskih. Sanader je u tom trenutku trebao Žužula i branio ga je čak i kada je bilo očito da je riječ o eklatantnom primjeru sukoba interesa. Kada su ankete pokazale da 80 posto građana smatra da je afera Bechtel primjer korupcije njegove vlade, Sanader je javno poručio kako će sporni ugovor proučiti Europska komisija. Tako se maknuo od Žužula i sebe prikazao kao borca protiv nezakonitosti.

Kako je Hrvatska pokušavala započeti pregovore s EU, Sanader je u jesen 2004. branio Žužula i u vrijeme afere Imotstroj, koja je trajala puna dva mjeseca. Premda su podaci koji su putem medija došli do hrvatske javnosti upućivali na golem sukob interesa bivšeg ministra, premijer Sanader mjesecima je tvrdio da Žužul nije učinio ništa sporno, da nema razloga za njegovu smjenu i da su sva medijska nagađanja o toj smjeni izmišljotina. Tada je svog ministra vanjskih poslova od javnog mnijenja čak pokušavao obraniti upirući prst u druge političare, kojima je predbacivao sukob interesa, poput Radimira Čačića, Zlatka Tomčića ili muža SDP-ove saborske zastupnice Gordane Sobol. Nakon duljeg razdoblja u kojem je Vlada svakodnevno gubila vjerodostojnost, Sanader je ipak shvatio da Žužul treba otići iz Vlade. Šef diplomacije je odstupio 4. siječnja 2005., a Sanader je i tu situaciju iskoristio da se predstavi kao odlučan borac protiv korupcije. Makar je još u početku afere Imotstroj vrh HDZ-a razmatrao opciju da se Žužul kandidira na predsjedničkim izborima, Sanader je znao da vlastiti kredibilitet može sačuvati samo ako eliminira bliskog suradnika. Kao i obično, nije se pretjerano gubio u moralnim dvojbama.

Otprilike u isto vrijeme započela je i afera Puljiz. Nacionalova redakcija objavila je svjedočanstvo novinarke Helene Puljiz, koju su agenti POA-e nezakonito ispitivali kako bi otkrili kompromitantne podatke o predsjedniku Stipi Mesiću i njegovim suradnicima. Bilo je očito da nije riječ o samostalnom ispadu dvojice agenata i uskoro je otkriveno da je o priči obaviješten i Joško Podbevšek, šef Protuobavještajne agencije koga je na tu dužnost doveo Ivo Sanader.
Premijer je danima odbacivao mogućnost Podbevšekove smjene i tvrdio da su špijuni radili po zakonu. Pritom je previdio samo jedno - da je u priču uključen i Stipe Mesić. Predsjednik Republike nije mogao trpjeti poniženje da se o njegovoj privatnosti raspituju agenti POA-e i odlučio je eliminirati Podbevšeka. Osim toga, bilo je očito da je POA pokušala pronaći kompromitirajuće podatke o Mesiću koji bi se iskoristili u predsjedničkoj kampanji. Ivo Sanader još je jednom prelomio situaciju i sastao se sa Stipom Mesićem. Rezultat je poznat: uslijedio je Podbevšekov odstup, a Sanader ga nije niti pokušao braniti. Pritom je potpuno prešutio kako je višekratno isticao da u aferi Puljiz POA nije kršila zakone i građanska prava novinarke, kao i da nema razloga za smjenu Joška Podbevšeka.

Kolovoz 2005. nije bio ugodan za hrvatskog premijera. Na zatvorenoj sjednici pod Sanaderovim predsjedanjem, Vlada je 4. kolovoza 2005. odobrila nagodbu Hrvatskog fonda za privatizaciju s holdinzima Dom i SN, čime su Darko Ostoja i Georg Eltz Vukovarski dobili 83 posto dionica Liburnia hotela. Ivo Sanader znao je što se dogodilo, međutim nije se javno izjasnio o svemu što se događa. Umjesto njega, odgovornost je preuzeo Damir Polančec.

Iako je bilo jasno da je riječ o legalizaciji pljačke, Sanader je danima šutio, a zatim smijenio čelnika HFP-a Damira Ostovića. Članove Komisije za vrijednosne dionice uvjerio je da - iako bez zakonske osnove - Liburniju vrate u državno vlasništvo. Iako ta Sanaderova odluka vrijedi 1,5 milijardi kuna, nitko joj se nije suprotstavio, a premijer je još jednom pokazao da je jači od cjelokupne Vlade. Tih dana ponovo je porastao i njegov rejting.

Početkom studenog premijer je opet istupao u javnosti, no ovaj put se suprotstavio sudskoj presudi. Nakon što je pisac i novinar Predrag Matvejević 2. studenoga na Općinskome sudu u Zagrebu zbog članka "Naši talibani" osuđen na pet mjeseci zatvora, uz rok kušnje od dvije godine, velik dio javnosti joj se suprotstavio. Protiv takve odluke Općinskog suda istupili su Hrvatsko novinarsko društvo i Reporteri bez granica, a svoj komentar dao je i premijer Sanader, doduše uz mali otklon: "Kao član Društva hrvatskih književnika i kao član Hrvatskog centra PEN - kluba, želim reći da je po mom dubokom uvjerenju neprihvatljivo da se danas donose takve presude protiv pisaca." Premda je neuobičajeno da se komentiraju sudske odluke, Sanaderova potpora Matvejeviću navela je čak i ministricu pravosuđa Vesnu Škare-Ožbolt da se ogradi od rješenja kakva propisuje Kazneni zakon.

Tu nije bio kraj premijerova predbožićnog svrstavanja uz lijevo-liberalne krugove. U ponedjeljak, 19. prosinca, uključio se i u raspravu o hrvatskom jeziku: unatoč preporuci Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika da se "neću" piše odvojeno, Sanader je najavio da će on tu riječ i dalje pisati zajedno, uz dodatak kako "to pitanje treba prepustiti struci" te da "politika neće i ne smije odlučivati hoće li se 'neću' pisati zajedno ili odvojeno". Problem je u tome da je riječ o napadu na Dragana Primorca, jednog od rijetkih članova kabineta koji je s premijerom u dobrim odnosima. Primorac je reagirao instinktivno i, znajući da se Sanaderu ne može odgovoriti ni neću ni ne ću, izjavio kako "ima dovoljno vremena da se prije izrade udžbenika po HNOS-u donese konačna odluka hoće li država propisati da se ubuduće treba pisati 'neću' ili 'ne ću'". Interesantan komentar na Sanaderov istup dao je i predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu dr. Marko Samardžija u intervjuu Večernjem listu kazavši: "Nitko sretniji od nas da nam je država već uspješno riješila sve svoje bitne probleme od nezaposlenosti do granica i Haaga i ispunila sve svoje vanjskopolitičke želje (npr. ušla u Europsku Uniju i NATO) pa je tako nastupilo blaženo vrijeme da se predsjednik Vlade može mirno posvetiti razrješavanju pravopisnih dvojba."