Dok su svi napali Sanju Doležal kako može dozvoliti da joj država plaća mirovinsko, nitko nije pitao po kojem je ona kriteriju uopće umjetnica: bavi se vrtićem i vodi emisiju na televiziji, a zadnjih sam je godina čuo da pjeva jedino u reklami za Konzum. No to je Hrvatska i kada jednom postaneš umjetnik - makar i pjevajući Dujmićevu ljigu - zauvijek si umjetnik. U toj istoj Hrvatskoj ravnatelj zagrebačke dobrotvorne ustanove Alen Župan iz toga što je prije dvije godine distribuirao pomoć za 360 djece, a sada za 512, izvodi veleumni zaključak da siromašni imaju sve više djece, dok mu novine stavljaju naslov "Baby boom u socijalnim obiteljima". Hrvatska ima najmanji prirodni prirast u Europi i jedna je od pet zemalja u svijetu s najstarijim stanovništvom - naravno da nema nikavog baby booma u njoj nego ima jednostavno više siromašnih. Da je lako skliznuti u siromaštvo, mogu i ja posvjedočiti: jedne smo godine supruga i ja (između ostalog i stoga što sam se previše bavio "umjetnošću") tako malo zaradili da se naše dvoje djece kvalificiralo za dječji doplatak; ista se stvar jednom dogodila i susjedima koji također imaju oboje fakultetske diplome. Ali smo se i oni i mi izvukli iz toga i nismo zauvijek ostali socijalni slučajevi. Pritom se nisam okoristio ni jednom kunom od onih 3,4 milijuna s koliko država svakog mjeseca pomaže ugrožene estradne zvijezde. Istovremeno za svako dijete Hrvatska troši 70 eura godišnje, EU 250, Skandinavija 500, a Luksemburg 750. Oni koji u Hrvatskoj imaju djecu, to su pravi umjetnici, i to oni Kafkinu: umjetnici u gladovanju.