General bojnik Hrvatske vojske Dragutin Repinc General bojnik Hrvatske vojske Dragutin Repinc 29. prosinca 2005. preuzeo je zapovjedništvo nad mirovnom misijom Ujedinjenih naroda UNMOGIP koja nadzire razgraničenje između indijskih i pakistanskih snaga. General Repinc, dojučerašnji načelnik Stožera Kopnene vojske, prvi je časnik Hrvatske vojske kojem je glavni tajnik UN-a povjerio jednu od najvećih vojnih dužnosti u sklopu svjetske organizacije. Dužnost vojnog zapovjednika misije na hijerarhijskoj je ljestvici odmah ispod funkcije pomoćnika glavnog tajnika, što znači da će Repinc biti dosad najviše rangirani hrvatski državljanin u službi UN-a, kao i u bilo kojoj međunarodnoj mirovnoj operaciji u svijetu. Odabir generala Repinca za čelnika UNMOGIP-a doprinos je međunarodnom ugledu Hrvatske, a hrvatski diplomati u New Yorku smatraju ga važnim u kontekstu približavanja Hrvatske NATO-u i potpore kandidaturi Hrvatske za nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a 2008. - 2009. S generalom Repincom razgovarali smo neposredno nakon što je preuzeo dužnost u svom stožeru nedaleko od pakistanskog glavnog grada Islamabada.

NACIONAL: Desetak ste dana u Kašmiru zapovjednik promatrača koji nadziru područje razgraničenja između Indije i Pakistana. Kakvi su vaši prvi dojmovi, je li dolazak u takvu sredinu za vas bio kulturološki šok?

- Moji prvi dojmovi vrlo su pozitivni, i o osoblju u misiji i o svemu što je okružuje. Pakistanska vojska koja daje osiguranje i vozače izvanredno je profesionalna, kao što je sigurno i indijska, koja će to raditi kad se zapovjedništvo u svibnju preseli u Srinagar. Zapovjedništvo je u Rawalpindiju, gradu pokraj Islamabada, i civilni dio misije tu ostaje cijele godine. Vojni dio na čelu sa mnom šest je mjeseci u Pakistanu, od studenoga do travnja, a od svibnja do listopada u Indiji. U karijeri sam dosta putovao u razne zemlje pa mogu reći da me malo što može šokirati. Naučio sam da je puko uspoređivanje našeg načina života s drugim sredinama, bez poznavanja povijesti, kulture i religije, jako pogrešno.

NACIONAL: Kad je do vas došla vijest o postavljenju za zapovjednika promatračke misije UNMOGIP-a? Gdje ste se zatekli, na što ste prvo pomislili?

- Početkom listopada navečer bio sam u društvu djelatnika Zapovjedništva HKoV-a kad je stigla poruka na mobitel od djelatnice MORH-a da je iz naše misije u New Yorku javljeno da sam upravo imenovan za zapovjednika misije. Isprva nisam uopće bio svjestan o čemu se radi i mislio da je netko pogreškom poslao poruku, a onda sam, kad su i drugi vidjeli i počeli čestitati, polako shvatio njeno značenje. Bili su to pomiješani osjećaji zadovoljstva i šoka nakon toliko čekanja, a prva mi je pomisao bila kako ću to reći obitelji.

NACIONAL: Je li vaša obitelj bila uvjerena da ćete otići u Kašmir i prije nego što vas je glavni tajnik UN-a imenovao zapovjednikom misije? Kako su oni primili vijest?

- Moja supruga ima razumijevanja za sve moje profesionalne odluke i uvijek me u svemu podržavala, premda joj često nije bilo drago, posebno kad je to značilo odvojenost od obitelji. Vjerovala je da ću prije ili poslije završiti u nekoj UN-ovoj misiji pa je vijest primila iznenađujuće dobro. Moja dva sina navikla su da me vide uglavnom preko vikenda, a ponekad i manje, pa nisu posebno reagirali. U dobi od 19 i 17 godina muče ih druge brige.

NACIONAL: Koliko ćete puta u svom mandatu moći otputovati u Hrvatsku?

- Kao zaposlenik UN-a imam pravo na godišnji odmor od 30 dana, koji se obično koristi u dva dijela. Još ne razmišljam kako ću ga iskoristiti jer se moram dogovoriti s obitelji i uskladiti svoje i njihove obveze kako bi oni mogli doći ovamo. Planiramo dio godišnjeg odmora provesti zajedno dok je zapovjedništvo misije u Indiji, vjerojatno u srpnju ili kolovozu. Prema pravilima UN-a, moja je obitelj mogla biti sa mnom u misiji, ali tu mogućnost nismo iskoristili ponajviše zbog školovanja djece.

NACIONAL: Osim obitelji, što vam najviše nedostaje otkad ste otišli iz Hrvatske?

- Zaista mi je život ovdje prvih dana toliko intenzivan da nemam puno vremena za razmišljanje. Dok sam u zapovjedništvu, a to je sada svakog dana, uključujući i vikende, nemam mnogo vremena za razmišljanje. U misiji ima sedam Hrvata, a u Islamabadu ima i drugih ljudi s naših prostora koji rade za različite UN-ove ili nevladine organizacije i agencije, posebno na otklanjanju posljedica potresa i pružanju humanitarne pomoći, tako da je komunikacija na hrvatskom uobičajena. Ali kad se nađem navečer sam između četiri zida, sve su mi misli usmjerene prema Hrvatskoj pa mi nedostaju i najmanje stvari, od obitelji, prijatelja i svakodnevne rutine na poslu, preko domaće hrane, novina i TV-a do razgovora o sasvim sporednim stvarima. Ne znam hoće li to postati bolje ili lošije, ali zasad izdržavam bez većih ožiljaka.

NACIONAL: Možete li nešto više reći o tome kako ste imenovani, zbog čega mislite da ste bili u prednosti u odnosu na ostale kandidate?

- Uobičajeno prije isteka mandata zapovjednika misije UN dostavlja članicama UN-a ponudu za imenovanje kandidata za novog zapovjednika. Obično se ponude šalju državama koje imaju svoje promatrače u misiji, ali to nije pravilo. Tako je i u ovom slučaju ponuda stigla u Stalnu misiju RH u UN-u koja ju je proslijedila u MORH s preporukom da RH nominira svoga kandidata. Budući da sam i prošle godine sudjelovao u natječaju za isto mjesto, MORH me odlučio ponovno nominirati. Telefonski sam razgovarao s povjerenstvom UN-a za odabir jer sam izravni intervju u New Yorku obavio lani, prošao liječnički pregled i dostavio rezultate te čekao na konačnu odluku. Kako se nikad javno ne objavljuju razlozi imenovanja jednog kandidata, kao ni razlozi neprihvaćanja ostalih, ne mogu reći što je odlučilo o mom imenovanju.

NACIONAL: Vjerojatno pretpostavljate ili ste neslužbeno mogli doznati?

- Pretpostavljam da je pomogao dojam koji sam ostavio lani, vrlo dobro znanje engleskog jezika te poznavanje misije i djelovanja UN-a. Vjerojatno je pomoglo i to što sam prošle godine dobio poziv za sudjelovanje u prvom tečaju UN-a za senior management u Nigeriji koji se provodi za razinu specijalnih predstavnika glavnog tajnika, zapovjednika misija, vojnih zapovjednika i zapovjednika civilne policije. Taj je dvotjedni tečaj izvrsna podloga za rad u UN-ovim misijama.

NACIONAL: Što morate odmah rješavati? Jeste li uočili nedostatke u organizaciji koje ćete ispravljati tijekom mandata?

- Misija još uvijek rješava utjecaje potresa iz listopada na operativne aktivnosti misije. Jedna terenska postaja potpuno je srušena i treba je ponovno izgraditi, a zbog popucalih zidova na zapovjedništvu ono će se brzo morati premjestiti na novu lokaciju radi sigurnosti ljudi. Teško je nakon tako kratkog vremena u misiji, posebno stoga što je dobar dio ključnih ljudi iz civilnog dijela misije još odsutan, reći koji su nedostaci. Dio saznanja prenio mi je brigadir Tomislav Pavičić, koji je bio na dužnosti zamjenika, ali i šefa vojnih promatrača nakon odlaska prethodnog zapovjednika u rujnu, gotovo četiri mjeseca vodio je misiju u najsloženijim trenucima, za što je dobio i posebno priznanje i zahvalu iz New Yorka. Još nisam obišao sve postaje jer su na velikim udaljenostima, a do nekih se u ovim zimskim uvjetima u višim dijelovima i često zbog zatvorenih putova zbog klizišta teško dolazi. Tek kad obavim sve potrebne razgovore i vidim stanje na terenu s novim zamjenikom iz Južne Koreje i svim ostalim članovima misije, poduzet ću sve da se misija uspješno razvija.

NACIONAL: Po kojim su kriterijima utvrđena vaša primanja, financira li vas isključivo UN ili dio troškova snosi i HV? Dobivate li redovito plaću u MORH-u dok traje misija?

- Moja su primanja određena mojim položajem za razinu D-2 djelatnika UN-a, što je pri vrhu piramide UN-a. U ovom trenutku još ne mogu reći kolika su jer nisam primio prvu plaću, a ona ovisi i o tome je li obitelj sa mnom ili nije, idu li djeca u školu, o izdacima za životno i zdravstveno osiguranje i nizu drugih elemenata koji se još izračunavaju. Svakako, znatno su veća od primanja u MORH-u. MORH prema meni kao djelatniku UN-a nema nikakvih novčanih obveza, osim što je prema pravilima UN-a dužan zamrznuti moj status i primiti me natrag nakon povratka iz misije, kao i računati vrijeme u misiji kao vrijeme provedeno u činu. Prije odlaska u misiju sklopio sam ugovor s MORH-om u kojem su regulirana uzjamna prava i obveze. MORH mi je olakšao život time što nastavlja uplaćivati moje mirovinsko osiguranje u iznosu koji je uplaćivan prije odlaska u misiju, s tim da ću ja taj novac vratiti MORH-u kad se vratim.

NACIONAL: Jeste li kontaktirali s vlastima Indije i Pakistana, kakve su njihove reakcije na vaše postavljenje, koliko ljudi ondje uopće znaju o Hrvatskoj?

- Određeni kontakti na pisanoj razini obavljeni su, a sastanci s dužnosnicima koji su izravno vezani uz misiju obavit će se ovoga mjeseca. Prvo sam to počeo raditi ovdje, a potkraj siječnja odlazim u Indiju, kamo sam pozvan na proslavu indijskog nacionalnog praznika 26. siječnja i veliku paradu 29. siječnja. Tada ću posjetiti i hrvatsko veleposlanstvo u New Delhiju. Povratak ću iskoristiti za obilazak našeg ljetnog zapovjedništva u Srinagaru. Dosadašnji susreti s veleposlanicima u Islamabadu i predstavnicima pakistanske vojske vrlo su pozitivni i dosta ih je u raznim ulogama bilo u Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti da je više od 3000 pakistanskih vojnika sudjelovalo u mirovnim misijama u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, a da je prvi zapovjednik UNPROFOR-a bio indijski general pukovnik Satish Nambiar.