Sharon i Ehud Olmert - Zamjenik premijera smatra se mogućim Sharonovim političkim nasljednikomRijetko kada je u novije doba o zdravlju jednog čovjeka ovisilo tako mnogo, kao što to sada ovisi o stanju izraelskog premijera Ariela Sharona. On je prošlog tjedna hitno odvezen u bolnicu, gdje je utvrđeno da je doživio težak, po život opasan moždani udar, a to je odjednom u potpunosti promijenilo političku situaciju u Izraelu, jer je opća ocjena bila da, čak i ako Sharon preživi, teško da će nakon nekoliko velikih kirurških intervencija na mozgu taj 77-godišnjak moći ponovo preuzeti svoju funkciju.
Sve se to dogodilo usred vrlo osjetljivoga političkog manevra, koji ima golemo značenje za Izrael i cijeli bliskoistočni mirovni proces, a koji teško da će u potpunosti uspjeti bez Sharona, koji je prije nekoliko mjeseci započeo vjerojatno najvažniju političku operaciju svojeg života o čijem ishodu izravno ovisi sudbina Židova i Palestinaca.

Sharon je prije dosta vremena zaključio da se Izrael i palestinski prostor moraju fizički precizno razdvojiti barem kada je riječ o Zapadnoj obali Jordana, zato je počeo graditi sigurnosni zid. Po njegovu mišljenju, nakon što se dva naroda tako razdvoje, treba omogućiti i Palestincima da stvore vlastitu državu na teritoriju, koju će im on prepustiti. Također je poznato da taj njegov plan nailazi na žestoke otpore na izraelskoj desnici, ponajviše među pripadnicima njegove dosadašnje stranke Likud, ali da je dobro primljen među centrističkim i umjereno lijevim izraelskim biračima. Zbog toga je Sharon odlučio napustiti Likud, formirati sasvim novu stranku centra, koju će on voditi, a ona bi pod njegovim vodstvom, pokazivala su sva ispitivanja javnog mnijenja, imala velikih izgleda da uvjerljivo pobijedi na predstojećim skorim izraelskim parlamentarnim izborima, najavljenim za 28. ožujka. To bi Sharonu omogućilo da sa stabilnijom vladom učvrsti vlast i provede ono što je naumio.

Sharonovu je ideju podržao značajan broj političara iz umjerenog krila Likuda i iz Laburističke stranke, te iz nekih drugih stranaka. Neki su već počeli prelaziti u njegovu novu stranku ili su to najavili. Među tim ljudima ima i poznatih imena. Na primjer, Sharonu je pristupio i bivši premijer, dugogodišnji ministar vanjskih poslova i nobelovac Shimon Peres. Ali ni Peres, niti bilo tko drugi u tom projektu nema ni približno tako značajnu ulogu kakvu ima Sharon.

Sharona su zbog njegovih radikalnih desničarskih stavova nekada smatrali čovjekom koji je velika smetnja bilo kakvom izraelsko-palestinskom mirovnom procesu, a danas je situacija potpuno obratna, pa je mnogo ljudi u Izraelu i u svjetskim političkim krugovima smatralo da je on osoba koja je nudila u ovom trenutku najbolju šansu da se napravi značajan pomak prema trajnom miru. Na njegov plan bilo je brojnih zamjerki, posebno kada je riječ o njegovoj namjeri da izgradnjom sigurnosnog zida trajno revidira dosad prihvaćeno razgraničenje između Izraela i palestinskog područja, te njegovom izgradnjom pripoji izraelskim prostorima i neka područja Zapadne obale Jordana gdje se nalaze značajna židovska naselja. Zamjerali su mu i da je on taj plan provodio bez značajnijih konzultacija s palestinskom stranom, ali unatoč tome i u palestinskom političkom vodstvu bilo je mnogo onih koji su smatrali da Sharonova inicijativa pruža šansu za trajni mir.
Koliko su to osjetljive stvari vidi se i po neobičnim prvim reakcijama palestinske strane. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas čak je nazvao telefonom neke visoke izraelske funkcionare da bi im izrazio zabrinutost zbog Sharonove bolesti. Sharon i Abbas bili su važni partneri u sadašnjem smirivanju odnosa između Izraela i Palestinaca, a na temelju njihova sporazuma prošle veljače postignuto je primirje, koje traje već deset mjeseci.

I palestinski premijer Ahmed Qurei izrazio je zabrinutost zbog Sharonova zdravstvenog stanja jer će, kako je rekao, njegova odsutnost stvoriti u Izraelu politički vakuum. Qurei je otkrio da palestinske vlasti pažljivo prate sve vijesti o Sharonovu zdravlju, te je izrazio nadu da će se Sharon brzo oporaviti jer Palestinci očekuju da Izrael ima vodstvo koje podržava mir i koje je sposobno pregovarati s Palestincima, implicirajući da je Sharon takav vođa.

Glavni palestinski pregovarač Saeb Erakat boji se da bi se sada mogla promijeniti izraelska politika prema Palestincima. On je izjavio kako želi da se Sharon brzo oporavi jer je on jamac sadašnje mirovne politike Izraela, te dodao: "Ako Sharon napusti politiku ili premine, mi pozivamo izraelski narod da izabere novu vladu koja vjeruje u mir i pregovore, a ne u vojna rješenja." No po onome što je rekao američkoj TV-mreži CNN, on se boji da bi zbog odlaska Sharona moglo doći do novih nestabilnosti, novih izraelskih vojnih pritisaka na Palestince, jer će oni koji će se boriti za njegovo nasljedstvo željeti pokazati da su oštri prema Palestincima.

Bilo je i drukčijih mišljenja. Glasnogovornik radikalne palestinske organizacije Hamas u Gazi Musheer al-Masri izrazio je mišljenje velikog broja Palestinaca koji Sharona ne vide kao sadašnjeg mirovnog pregovarača nego kao organizatora i provoditelja krvavih, brutalnih akcija protiv palestinskih boraca i civilnog stanovništva. Po njemu, Bliski istok će biti bolje mjesto bez Sharona. Anwar Tabu Taha, predstavnik radikalne organizacije Islamski Jihad, izjavio je da za njih Sharonova bolest ne znači ništa, te da ta organizacija nastavlja oružanu borbu protiv Izraela. Taha je ocijenio da je Sharon "jedan od tirana koji su počinili brojne krvave pokolje nad palestinskim narodom". Ahmed Jibril, vođa radikalne organizacije Palestinski front za oslobođenje Palestine - Generalna komanda, koja ima podršku Sirije, izjavio je: "Mi jasno kažemo da je Bog velik jer se znao osvetiti ovom krvniku. Mi zahvaljujemo Bogu za ovaj dar koji nam je udijelio za Novu godinu. Napokon je Bog uslišio tisuće molitvi da se kazni taj kriminalac."

I ove reakcije pokazuju da su umjereni palestinski vođe - iako to nisu željeli javno pokazati da ne uzrujaju i isprovociraju svoje radikale - neformalno prihvatili Sharonov mirovni plan, procjenjujući da je on najrealniji put prema miru nakon što su razne međunarodne inicijative, pa i ona američka, propale. Palestinski umjereni vođe ne smiju javno priznati da podržavaju Sharonov plan jer u njemu ima nekih teško prihvatljivih elemenata, od kojih je za Palestince najneugodnije Sharonovo otimanje nekih palestinskih teritorija izgradnjom sigurnosnog zida koji ne prati demarkacijsku liniju između Izraela i Zapadne obale Jordana, a smeta im i neizvjesnost oko konačnog statusa Jeruzalema. No ono što je Sharon generalno njima nudio kroz povlačenje izraelskih snaga s palestinskih područja, čime bi se stvorili uvjeti za formiranje palestinske države, uz neka poboljšanja i uz podršku međunarodne zajednice otvaralo je Palestincima neke perspektive prema punoj suverenosti. Zato s palestinske strane nije bilo mnogo prosvjeda zbog onoga što je Sharon radio, i nadali su se njegovoj uvjerljivoj pobjedi na izborima u ožujku da to i nastavi. Čule su se ocjene da bi se od izborima osnaženog Sharona mogle očekivati daljnje izraelske koncesije Palestincima, jer se, ako bi on imao većinu u parlamentu, Sharon ne bi trebao bojati da ih ponudi Palestincima.

Riječ je o paradoksu da su Palestinci sada najveće nade polagali u djelovanje izraelskog vođe koji je od svih suvremenih izraelskih političara najviše vremena proveo oružjem se boreći protiv Palestinaca i drugih Arapa, koji je bio optužen kao odgovoran za jedan od najvećih pokolja počinjenih nad Palestincima u posljednjih 60 godina, za pokolj u palestinskim logorima Sabra i Chatila 1982. u Bejrutu, ali koji se upravo zato što je imao takvu biografiju imao autoriteta da unatoč početnoj skepsi svojih sunarodnjaka, te velikom otporu izraelske desnice, kojoj je sam pripadao, pokrene ovaj mirovni proces.

U palestinskim redovima se boje da bi odlaskom Sharona taj proces mogao stati. Mnogo toga ovisit će o osobi koja će po svemu sudeći voditi vladu i Sharonovu novu stranku do izbora. Sva je pozornost izraelske, palestinske i svjetske javnosti usredotočena na čovjeka koji je preuzeo Sharonove dužnosti, na zamjenika premijera Ehuda Omerta, jer će sada o njemu uvelike ovisiti politička budućnost Izraela, te mirovnog procesa između Palestinaca i Izraelaca u sljedećem razdoblju. Mnogi su smjesta otvorili pitanje može li tko drugi, Olmert, na primjer, završiti ono što je Sharon započeo. Olmert nije nepoznat u izraelskoj politici, ali on ni izdaleka nije čovjek karizme, odlučnosti i političkog kapaciteta Ariela Sharona. Postoje razni aspekti u kojima se oni bitno razlikuju.

Kao prvo, Sharon pripada generaciji koja je stvarala državu Izrael, koje je većina glavnih sudionika već napustila ovaj svijet, a oni preživjeli, na primjer bivši premijer Yitzhak Shamir, već su se povukli u političku mirovinu. Uz Sharona, jedini aktivan iz te generacije je bivši laburistički premijer i dugogodišnji ministar vanjskih poslova Shimon Peres, koji se pridružio Sharonu i njegovoj novoj stranci. Sljedeća generacija izraelskih političara nema karizmu prethodne generacije stvaratelja Izraela, i to ne samo stoga što u tim historijskim događajima zbog svoje dobi nisu mogli sudjelovati, nego i zato što je riječ mahom o osobama koje su se manje proslavljale na bojištima, a više u kabinetima. Olmert je na neki način pravi primjer te političke kadrovske mijene.

Olmert se 30. rujna 1945. rodio u izraelskom gradu Binyamini, završio je pravo i psihologiju na jeruzalemskom sveučilištu, te karijeru započeo kao odvjetnik. Kad mu je bilo 28 godina, 1973. izabran je u izraelski parlament Knesset, te je potom iznova biran na sedam sljedećih izbora. U dva navrata bio je ministar u desnim izraelskim vladama, te je neko vrijeme bio i član vanjskopolitičkog odbora izraelskog parlamenta.

U međuvremenu je 1993. bio izabran za jeruzalemskoga gradonačelnika, što je u Izraelu vrlo važan i osjetljiv položaj zbog toga što Jeruzalem ima ključno i simboličko mjesto u izraelskoj politici, a u tom multietničkom i multikonfesionalnom gradu prelamaju se brojni interesi i oko njega se vode velike političke borbe. Kako bi se jače mogao usredotočiti na svoju drugu važnu funkciju, 1998. napustio je parlament. Olmertovo gradonačelnikovanje bilo je obilježeno njegovim velikim naporima da modernizira grad, pa je on pokretao značajne infrastrukturne i stambene projekte, a palestinska strana često ga je napadala da tim projektima želi ojačati poziciju Židova u gradu. Bilo je na njegov račun i dosta kritika da je gradom upravljao na problematičan način, jer je poslove davao svojim političkim prijateljima, te da su neki njegovi potezi sumnjivi zbog korupcije. Nije to bio prvi put da se Olmerta optuživalo za sumnjive financijske i korupcije skandale, on je bio umiješan u barem dvije velike afere. O njima je pisao izraelski tisak, na što je Olmert odgovarao sudskim tužbama, ali su svi sporovi u vezi s time riješeni izvansudskim nagodbama.

Olmert se nakon završenog drugoga gradonačelničkog mandata 2003. na listi desne stranke Likud vratio u Knesset, te kao ministar industrije i trgovine i zamjenik premijera ušao u vladu koju je Sharon tada formirao. Poslije je dobio još značajniji položaj ministra financija. Od samog početka u vladi on se legitimirao kao "Sharonova desna ruka", te je u potpunosti podržavao njegovu politiku povlačenja iz Gaze i s drugih okupiranih područja, za razliku od većine drugih Likudovih političara. Mnogi su zbog toga Olmerta optuživali za politički oportunizam, te za prevrtljivost, jer je prije upravo Olmert bio jedan od najžešćih protivnika bilo kakvog izraelskog povlačenja s područja okupiranih u ratu 1967., pa je čak svojedobno kritizirao i nekadašnjeg premijera Menachema Baegina kada je on odlučio vratiti Egiptu Sinaj. Olmert sada javno priznaje da su njegovi ondašnji stavovi bili pogrešni, te da je sadašnja Sharonova politika ispravna.

Olmert sada mora Sharonovu politiku provesti i afirmirati bez njega, te pokazati da i bez Sharona, čiji je povratak u politiku neizvjestan, ta politika ima budućnost. Sharonu su Izraelci vjerovali, a pitanje je ima li Olmert dovoljno karizme i ugleda da Izraelci stanu iza njega u istom broju kao i iza Sharona. On će tek stvorenu stranku morati pripremiti za izbore, koji će sada biti neizvjesni.

Ipak, najnovija ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi i s Olmertom na čelu nova stranka mogla pobijediti na sljedećim izborima, ali ne tako kao što bi to bilo sa Sharonom. Po tim ispitivanjima, nova stranka osvojila bi pod Olmertom oko 40 mjesta u Knessetu koji ima 120 mjesta. To je bitno manje nego što bi osvojila pod Sharonovim vodstvom, ali bi i s tih 40 mjesta vjerojatno bila najveća parlamentarna stranka, pa bi njen vođa dobio mandat za sastav vlade. Prema izraelskim političkim analitičarima stranka će tada morati početi pregovore o koaliciji s centrističkim i lijevim strankama, a ako se dogovori sa sadašnjom opozicijskom Laburističkom strankom, takva bi se koalicija mogla formirati. Neće to biti ono što je Sharon planirao, jer bi ta koalicija bila nesigurna, ali bi ipak bila neka mogućnost da će se Sharonova politika možda nastaviti, iako sigurno ne tako energično kao pod njegovim vodstvom.

Ariel Sharon rodio se 1928. u poljoprivrednom naselju Kfar Malal, nedaleko od Tel Aviva. Roditelji su mu bili Židovi, podrijetlom iz Rusije, očeva obitelj iz Brest-Litovska, majčina s Dnjepra. Roditelji su mu se upoznali još u Rusiji, pobjegli su iz nje pred Oktobarskom revolucijom, te se smjestili u Izraelu, koji je tada još bio pod britanskim mandatom. Otac je imao agronomsku izobrazbu, pa je uspješno kultivirao svoju skromnu zemlju, na kojoj je i Ariel kao dječak počeo raditi. No on je stasao u doba kada su se doseljeni Židovi počeli pripremati za proglašenje nezavisnosti, sa 14 godina postao je članom tajne izraelske armije, a sa 17 je sudjelovao u prvim akcijama u ratu protiv Arapa.

Iako je bio jako mlad, istaknuo se u ratu za nezavisnost, koji je završio 1948. Bio je uspješan zapovjednik čete, ističući se ponajprije dobrim planiranjem akcija, temeljenim na dobrom poznavanju terena, što je bila njegova jaka snaga, tajna njegovih vojničkih uspjeha i u svim budućim ratovima. Isticao se i osobnom hrabrošću, pa je u tom ratu prvi put bio ranjen.

Nakon 1948. napustio je vojsku i počeo studirati, ali su se neki njegovi bivši pretpostavljeni sjetili njegovih sposobnosti, kada je trebalo osnovati jednu specijalnu antiterorističku jedinicu, prvu takvu u Izraelu. On je postao zapovjednik "Jedinice 101", koja je započela ono što je svih kasnijih desetljeća bio temelj vojne politike izraelske države, a to je neproporcionalna odmazda za svaki napad na Izrael, izraelski teritorij ili nekog njegova stanovnika. Sharon je razradio taktiku djelovanja, te je tako na terenu stvorio tu vojnu doktrinu. Na svaki palestinski napad Sharon bi odgovorio odmazdom, napadom na neki palestinski cilj, gdje su ubijani civili. Poslije je njegova "Jedinica 101" ujedinjena s padobrancima, kojima je on postao zapovjednik, a koji su do rata 1956. bili u stalnim okršajima s arapskim gerilcima. Sam Sharon bio je u velikom broju akcija iza neprijateljskih linija, te se tukao i s Egipćanima, Sirijcima i Jordancima.
U ratu 1956., kada je Izrael prvi put zauzeo Sinaj, Sharonova padobranska brigada odigrala je ključnu ulogu u zauzimanju, uz teške gubitke, strateškoga planinskog prolaza Mitla, jedinog puta središnjim Sinajem do Sueza. U ratu 1967. Sharon je bio zapovjednik jedne divizije, ponovo na Suezu, gdje su njegove tenkovske postrojbe probile egipatsku obranu i odigrale veliku ulogu u konačnoj izraelskoj pobjedi na frontu protiv Egipta. No svjetsku je slavu Sharon stekao u ratu 1973., ponovo na Sinaju, gdje je zapovijedao tenkovskim postrojbama na središnjem frontu. Rat je za Izrael počeo vrlo loše, egipatske su snage prešle Sueski kanal, a izraelske su bile potisnute. Sharon je osobnom odlučnošću i zahvaljujući svojoj vojnoj genijalnosti donio preokret i Izraelu pobjedu.

U tijeku najžešće bitke, koja je za izraelsku vojsku išla vrlo nepovoljno, Sharon, čija se postrojba nalazila usred borbi u središnjem dijelu fronta, otkrio je jednu slabu točku na egipatskoj strani. Postrojbe dviju egipatskih armija izgubile su međusobni kontakt, te je nakratko nastao mali prosjek u egipatskom frontu. Sharon je upravo tu napravio iznenadni tenkovski proboj, poslao svoje tenkove do Sueza, te tamo brzo organizirao prijelaz preko njega. Tenkovi su prešli na afričko tlo preko Sueskog kanala. Tamo su u zaleđu egipatskih snaga počeli juriti nebranjenim afričkim dijelom Egipta, uništavajući protuzračnu obranu, opkoljavajući cijele egipatske armije odsječene od zaleđa na sinajskom dijelu, ugrožavajući i sam Kairo. Zbog te njegove jedinstvene akcije Egipat je bio prisiljen na mir.

Ovjenčan slavom najuspješnijega izraelskoga generala Sharon je očekivao da će mu biti otvorena vrata do najvišeg mjesta u armiji, do šefa glavnog stožera, ali ga nije dobio. Iako mu nitko nije osporavao vojničku genijalnost, mnogi ga nisu trpjeli zbog njegove drskosti, samovolje, svadljivosti, sukoba s drugim vojnicima u kojima se nije uvijek služio istinom. Sharon je stoga izišao iz vojske, te ušao u politiku, i to u stranku Likud desničarskoga izraelskog političara Menachema Begina. Kada je Begin pobijedio na izborima, postavio je Sharona za ministra obrane, a kao ministar obrane Sharon je isplanirao i izveo - kako bi otjerao Palestince i osigurao sjeverni Izrael - ofenzivu protiv Libanona, dovevši izraelske trupe u Bejrut. No ta je operacija naišla na velike kritike, kada su neki libanonski izraelski saveznici izvršili pokolje u dva palestinska logora, a kao indirektni krivac za to bio je optužen i Sharon, jer je to nekim svojim odlukama, navodno posredno, omogućio. Morao je dati ostavku, no ostao je ključnom osobom političke scene, poslije kao ministar za izraelske naseljenike, gradeći izraelska naselja na okupiranim arapskim područjima, što je bila jedna od metoda jačanja pritajenih pokušaja aneksije tih područja. Njegova agresivna politika gradnje tih naselja izazvala je nove kontroverze.

Sharon je dugo godina u stranci Likud bio glasnogovornik ekstremnog desnog krila, predstavnik Izraelaca koji su se zalagali da se izraelska budućnost gradi na teritorijalnom širenju i na snažnoj armiji, kojom će se arapske susjede i neprijatelje stalno kažnjavati za svaku prijetnju Izraelu, te im svaki put ponovno pokazivati kako je Izrael dovoljno snažan da se brani. Sharon je zbog svojeg ekstremizma postao odviše radikalnim i za izraelsku političku scenu, posebno nakon što je pod vodstvom premijera Rabina počeo mirovni proces dogovaranja s Palestincima, ali i neprihvatljivim za međunarodne izraelske partnere, koji smatraju da je Sharon opasan za dugoročne izraelske interese, pa se na neko vrijeme politički pasivizirao. No 2000. se ponovo aktivirao u vrijeme kada se izbila druga intifada, novi palestinski ustanak. Zalažući se za drastične mjere u suzbijanju tog ustanka stekao je popularnost, te preuzevši vodstvo Likuda pobijedio na izborima. No kad je postao premijer, odjednom je promijenio politiku i počeo nuditi mirovna rješenja, te je posljednjih godina sa svojim planom razdvajanja izraelskog i palestinskog područja pridonio mirovnom procesu više nego bilo koji izraelski političar posljednjeg desetljeća.