Srećko JurdanaZanimljiva je informacija koju je zadnjih dana objavio Jutarnji list, da ergeli estradnih umjetnika socijalne i mirovinske doprinose plaća država. Osobe navedene u tekstu - redom razvikana pjevačka imena - u stanju su zaraditi desetke tisuća eura za jednu noć, ali nisu u stanju za sebe uplaćivati penziju i prebačeni su na narodnu skrb, što među ostalim sugerira da nacija još uvijek živi u vremenu "narodnih umjetnika". Plaćaju li i zemlje Europske unije socijalne doprinose iz državnoga budžeta svojim pjevačkim milijunerima?

Daju li svojim sportskim i drugim zvijezdama stanove na poklon? Autor ove kolumne pretpostavlja da se te vrste izdataka odrekla i komunistička Kina, ali Hrvatska je - kao superbogata država, nešto poput zapadnobalkanskoga Dubaija - doista u iznimnome položaju i može svojim idolima priuštiti ono što nitko drugi niti može, niti želi.

Svaki sposobniji Ostap Bender u njoj će pronaći svoj djelić raja, što se prepoznaje i na primjeru Miroslava Radmana, čovjeka nauke koji se predstavlja kao francuski akademik iako to nije, odnosno kao "gotovo nobelovac", i koji je na temelju tih atributa na suvereno upravljanje i uživanje - od sada do vječnosti - dobio jedan od bivših Titovih morskih dvoraca, restauriran i namješten impozantnim državnim sredstvima. Da bi u tom dvorcu - kad ne gleda u pučinu - mogao gledati kroz mikroskope, gospodinu Radmanu preostaje obaveza da te mikroskope nabavi sam, preciznije: da za njih pronađe sponzore, ali država se potrudila da ga obavijesti kako je i na tom planu, dođe li do nekih problema, spremna na financijski angažman. Na znanstveniku je samo da zadrži svoju dobru volju, ali čini se da tu nema straha jer motivacija mu nije padala ni u najtežim trenucima, kad se cijela njegova operacija morskoga situiranja u nekim medijima, ali i u državnim krugovima, počela prozivati kao znanstveno-financijski blef.

Iako mnogi osjećaju drugačije, pokazuje se da država ima novca kao plijeve, s tim da ga - u nastupima bizarne darežljivosti - naročito voli distribuirati onima koji ga već imaju, od narodnih zabavljača nadalje. Nacional objavljuje da najveću prosječnu plaću u zemlji, čak četrdeset pet tisuća kuna - u prosjeku ! - primaju radni ljudi firme Pyrhn Motorways (koji grade cestu prema Macelju), i ona im također stiže iz hrvatskoga proračuna. Ima i drugih sličnih slavodobitnika. Iza svih tih doznaka stoji blagoslov Ive Sanadera, čovjeka koji s nepatvorenim Tuđmanovim osjećajem za pravo na arbitražu određuje tko će u Hrvatskoj nešto dobiti, a tko neće. Bačve bo dvije Zeus u rukamah nosi, iz jedne darove vadi on dobre, iz druge darove zle*.

Sanader je inače zadnjih dana intenzivno proslavljao nekakve obljetnice HDZ-a, i apelirao je u tom povodu na brojne odmetnute duše da se vrate u krilo majke partije. Misle li ljudi da je učinio nešto suprotno svome ideološkome programu - između redaka: izručenje Gotovine - moraju shvatiti da on radi samo u korist Hrvatske, a hrvatska korist - to je za HDZ vrijednost iznad svih vrijednosti. Let it be*, otpjevali bi na to Beatlesi. Nećemo sad ovdje suviše analizirati diferenciju psihologije lojalnih i razočaranih hadezeovaca i problematiku Sanaderovih interpartijskih odnosa. Svaki pastir nastoji svoje stado utjerati u tor kako najbolje zna i umije.

Ako je, međutim, riječ o ukupnim efektima koje je Sanaderova politika proizvela za Hrvatsku, premijeru se daleko prije može postaviti pitanje o onome što nije učinio, negoli o onome što je učinio. Sanader se nastoji predstaviti kao nekakav junak koji je s izručenjem Gotovine išao protiv struje, dalekovidno shvaćajući kako se time štite nacionalni interesi. U stvarnosti, on je servilni taktizer koji brani isključivo interese starih tajkuna, i pri tom utilitarno stvara nove. Njegova vlast počiva isključivo na savezu s krupnim kapitalom, a Gotovinu je hvatao po diktatu međunarodne zajednice i tu je bio u situaciji bez izbora, kao i Tuđman kad je potpisivao ukidanje Herceg-Bosne. Da nije postupao kao što mu je rečeno, odveo bi zemlju u izolaciju bez premca i u njoj stvorio kaos.

Mogao je, uostalom, pustiti Račana da ostane na vlasti, i tada bi Račan umjesto njega podnio teret izručenja Gotovine, ali bio je toliko gladan moći da je zbog nje u kampanji proklamirao načela kojih se nije namjeravao pridržavati, i riskirao sukob s desničarskom kabalom koji sada nastoji izgladiti izmišljanjem novih patriotskih floskula.
Sanader i Račan uspjeli su tijekom praznika kreirati još jedan zajednički nazivnik, koji se zove utrka prema Srbima. Na proslavi pravoslavnoga Božića kod Srpskog narodnog vijeća pojavili su se ne samo Ivo Sanader i dobar dio njegove nomenklature, nego - po prvi put u slavnoj hrvatskoj povijesti - i Ivica Račan, koji je u svojoj premijerskoj eri izbjegavao te dolaske kako mu oponenti ne bi - uz manjak državotvornosti - mogli predbaciti i višak srbofilstva. Vremena se evidentno mijenjaju.

Račan je nakon dugog razmišljanja zaključio kako za njega nema više velike opasnosti od kompromitacije bratstvom-jedinstvom, ali postoji zato opasnost od eventualnoga porasta Sanaderove popularnosti među srpskom populacijom. I tako su dvije prominentne hrvatske figure, sadašnji i bivši premijer, na pravoslavnome domjenku organizirale impromptu* natjecanje oko pitanja tko je od njih veći prijatelj pravoslavnoj braći i sugrađanima.
Njihovo natjecanje, avaj, nimalo nije pomoglo Svetozaru Đorđeviću, sedamdesetpetgodišnjem Srbinu u Hrvatskoj koji je nakon proslave Božića već treći put brutalno pretučen ispred svoga zagrebačkoga stana. Policija zna tko se iživljava nad tim čovjekom, ali po običaju ne poduzima ništa. Nema veze. Važno je da su Sanader i Račan tu, na koktelima i proslavama, da sa Srbima izglade sve civilizacijske i humanitarne sporove i u perspektivi osvoje poneki glas.

STUPAC TJEDNA: REAKTUALIZACIJA FARSE OKO DRUŽBE ADRIJE

Nedavna afera s ruskim plinom posredno je potvrdila i važnost kakvu je projekt Družba Adrija mogao imati za Hrvatsku. Pokazalo se da je Europa temeljito zavisna od ruskoga plina, da je Ukrajina ključna transmisija za njegove isporuke, i da obje zemlje - budu li surađivale - na tom planu mogu samo profitirati. S realizacijom projekta Družba Adria - projekta transmisije ruske nafte preko hrvatskih jadranskih terminala i naftovoda - Hrvatska bi uspostavila vrlo značajan strateško-ekonomski savez s Rusijom, i time u Europi postala neusporedivo važniji faktor nego što jest.
Nažalost, u Hrvatskoj su ekološke udruge, čuvari privatnih uvala i pravaški demagozi tipa Tončija Tadića, predstavnika Đapićeve "poštene inteligencije", odnijeli pobjedu nad zdravim razumom i Hrvatskoj oduzeli jednu od njezinih rijetkih poluga moći, koju bi svaka normalna zemlja iskoristila bez velikoga razmišljanja.