Ratko Mladić i Radovan Karadžić Predstavnici vlasti u Beogradu i u novoj godini tvrde da ne znaju gdje je bivši zapovjednik vojske Republike Srpske Ratko Mladić, koji je optužen za ratne zločine pred Haaškim sudom. Problem vlade u Beogradu je što joj gotovo nitko ne vjeruje, a to bi se moglo negativno odraziti na želje Srbije vezane uz pregovore o budućem statusu Kosova, približavanje Europskoj uniji, Partnerstvu za mir i Washingtonu, suradnju s međunarodnim financijskim organizacijama, kao i na stajalište međunarodne zajednice o odcjepljenju Crne Gore od Srbije.

Zašto svijet ne vjeruje Beogradu? Možda zato što su se dokumenti koje je Haag zatražio od Beograda, a vojska SiCG odgovorila da ne postoje, ipak pojavili pred Tribunalom, ali u rukama svjedoka obrane na suđenju Slobodanu Miloševiću. Ili možda zbog toga što je iz Beograda u Haag poslano sedam različitih verzija Mladićeva dosjea, posljednja s nekoliko praznih stranica. Moguće je da je to nepovjerenje posljedica brzih i višestrukih demantija izjave da se zna tko su Mladićevi financijeri, iako je bila riječ o tvrdnji beogradskog tužitelja za ratne zločine.
Tijekom druge polovine prosinca gotovo nije bilo dana da se u srpskim novinama nije pojavila “informacija iz pouzdanih izvora” ili tvrdnja nekog od dežurnih "analitičara", odnosno "stručnjaka za sigurnost", kako je Mladić lociran presretanjem telefonskih razgovora, da se oko njega steže obruč ili se vode tajni pregovori o predaji. Vlada Srbije toliko se trudila ostaviti dojam kako radi na Mladićevu izručenju, da su o tome javljali i strani mediji, spominjući kao krajnji rok Novu godinu. Situacija se činila toliko ozbiljnom da je Tomislav Nikolić, zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, čiji lider Vojislav Šešelj u Haagu čeka početak suđenja za ratne zločine, poručio Mladiću da izvrši samoubojstvo kako ne bi dospio u Haag.

U trećem tjednu 2006. godine Mladić je i dalje na slobodi, a komentar potpredsjednika vlade Srbije Miroljuba Labusa glasi: “Dobra je vijest da više nema rokova, loša je vijest da smo sve rokove propustili. Suradnja s Haagom nije samo izručenje Mladića, ali je njezin najvažniji dio. A svijet je izgubio strpljenje.”

Ozbiljan znak gubitka stpljenja bio je prosinački izvještaj glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem se navodi da se suradnja Haaškog suda s Beogradom pogoršala i da su za to najviše odgovorni dijelovi vojske SiCG. Ubrzo je objavljeno kako je Beograd po sedmi put predao Mladićev dosje Haaškom sudu, ali da Tribunal tvrdi kako taj dokument ponovno nije cjelovit.

Osobni dosje ne bi trebao biti osobito zanimljiv jer uglavnom sadržava suhoparnu statistiku vezanu uz službenu biografiju časnika: gdje je, kada i s kojom ocjenom završio školu; gdje je bio na službi i koliko; službene ocjene - "zadovoljava", "dobar", "ističe se", "osobito se ističe"; naređenja o premještajima i promaknućima; podatke o eventualnim disciplinskim kaznama. Ministarstvo obrane SiCG tvrdi da je Tribunalu predan kompletan dosje od 106 stranica. Tužilaštvo Haaškog suda je, međutim, uvjereno da u Mladićevu dosjeu nedostaje ono što je važno za dokazivanje veze vojske Republike Srpske i Beograda. Stranice dosjea koje nedostaju pokazale bi tko je potpisivao naređenja vezana uz Mladićeva promaknuća, premještaje, umirovljenja.

Mladić je od 1991. do 1994. godine tri puta izvanredno promaknut iz Beograda, iako Srbija “nije sudjelovala u ratovima u Hrvatskoj i BiH”. Ta veza s vojskom Republike Srpske ne odnosi se isključivo na Beograd iz doba Miloševićeve vladavine nego i na aktualnu srpsku vlast. Naime, Mladić je nakon što ga je 1996. tadašnja predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić umirovila, nastavio služiti u vojsci Jugoslavije, službeno kao savjetnik u kriznom stožeru, ali je primao generalsku plaću. Da bi Mladić napokon bio umirovljen, trebalo je proći više od pet godina. Do toga je došlo 2002., u vrijeme kada je Milošević bio u Haagu, a za rješenje o umirovljenju bio je zadužen tadašnji predsjednik SRJ i sadašnji srpski premijer Vojislav Koštunica. Možda je to razlog zašto u Beogradu smatraju da neki dokumenti ne mogu biti predani Tribunalu jer bi takav potez ugrozio sigurnost SiCG, odnosno ugled pojedinih ljudi iz aktualne vlasti.

Prema riječima Rasima Ljajića, predsjednika odbora za suradnju SiCG s Haaškim sudom, Tribunal traži odluku banjolučke Vojne pošte 7572 iz ožujka 2002., kojom se Mladić otpušta iz vojne službe, jer bi taj dokument morao biti u dosjeu. Traži se i poštanska dostavnica iz lipnja 2002. koju je, navodno, potpisao Mladić, čime je potpisao i rješenje o svom umirovljenju. Bez tog potpisa Mladić ne bi mogao primati mirovinu, a primao ju je do prije dva mjeseca. Ta bi dostavnica trebala pokazati da su u vojsci Jugoslavije znali gdje se Mladić nalazi 2002., kada su vlasti u Beogradu tvrdile da mu se izgubio svaki trag. Ljajić je izjavio da Tribunal traži i sve dokumente o kontroli vojske Jugoslavije nad Mladićem - naredbe, upute, zadatke, promaknuća. Vojska SiCG odgovorila je da nema te dokumente i da to nisu dijelovi Mladićeva dosjea. Osobitu "pikanteriju" čini nekoliko potpuno praznih stranica sa žigom, za koje Ljajić tvrdi da su na taj način bile arhivirane u ministarstvu obrane SiCG i da su predane takve kako se ne bi stekao dojam da se nešto prikriva.

Ljajić kao osnovni problem prepoznaje nedostatak povjerenja jer Beograd “stalno kao da nešto prikriva - ono što može obaviti za dva, učini za 20 dana, ostavlja dojam da nešto radi tek kada je pritjeran uza zid”, s tim što je problem eskalirao kada se na suđenju Miloševiću kao svjedok obrane pojavio umirovljeni general Božidar Delić. Haaški sud prethodno je tražio 15 dokumenata o zajedničkom zapovjedništvu policije i vojske na Kosovu 1999., tijekom zračnih udara NATO-a. U vojsci su tvrdili da ti dokumenti ne postoje, da ih nema u arhivima. Onda se pojavio Miloševićev svjedok Delić s dva od tih 15 dokumenata, pa su se u Haaškom sudu zapitali što se događa. Vojska SiCG tvrdi da nema dokumente, a onda se s tim dokumentima pojavi svjedok koji je radio u vojsci. Ministarstvo obrane ubrzo je svih 15 dokumenata predalo Tribunalu.
Sličnih situacija bilo je i prije. Kada se u veljači 2005. pojavila informacija da je u beogradskoj vojarni Topčider zaposlen dugogodišnji Mladićev zaštitar Branislav Puhalo, ministarstvo obrane odgovorilo je da "čovjek pod tim imenom nikada nije radio niti radi u vojsci". Samo tri dana poslije ministarstvo je izjavilo: “Puhalo je kapetan prve klase zaposlen u 46. logističkoj brigadi u Beogradu. Kada je radio u vojsci Republike Srpske, bio je u Mladićevu osiguranju.”

Kada je riječ o Mladićevoj mirovini, ona je u Beogradu uplaćivana do studenoga 2005. Punomoć za podizanje mirovine imali su članovi Mladićeve obitelji, ali i dvojica časnika vojske SiCG. Ta se punomoć mora potpisati svakih šest mjeseci, ali je u Mladićevu slučaju bilo razumijevanja za nepoštivanje te obveze. Pravo na mirovinu zamrznuto mu je tek nakon intervencije novog ministra obrane Zorana Stankovića, zbog isteka šestomjesečne punomoći.

Uoči Nove godine, tužitelj za ratne zločine okružnog suda u Beogradu Vladimir Vukčević dao je posve čudnu izjavu. Rekao je da ima saznanja, baš kao i policija i Bezbednosno informativna agencija (BIA) - nekadašnja Služba državne bezbednosti - o pet osoba koje komuniciraju s Mladićem i nekadašnjim predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem, također optuženim za ratne zločine. Vukčević je svima koji logistički pomažu Mladiću i Karadžiću poručio da "je vrijeme da prekinu s tim jer će biti kazneno gonjeni”.

Zašto je tužitelj upozorio prekršitelje zakona umjesto da ih progoni nije poznato, ali se zna da su iz srpske vlade odmah stigli demantiji. Ministar pravosuđa Zoran Stojković rekao je da ne zna o čemu Vukčević govori, dok je ministar unutrašnjih poslova Dragan Jočić izjavio da policiji nije poznato tko su Mladićevi financijeri. Direktor BIA Rade Bulatović zaključio je da je Vukčević samo želio upozoriti građane da se pružanjem potpore optuženima za ratne zločine krši zakon. “Građani vjerojatno i ne znaju da pomažući haaškim optuženicima čine kazneno djelo za koje je predviđena zatvorska kazna do 10 godina”, zaključio je Bulatović kao da se obraća maloj djeci.

Jedno od objašnjenja Vukčevićeva neuobičajenog postupka je da su mu iz vlade Srbije predložili da se oglasi, a zatim su uslijedili demantiji kako bi se kompromitiralo tužitelja jer mu mnogi iz vlasti zamjeraju što se previše angažira na slučajevima ratnih zločina koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj i BiH.

Predsjednik Srbije Boris Tadić, čija je Demokratska stranka u opoziciji, optužio je vladu Srbije da je odgovorna za nedostatak potpune suradnje s Haaškim sudom i izostanak Mladićeva izručenja. Ministar policije Jočić odgovorio je da je prošla vlast, u kojoj je Demokratska stranka imala glavnu riječ, mogla uhititi Mladića jer se često pojavljivao u javnosti, čak i na nogometnim utakmicama. “Te tri ili četiri godine, koliko nisu htjeli raditi, ministri prethodne vlasti pridonijeli su tome da mi sada teško možemo utvrditi činjenice nakon određene stanke”, rekao je Jočić.

Činjenica je da je pokojni srpski premijer Zoran Đinđić više puta izjavio kako ne zna gdje je Mladić. Članovi Đinđićeve vlade sada iz opozicije tvrde da su znali da je Mladić bio u Srbiji, no da policija nikada nije dobila nalog za uhićenje “jer on nije bio u njihovoj nadležnosti” budući da se krio u vojnim objektima. Predsjednik Srbije Tadić svojedobno je kao ministar obrane SRJ rekao da je Mladić posljednji put s vojnim službenicima kontaktirao 21. svibnja 2002. Sada Tadić tvrdi da “obavještajni podaci govore kako se Mladić krije u šumama oko granica Srbije”.

Glasnogovornica glavne haaške tužiteljice Florance Hartmann prošlog je tjedna izjavila: “Mladića nikada nisu ni pokušavali uhititi. Kada se u srpskoj javnosti govori o njegovu uhićenju, službe ga samo pozovu na čaj. Mladić se može dovesti u Haag za 48 sati. Ali za to ne postoji politička volja i državni organi ne rade ništa. Mladić je u Srbiji. I on se ne krije u šumi, nego u objektima pod zaštitom dijela vojne obavještajne službe.”

O tome kakvo značenje vlast u Srbiji pridaje izručenju Mladića u odnosu na unutrašnje političke sukobe, govori prošlotjedno formiranje nacionalnog vijeća za sigurnost. Riječ je o tijelu čiji su članovi srpski predsjednik i premijer, ministri policije, vanjskih poslova, obrane, šefovi obavještajnih službi, načelnik kriznog stožera. Nacionalno vijeće, kako je najavljeno, prije svega bi se trebalo baviti pitanjem Haaškog suda, kao i ostalim izvanrednim situacijama. Ali nedugo nakon što je Vlada Srbije objavila odluku o formiranju tog vijeća, čije bi sjednice trebali zajednički sazivati premijer i predsjednik Srbije, Boris Tadić zatražio je da se ta odluka preispita.

Tadić je ocijenio da vlada nije uistinu zainteresirana za funkcioniranje nacionalnog vijeća za sigurnost, da je to tijelo osnovano iz marketinških razloga i da se sadašnjim rješenjem ne uvažavaju ovlasti predsjednika Srbije. Kako tvrde u njegovu uredu, Tadić je predlagao da se kao model za osnivanje tog vijeća koriste rješenja iz Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i Ukrajine, gdje tim tijelom predsjedava šef države, ali iz vlade Srbije, navodno, nije stigao odgovor. U vladi, pak, kažu da je s Tadićem prije dva mjeseca dogovoreno da on i premijer Koštunica naizmjence predsjedavaju sjednicama vijeća za sigurnost.

“Tadić se u međuvremenu predomislio i traži da sam predsjedava, pozivajući se na hrvatski model. Međutim, u Hrvatskoj su ovlasti predsjednika vezane uz službe sigurnosti, što u Srbiji nije slučaj. Kod nas vlada ima ovlasti formirati takvo vijeće”, tvrde u Koštuničinu uredu.

I dok traju takve i slične rasprave, stižu prve posljedice. Američki kongres odlučio je ukinuti pomoć Srbiji u iznosu od 75 milijuna dolara ako se do 31. svibnja u Haagu ne nađu Mladić i Karadžić. Istodobno, sve su češća upozorenja da Europska unija ima pravo otkazati pregovore s Beogradom o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, zakazane za sljedeći mjesec.