Carl Honore, autor knjige 'Pohvala sporosti' u kojoj veliča sporost kao životni stil, za Nacional govori kako se suprotstavlja brzom životu u seksu, hrani i karijeri"Kako jedan svjetski pokret prkosi kultu brzine", glasi podnaslov knjige "Pohvala sporosti" čiji je autor Carl Honoré. Otkako je objavljena prije manje od dvije godine, "Pohvala sporosti" svrstala se među najprodavanije knjige u Zapadnoj Europi i SAD-u, a Honoré je postao svojevrsni guru tzv. Pokreta sporosti. U najkraćim crtama, riječ je o ideji koja se suprotstavlja brzom životnom stilu kakav vlada u razvijenim društvima i zagovara umjereniji pristup svakodnevnim situacijama. Pritom su obuhvaćeni različiti aspekti života, od sporijeg pristupa radu i odnosa s djecom do uživanja u kuhanju ili seksu. Posljednjih godina u nekim europskim zemljama nastali su i pokreti koji se temelje na Honoréovoj životnoj filozofiji, poput Spore kuhinje ili Udruženja sporih gradova u Italiji.
Carl Honoré rodio se u Škotskoj, a odrastao je u Kanadi. Kad je završio studij, otišao je u Brazil, gdje se bavio humanitarnim radom s djecom iz najsiromašnijih četvrti. Potom se bavio novinarstvom i pisao za Guardian, Observer, Economist, Globe i razne kanadske i latinoameričke dnevne novine. Prije tri godine odlučio je napustiti novinarstvo i posvetiti se pisanju. "Pohvala sporosti" ubrzo je postala bestseler, a Honoré, koji sa suprugom i dvoje djece živi u Londonu, veliki dio godine provodi putujući po svijetu gdje drži predavanja o potrebi promjene načina života.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju pisanja knjige "Pohvala sporosti"?

- Sve je počelo prije tri godine. U to sam vrijeme radio kao novinar i dani su mi bili potpuna zbrka, neprestano sam se utrkivao s rokovima. Izgledalo je kao da mi život prolazi u borbi protiv vremena. Čak i kada bih navečer došao kući, sinu bih prije spavanja priču o Pepeljugi čitao ubrzanim tempom i nisam se uspijevao promijeniti, iako sam shvaćao da je to što radim besmisleno. Jednoga dana, čekajući ukrcaj na aerodromu u Rimu, u novinama sam pročitao članak koji je glasio “Ispričajte bajku u jednoj minuti”. Pomislio sam "Aleluja, to je to". Ali onda sam počeo razmišljati kamo nas vodi ta neprestana utrka s vremenom i iduće jutro odlučio da ću usporiti dotadašnji tempo. Bila je to teška odluka jer sam pisao za kanadski dnevnik National Post, a u novinarstvu istražujete i morate biti brzi, međutim bio sam siguran kako moram promijeniti život. Dao sam otkaz i počeo pisati knjigu "Pohvala sporosti". Doživio sam potpuni preobražaj, više mi vrijeme nije neprijatelj, djeci s užitkom i polagano čitam priče i slušam o njihovim problemima, a kada osjetim potrebu za mirom, povlačim se u sobu bez mobitela i kompjutora.

NACIONAL: I kakav je osjećaj živjeti sporim tempom?

- Odličan, možete mi vjerovati. Neprestano dobivam ponude za suradnju iz različitih novina, ali sve odbijam. Kada bih pristao, bio bih licemjer jer bi ispalo da zagovaram sporost, a i dalje radim 20 sati na dan. Osim toga, pišem novu knjigu i to mi oduzima mnogo vremena. Samo što sada ne odgovaram urednicima nego samostalno određujem rokove. Često putujem i predstavljam knjigu, a to uključuje susrete s čitateljima i medijima. Jednom prilikom u Chicagu sam neprestano 17 sati davao intervjue jer su svi željeli čuti moje mišljenje. Ispada kako promoviram sporiji životni stil, a s druge strane, povremeno ne mogu prestati raditi. "Pohvala sporosti" prevedena je na 24 jezika i strahovito mnogo putujem, prošao sam veći dio svijeta, a za dva tjedna odlazim u Vijetnam, Tajvan i Hong Kong.

NACIONAL: O čemu sada pišete?

- Pišem knjigu o djeci i našem odnosu prema njima. Djeca su također postala žrtve naše potrebe za brzim životom i djetinjstvo smo im opteretili gomilom aktivnosti. Na drugoj razini, sve manje ih osobno vodimo u školu i otuđujemo se od njih. Mislim da je djetinjstvo jako važno razdoblje u životu i htio bih upozoriti ljude da razmisle o svom odnosu prema djeci.

NACIONAL: Koliko je pokret koji zagovara spor i mirniji tempo primjenjiv u zemljama Trećeg svijeta gdje ljudi gladuju?

- Iznenadili biste se odličnim reakcijama na knjigu u Vijetnamu i zemljama Južne Amerike. Moje objašnjenje glasi kako je taj virus brzog načina života kontaminirao svaki kutak ovog planeta, a ne, kao što se obično misli, samo Europu i SAD. To je svjetski fenomen koji se pojačava posljednjih godina. Da sam ovu knjigu objavio prije dva desetljeća, nitko je ne bi primijetio niti bi bila prevedena na 24 svjetska jezika. Ali u posljednjih 10-15 godina, internet, mobiteli i globalna ekonomija stvorili su nevjerojatnu kulturu ubrzanog života. Danas od tog fenomena pate svi, od osoba u 50-ima do njihove djece i unuka. Naravno da su tehnologija i globalno gospodarstvo divni, ali moramo naći balans ako želimo opstati kao jedinke. Filozofija sporosti vrlo je jednostavna, a znači da svakoj aktivnosti ili cilju koji želite postići trebate dati vrijeme koje zaslužuje. Garantiram da ćete se osjećati bolje i postići veći učinak. To je jednostavno pravilo koje je primjenjivo u svakoj državi. Sasvim je svejedno jeste li Hrvat, Englez ili Kinez jer možete staloženo raditi posao, voziti bez žurbe umjesto da mahnitate na cesti ili u miru ručati a da ne gledate TV. Gdje god da se nalazite, imat ćete koristi ako radni dan prekinete kako biste na miru ručali, meditirali ili se posvetili vježbanju joge. To je univerzalno pravilo, poslije toga ćete se osjećati bolje i biti u stanju još kvalitetnije raditi. Predrasuda je da revolucija sporosti zagovara samo nekoliko sati rada i odlazak iz gradova. Ako tako možete živjeti, ja se slažem, međutim bit je da se ponašamo kao da vrijeme nije naš protivnik. I dalje ćete mnogo raditi, ali ćete život urediti tako da nađete vremena i za vlastite potrebe. To je lijek u ovoj globalnoj revoluciji.

NACIONAL: Htjeli to ili ne, sada ste guru novog branda koji se zove Pokret sporosti?

- Možda to možete i tako zvati, ali nisam nigdje patentirao riječ "slow" (spor, op. a.). Usporedio bih nas s pokretom Zelenih, koji je neformalan, ali je ljudima približio taj stil života i način razmišljanja. Kada bih morao sažeti u jednoj rečenici što je Pokret sporosti, rekao bih "nisam lijen niti neproduktivan, samo želim biti spor". Volim globalizirani svijet jer u njemu povremeno jedna riječ opisuje cijeli skup mišljenja, posebno ako je to engleska riječ. Zahvaljujući toj pogodnosti poznati smo svuda u svijetu, recimo u Brazilu postoji pokret koji je prozvan Spori São Paulo.

NACIONAL: Kako prolaze vaši spori dani?

- Postoje dvije vrste dana u mojem životu. Ako sam u Londonu, odvedem djecu u školu i zatim se vraćam kući gdje radim između 9.15 i 20 sati. Za razliku od nekada, danas si obavezno priuštim povremene predahe. Prije podne na desetak minuta sjedim u sobi i meditiram, sada ni u kojem slučaju ne preskačem ručak i uvjeravam vas da sam produktivniji nego nekada. Vikende obavezno provodim sa ženom i djecom, nikamo nam se ne žuri, zajedno kuhamo ručak, pričamo o svakodnevnim situacijama i izbjegavamo gledati na sat. Drukčija je situacija kada putujem na predstavljanje knjige, tada sam i sam podvrgnut rokovima, a oni su povremeno tako zbijeni da, ako želim ispuniti sve obaveze, moram jako ubrzano pričati o tome što znači Pokret sporosti.

NACIONAL: Zašto ste poslije diplome otišli u Brazil i radili s napuštenom djecom koja žive na ulici?

- Još kao student otišao sam na godinu dana u Brazil i bavio se tamošnjom sirotinjom koja živi u favalama, lokalnoj verziji slamova. Već tada sam znao da se želim vratiti, bio sam idealist i vjerovao da mogu pomoći tim ljudima. Odrastao sam u Kanadi, koja je jedna od najbogatijih država na svijetu, a onda sam se u Brazilu zatekao u potpunoj krajnosti. Proveo sam mjesece među ljudima koji nemaju ništa, desetak ih živi u malenoj sobici, a djeca su prisiljena već s četiri ili pet godina početi zarađivati proseći ili obavljajući fizičke poslove na ulici. Gledajući život u tim prljavim i mračnim sredinama shvatio sam koliko smo mi zapadnjaci sretni. Ali ono što me se dojmilo bila je ljubav koju to stanovništvo ima. U takvom ambijentu shvatio sam da želim biti novinar, i kada sam se vratio u Europu, počeo sam pisati za brojne magazine i dnevne listove.

NACIONAL: Iz Europe ste se preselili u Buenos Aires. Što vas privlači u Južnoj Americi?

- Govorim španjolski i portugalski i jako volim latinoameričku kulturu, književnost i običaje. To je zadivljujući kontinent koji smatram drugim domom. Jako ga dobro poznajem jer sam tijekom tri godine, koliko sam živio u Buenos Airesu, proputovao cijelu Južnu Ameriku.

NACIONAL: Znam da pitanje zvuči simplificirano, ali osjećate li se dijelom antiglobalističkog pokreta?

- Ni u kojem slučaju. Vjerujem da je globalizacija sudbina ovog planeta, samo je pitanje koji tip globalizacije želimo. Super je živjeti u svijetu golemih tehničkih progresa, slobodnog protoka ljudi i roba, ali moramo se zapitati želimo li postati robovi slobodnog tržišta kakvo postoji u ovom trenutku. Trebamo više kontrole nad iskorištavanjem okoliša ili radne snage u zemljama poput Kine. Globalizaciju ne možemo zaustaviti, ali treba nam drukčiji pristup jer sada idemo prema katastrofi. Jedan od izlaza je u prihvaćanju vrijednosti koje nudi Pokret sporosti jer ovakva globalizacija će i ubuduće stvarati teroriste, sve dublje krize u Trećem svijetu i uništavati prirodu.

NACIONAL: Vaši protivnici upozoravaju kako bi Pokret sporosti, odnosno prihvaćanje njegovih načela, zaustavilo gospodarski progres u razvijenim državama.

- Pokret sporosti doživljavao se kao tabu, i opisuje nas se kao lijenčine, neradnike i dosadnjakoviće. To su sve predrasude koje polaze od toga da sporije rješavanje problema znači smrt ekonomije, progresa ili znanosti. Istina je potpuno suprotna jer rezultati bi bili mnogo bolji kada bismo sporije i pažljivije radili, ulagali novac i donosili odluke.

NACIONAL: Možete li zamisliti London kako živi sporijim tempom?

- Naravno da mogu, uostalom u Cityju, koji je financijsko središte Velike Britanije, postoje skupine koje su prihvatile načelo "brzina je divna, ali i sporost je dobra". London je fantastičan grad s odličnom energijom upravo zato što imate brzinu, ali i mir. Kada idem u kino koje se nalazi u središtu, normalno da ću upasti u gužvu, ali isto tako ovdje postoje mirna susjedstva bez buke i tenzija. Živim u takvom dijelu Londona, ne kupujem u supermarketu nego malom lokalnom dućanu, djecu pješice vodim u školu, a automobil u prosjeku vozim jednom tjedno.

NACIONAL: Zagovarate i spori tantrični seks. Jeste li ga isprobali?

- Kada sam došao na tečaj tantre, bio sam užasnut i očekivao sam da će mi se ostali polaznici smijati. Valjda tako razmišljaju svi koji nisu dio pokreta new age. Uskoro sam shvatio da je bit u nečemu drugom, a to je načelo prema kojem je sporiji seks i bolji seks. Kada si damo dovoljno vremena, tjelesno, emocionalno, pa čak i duhovno bolje upoznajemo partnera nego kada se upuštamo u brzo vođenje ljubavi. Osobno volim seks na brzaka, ali tada mnogo toga propuštamo. Koliko je opsjednutost brzinom besmislena shvatio sam kada sam u novinama pročitao članak "Kako postići orgazam za 30 sekundi". To je ludilo, sada se počinjemo utrkivati i prilikom vođenja ljubavi i u krevetu ćemo uskoro koristiti štopericu. To me podsjetilo na "Drive thru" sprovode u Americi, gdje vas, kada umrete, pokopaju u rekordnom roku, i to još ističu s ponosom. Da se vratim na svoj ljubavni život pod utjecajem tantre. U našoj spavaonici, supruga i ja ne radimo ništa nezamislivo, ali volimo si priuštiti vrijeme da se opustimo. Zapalimo svijeće, možda se izležavamo u kadi, i tada je i seks bolji. Nisam baš kao Sting koji je rekao da može voditi ljubav sedam sati, i to bez prestanka. Toliko slobodnog vremena ipak nemam.

NACIONAL: Italiju nerijetko navodite kao zemlju koja je stvorena za promociju sporosti jer u njoj postoje razne inicijative, od sporih gradova do spore kuhinje.

- Italija mi je draga, obožavam tamošnju hranu i mnogo toga, ali ne bih volio ondje živjeti. Talijani imaju i loše oblike sporosti, recimo užasno sporu birokraciju, a s druge strane, užasavam se načina kako voze automobile. Kod njih mi se sviđa osjećaj za užitak jer nitko ne zna tako uživati u dobroj hrani, od kuhanja i polaganih zalogaja do neobaveznog čavrljanja za stolom. Jedno od iskonskih zadovoljstava za mene je ritual objedovanja i razne sitnice poput rezanja kruha na sitne komade, a u takvim stvarima Talijani su najbolji na svijetu. Problem je što poslije tako savršene večere iziđete na njihove autoceste i suočite se s gomilom luđaka za upravljačima. Zato mislim da nema zemlje koja je simbol sporog načina života jer to mogu biti i Nizozemska, Hrvatska ili Amerika.

NACIONAL: Tko je, prema vašem mišljenju, najzanimljiviji pobornik Pokreta sporosti?

- Rekao bih da je to princ Charles. Krajem prošlog ljeta gostovao je na Festivalu spore hrane i tada je dao intervju u kojem je rekao kako misli da se danas živi prebrzo te pritom koristio sve argumente koje zastupamo i mi u Slow movementu. Za sada je dovoljno da jedna slavna osoba poput princa Charlesa zagovara što i mi, ne očekujem da nam se pridruži Britney Spears.

NACIONAL: Možete li Tonyja Blairea zamisliti kao političara koji se zalaže za slične ciljeve?

- Mislim da ne, Blair je dosta toga napravio na brzinu, recimo, tako je uveo Britaniju u rat u Iraku. Njegova vlada ne čini mnogo da bi ljudima omogućila više slobodnog vremena kako bi dulje bili sa svojom djecom. Blair je predstavnik ideologije slobodnog tržišta, a to nije kompatibilno s Pokretom sporosti.

NACIONAL: Koliko su vam u svakodnevnom životu bitni laptop ili mobitel?

- Bili su mi bitni, ali sada sam drukčiji. To su odlične stvari koje nam pomažu u svakodnevnom životu, ali ironija je u tome da nas istodobno otuđuju. Neprestano smo bombardirani informacijama i podacima i neki ljudi nikada ne isključuju te aparate. Nedavno je objavljeno kako 40 posto Britanaca povremeno prekida vođenje ljubavi jer se moraju javiti na mobitel. To je besmisleno, katkad moramo isključiti svu tu aparaturu i ostati sami sa sobom i vlastitim mislima. Posljednjih godina tehnologija služi meni i to je važan kvalitativni pomak u mojem životu. Čak i neke korporacije počinju shvaćati važnost odmaka od ovako brzog stila života. IBM-ovi inženjeri izmislili su termin "spori e-mail", Hewlett-Packardovi stručnjaci javno se zalažu da korisnici baš stalno ne provjeravaju svoje mailove, a Orange, jedna od najvećih europskih telekom tvrtki, vodi antikampanju čiji je slogan "Dobre stvari se događaju kada je vaš telefon isključen".