Zoran FerićNakon skandala koji je prouzročio Domagoj Margetić objavljivanjem tajnoga svjedočenja predsjednika republike, skandala koji je zaljuljao stolicu ministra unutarnjih poslova i prouzročio niz polemika, a direktni je uzrok i to što je sam predsjednik Republike skinuo oznaku tajnosti sa svoga svjedočenja, tako da zajebanciju na tu temu možemo gledati i u Večernjoj školi, prošli tjedan se, poput nekog smiješnog odraza u cirkuskom ogledalu, pojavila u Jutarnjem listu prilično bizarna priča o članici Vijeća za civilni nadzor tajnih službi, Nenadi Vukman koja je, navodno, u tramvaju broj 4 mrtva-hladna čitala dokumente s oznakom tajnosti kao što se čitaju novine. Događaj je, sam po sebi bizaran i uvelike podsjeća na niz slučajeva u britanskoj tajnoj službi čiji su agenti prije nekoliko godina po autobusima i u podzemnoj željeznici gubili prijenosna računala i torbe s tajnim dokumentima.

Doduše, gospođa Vukman je odmah demantirala takve navode rekavši da se dokumenti s oznakom državne tajne čuvaju u sefovima i ne iznose u tramvaje.
Ostaje ipak pitanje tko je virio preko ramena, ili eventualno pratio gospođu Vukman pa zaključio da se radi o tajnim dokumentima i zašto je to što netko čita nekakve dosadne radne materijale u tramvaju uopće završilo na novinskim stranicama? Stvari su u ovoj zemlji turbobizarne. Prvo se čitava jedna javna mašinerija u slučaju Margetić digla da bi zaštitila jadne branitelje koji su pružili utočište tipu rezerviranom za prljave poslove, a policija se proziva kad obavlja svoju dužnost i pokušava zaštititi zakonitost.

Da bi, na kraju, kao jedini način da se svi skupa zaštitimo od idiotskih i nepotrebnih sukoba sve nas i sebe zaštitio predsjednik Republike skidajući oznaku tajne sa svoga svjedočenja. Nešto prije toga, Tihomira Ladišića suspendiralo je zbog takozvane neprofesionalnosti, a svima je jasno da je to učinjeno zato što je taknuo opasnu temu i zato što su ga politički nagazili. On je to učinio u emisiji indikativnoga naslova "Otvoreno". Poslije postupka prema Ladišiću ta bi se emisija trebala zvati "Zatvoreno" jer je očito da pravo javnosti u ovome slučaju pati od kroničnih opstipacijskih problema. A optužba da je napadao Državu svodi se na jednu jednostavnu stvar: emisija je pokazala da su tajne službe sustavno štitile osobu optuženu za ratni zločin i temelji se na dokumentima o ulozi Ivice Rajića u Sarajevu. I u trenutku kad je to u emisiji "Otvoreno" postalo očito svima koji su je gledali, Ladišića odjednom prozivaju da napada Državu, koja je pak dobila zaštitinika u osobi Andrije Hebranga. Kod nas je očito već duga praksa da sankcije ne trpe oni koji su napravili zločin, izdaju ili lopovluk, nego oni koji na to upozoravaju. Ono najgore u Državi, one crne i podzemne aktivnosti štite se upravo tajnošću, a tajne službe bile su i prečesto servis za prikrivanje nedopuštenih djelatnosti. Onaj tko to otkriva neprijatelj je Države i Hrvata i neprofesionalni novinar, kao što i Latina proglašavaju neprofesionalnim kad pokazuje Tuđmanove svinjarije.
S druge strane, otkrivanjem tajnosti politički se manipulira kao što to čini Margetić. Jasno, ne da bi otkrio kakvo je to svjedočenje, niti tko je svjedočio, jer sve to već jako dobro znamo, nego da bi oko svega opet zakuhao priču i stvorio skandal u kojemu će se instrumentalizirati i policija i branitelji, a sve skupa ima cilj pokazati kako je predsjednik države počinio veleizdaju. Upravo zato treba pozdraviti skidanje oznake tajnosti s toga svjedočenja.

Uostalom, tajnost svjedoka koji odavno više nije tajan, nikome ne koristi osim margetićima i kompaniji. Stječe se zapravo dojam da se u Hrvatskoj tajnost iskorištava na dva posve suprotna načina. Zlonamjerno se i u političke svrhe otkriva tajnost svjedoka, stvar koja je napravljena da se osigura pravda i zaštite ljudi, a s druge strane kao tajne čuvaju se svinjarije, pa i zločini koje je netko počinio, nominalno u ime ove Hrvatske i njenih interesa, a zapravo isključivo u vlastitom interesu, ili u interesu agresivne i uskogrudne politike koja je ovu zemlju u proteklom desetljeću stajala i previše žrtava da bi se o njoj moglo šutjeti. Tajna je u Hrvatskoj najveća kurva i njome se manipulira kako se kome sprdne. Ono što se ne bi trebalo otkrivati, otkriva se, a čuva se upravo ono što bismo svi trebali znati i što nas se sve skupa tiče. A tiče nas se je li netko u naše ime ili zbog naših navodnih interesa sudjelovao u granatiranju ili opsadi Sarajeva, tiče nas se jesu li naše tajne službe prikrivale, sakrivale i davale novi identitet ratnim zločincima, od kojih su se mnogi regrutirali zapravo od najobičnijih zločinaca, lopova i ubojica koji su svoje aktivnosti nastavili i u ratu. Onih koji su se borili za sebe, a ne za nas i koji, zapravo, i toliko godina poslije rata, djeluju protiv naših interesa. To bi hrvatski građani trebali znati, a to su željele pokazati i Ladišićeva i Latinova emisija.

Zato s radošću pozdravljam potez gospođe Vukman, jer je tajnost u ovoj zemlji najveća kurva i zato što je prečesto bila sredstvo za skrivanje svinjarija. Trebalo bi možda u tramvaju, ne čitati tajne dokumente, nego lijepiti ih po staklima da se narod ima čime zabavljati dok putuje na posao ili na burzu rada da vidi ima li kakvog posla. Iako gospođa Vukman vjerojatno nije čitala sporne dokumente, nego nešto slično tome sa zaglavljem POA-e, želim vjerovati da jest, rugajući se u lice svoj toj tajnosti i svim tim svinjarijama koje se počesto iza tajnosti sakrivaju. I, uostalom, čemu tajiti političke promašaje, recimo, bivšega predsjednika kad njihove posljedice tako jasno osjećamo još i danas. Uvjeren sam kako bi, u slučaju da je prvi hrvatski predsjednik umjesto Franje Tuđmana postala, recimo, Savka Dabčević Kučar ili Vlado Gotovac, ovo danas bila puno sretnija zemlja.