Pokojni Davor Cepetić, zvani Dač, zagrebački građevinski poduzetnik koji je prošle srijede u središtu Zagreba izvršio samoubojstvo"Chaka Sebastijan me 7 godina kamatari i maltretira. Oteo mi je preko 800 tisuća Eura i 4 kuće. Pod prisilom sam morao potpisivati razne izjave koje su 100% bez osnove, a to sve zbog duga od 250 tisuća Eura. Ovo pišem kako bi se znala istina zbog moje djece i supruge." Tako glasi pismo koje je 6. siječnja, samo dva dana prije samoubojstva, napisao pokojni Davor Cepetić, zvani Dač, zagrebački građevinski poduzetnik koji je prošle srijede u središtu Zagreba izvršio samoubojstvo. Iako od tada policija nije daleko odmaknula, nagađanja njegovih prijatelja i znanaca da je pokojni bio već niz godina žrtva kamatara, pokazala su se točnima. To dokazuje i nekoliko dokumenata u posjedu Nacionala, koji su pronađeni neposredno nakon što se u prošlu srijedu, po izlasku iz kafića Palainovka nedaleko od njegove obiteljske kuće, Cepetić ubio iz pištolja marke Beretta.

Znanci koji su ga posljednji put vidjeli nekoliko minuta prije smrti tvrde da je bio dobre volje i da nitko nije mogao naslutiti što će se uskoro dogoditi. Poput tisuća Hrvata, taj naizgled uspješan i zadovoljan obiteljski čovjek, s mnogo planova o novim poslovnim pothvatima, posljednjih sedam godina zapravo je živio u potpunoj agoniji pritisnut dugovima koje je bezuspješno pokušavao otplatiti svom znancu Sebastijanu Samiru Chaki, od kojeg je prije sedam godina posudio oko 275 tisuća američkih dolara.

Sve je počelo u studenome 1998. godine, kad je Cepetićeva građevinska tvrtka već dovršavala svoj prvi veliki posao - gradnju stambene zgrade u zagrebačkom naselju Špansko. Objekt površine oko XXXX četvornih metara nedaleko od tržnice najprije predviđen za gradnju običnih stanova, izgrađen je bankovnim kreditom. Budući da prodaja stanova u tom trenutku nije išla najbolje, Cepetić je odlučio od svog dobrog znanca i kućnog prijatelja Sebastijana Chake posuditi inicijalni novac za novi pothvat - kupnju zemljišta na Šestinskom vijencu koje mu se učinilo vrlo povoljnim. Kako saznajemo odPoruka Davor Cepetić upućenih, ugovor koji su obojica potpisali sadržavao je točan datum do kojeg Cepetić mora vratiti novac Chaki. Budući da je bio siguran u dobru investiciju, rok je bio točno godinu dana od dana posudbe, dakle 11. studenog 1999., uz kamatu od 2,5 posto godišnje. U slučaju da Cepetić do tog roka ne vrati sav novac, kamatna stopa od 1. siječnja 2000. raste 0,5 posto godišnje. Za spomenutu svotu Cepetić je svom vjerovniku obećao prepustiti jedan od stanova u spomenutom objektu. Sve je izgledalo idealno, međutim komplikacije za pokojnog građevinara tek su počele.

Budući da je za izgradnju triju dvostrukih objekata s ukupno šest stanova Cepetić podigao i bankovni kredit, banka se upisala kao vlasnik nad nekretninama sve do isplate kredita. Čim su zgrade bile dovršene, prvi stanar u jednoj od kuća na Šestinskom vijencu 13 postao je upravo Sebastijan Chaka. No umjesto da se pridržava dogovora, Chaka je počeo zaračunavati kamate na već otplaćeni dug, s objašnjenjem da se, zbog bankovne hipoteke, još uvijek nije upisao kao vlasnik nad nekretninom. U to vrijeme Cepetić je prodao dva stana u spomenutom kompleksu, čija je vrijednost procijenjena na 400 tisuća eura, međutim, umjesto da njime otplati dio bankovnog kredita, pola novca odmah je isplatio Chaki, no ovaj ni s tim nije zadovoljan i počeo je Cepetiću zaračunavati sve veće svote novca koje mu je navodno dugovao.
U međuvremenu, Cepetić je i dalje smišljao kako da razvija posao, a prema riječima njegovih prijatelja, bio je iznimno poduzetan i neprestano je kovao nove planove za ulaganja. Tako je 2000. godine saznao za lokaciju u Kulen Vakufu u susjednoj BiH prikladnu za gradnju pogona za proizvodnju mineralne vode. Nemiran i nestrpljiv, Cepetić se brzo oduševio idejom i još brže prionuo njezinoj realizaciji. Kredit za izgradnju pogona podigao je u Hypo banci, a dozvole u Kulen Vakufu dobio je bez imalo problema. Naime, prema pričanju svjedoka, stanovnici bosanskog gradića oduševili su se njegovom investicijom koja je trebala osigurati nova radna mjesta, pa su u trenutku kad je Općina Bihać pokušala otezati s izdavanjem građevinske dozvole, Vakufljani čak potpisali peticiju i pružili Cepetiću bezrezervnu podršku.

Pogon se ubrzo izgradio jer su uvjeti za proizvodnju mineralne vode bili idealni, no, kao građevinar, Davor Cepetić nije se pokazao previše spretan kao komercijalist. Promaknula mu je i jedna bitna informacija, a to je da u tom trenutku u BiH nije postojala agencija koja izdaje atest za kvalitetu vode bez čega svoje proizvode nije uspio plasirati na hrvatsko tržište, a ništa bolje nije bilo ni s bosanskim. Prodaja više nije mogla pratiti troškove proizvodnje, pa je ubrzo morao zatvoriti pogon i isplatiti radnike. Zbog toga Cepetić je 2005. odlučio prodati tvornicu i vratiti banci novac kako bi podigao novi kredit za gradilište nedaleko od Samobora i počeo s novim ulaganjem i gradnjom. Iako su za kupnju tvornice interes pokazali i kupci iz Slovenije i iz Sarajeva, do toga nikad nije došlo. Pregovori su trajali nekoliko mjeseci - od ljeta prošle godine sve do sredine prosinca, ali nitko nije htio potpisati kupoprodajni ugovor, čekajući vjerojatno da tvornica s vremenom izgubi na vrijednosti.

Uz sve to, dugovi prema Samiju Chaki iz dana u dan vrtoglavo su rasli, pa je u jednom trenutku mjesečna kamata koju je zaračunavao Cepetiću između 2004. i 2005. godine iznosila 170 tisuća kuna mjesečno. Konačno 1. srpnja 2004. Sebastijan Chaka i Davor Cepetić potpisali su Ugovor o zajmu koji se sastojao od samo četiri točke. U njemu doslovno piše da Sebastijan Chaka kao zajmodavac predaje Davoru Cepetiću iznos od 2.919.790,70 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Zagrebačke banke d.d., na dan isplate, a zajmoprimac se obvezuje vratiti navedeni iznos do 31. prosinca 2005. godine. Nadalje zajmoprimac potpisom tog ugovora potvrđuje da je u cijelosti primio navedeni iznos, te da će ovjeriti potpise kod javnog bilježnika, što su i učinili.

Svakom imalo spretnijem oku sumnjiva su odmah dva detalja iz tog ugovora. Prije svega, zašto je iznos posudbe u eurima izražen tako preciznom brojkom čak u dvije decimale, i nadalje, zašto nigdje nema istaknute kamatne stope za navedeno razdoblje. Stoga je jasno da je Chaka natjerao Cepetića da potpiše taj ugovor samo zato da bi jednog dana mogao opravdati enormne iznose kamata koje mu je nemilosrdno zaračunavao od studenog 1998. U tom razdoblju, da bi barem djelomično podmirio dugovanja prodao je i jednu obiteljsku kuću, koju je dao izgraditi njegov otac, a s obitelji se preselio u kuću u Mallinovoj 28, gdje su živjeli njegovi roditelji i nadogradio je.

Oni koji bolje poznaju Cepetića tvrde da je već godinama živio u silnom strahu od Chake. Povjerovao je u Chakine priče da ima svoje ljude u policiji i da mu se ništa ne može dogoditi, a prijetnje su kulminirale početkom prošle godine, kad ga je Chaka u svom stanu u Šestinskom vijencu prvi put fizički napao i prebio, što se ponovilo i nekoliko mjeseci poslije. Verbalne prijetnje posljednjih mjeseci bile su gotovo svakodnevne i odnosile su se na Cepetićevu obitelj. U jednom danu, potkraj prošlog mjeseca, u Cepetićevu mobitelu ostalo je upisano čak 78 Chakinih poziva na koje se žrtva uredno javljala i slušala što će se sve dogoditi njegovoj majci, ocu, djeci, kome će sve puštati krv, a koga rezati na komadiće itd.
Vrhunac obiteljske agonije nastupio je sredinom svibnja 2005., kad je Cepetićevoj mlađoj kćeri dijagnosticirana leukemija. Dugotrajno liječenje djeteta, uz neprestana Chakina maltretiranja i silni strah za obitelj, iz dana u dan sve su više deprimirali Cepetića. Od optimističnog, duhovitog i druželjubivog sportaša, koji je volio more, ribarenje, druženja s obiteljskim prijateljima i svojom obitelji, Dač, kako su ga svi zvali, rapidno se pretvarao u zamišljenog i zabrinutog čovjeka koji više nije prezao da posuđuje novac od svojih radnika, znanaca i prijatelja, od sestre, šogorice, majke, oca. O tome kako je Chaki vraćao dug postoji i pisani trag. Tabela ispisana na dvjema stranicama formata A4 svjedoči kakvoj je psihičkoj torturi bio podvrgnut. Naime, Čakinim rukopisom ispisano je točno po mjesecima koliko je i kako Cepetić od 1999. do 2002. vraćao novac svom zajmodavcu, a dug se samo povećavao. Na kraju, kad više nije mogao vraćati kamate, potpisao je kobni ugovor prema kojem je do 31. prosinca 2005. trebao Chaki vratiti gotovo tri milijuna eura, a mjesečno mu isplaćivati i po 30 tisuća eura kamata, te pristao prepisati sva tri preostala stana u Šestinskom vijencu na Sebastijana Chaku čim isplati bankovni kredit, vjerujući da će tako konačno Chaku skinuti s vrata.

Kad je potkraj prošle godine Cepetićeva kći izišla iz bolnice, prema nekim svjedocima, Cepetiću se čak vratio tračak optimizma, ali vrlo kratko. Posljednje tjedne 2005. ponovo je proveo s Chakom u maratonskim telefonskim razgovorima. Chaka ga je uvjeravao da mu mora što prije poslati novac jer je on na skijanju u St. Moritzu. Očajni Cepetić opet se prihvatio telefona i molio potencijalne kupce tvornice vode u Vakufu da uplate neku akontaciju, pa je, prema nekim navodima, Chaki i poslao posljednjih desetak tisuća eura. Konačno, 6. siječnja njegova je supruga pronašla pismo u kojem je kamatara Chaku decidirano imenovao glavnim krivcem za sve svoje nevolje. Dan poslije, prilikom uviđaja, u njegovu džepu pronađeno je pismo sličnog sadržaja, na čijoj je poleđini napisao upute starijem sinu i supruzi. "Morine, molim te čuvaj mamu i Loru. Kad Lora ozdravi odselite se iz Zagreba", a supruzi Eleonori: "Molim te bez mog sprovoda spalite me i pepel posipaj kod križa na Smokvici. Bože oprosti mi."

U ponedjeljak, samo nekoliko sati prije Cepetićeva ispraćaja na Krematoriju, pozvonili smo na vrata stana na Šestinskom vijencu 13 i probudili Sebastijana Chaku iz popodnevnog sna. Odbio je razgovor za Nacional, uz ispriku da "zbog obitelji i prijatelja ne želi govoriti za novine".