Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan, koji se trenutačno koristi imenom Daniel Snedden, rođen je 12. prosinca 1954. u Beogradu, a odrastao je kao siroče u domu za nezbrinutu djecu. U Australiju je otišao 1969., gdje je završio srednju vojnu školu, pa potom i časničku na Vojnoj akademiji. Iz vojske je izišao 1985. i otad je bio savjetnik za sigurnost Tanzanije, vlasnik fotostudija i javne kuće u MelbourneuVojnik koji je tijekom Domovinskog rata na agresorskoj strani ratovao pod zapovjedništvom Dragana Vasiljkovića, zvanog Kapetan Dragan, u svojstvu svjedoka potvrdio je hrvatskim vlastima da je vidio kako su trojica njegovih kolega 24. veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca, u Centru za obuku pripadnika srpskih paravojnih specijalnih jedinica Alfa, pretukli i potom iz vatrenog oružja likvidirali dvojicu hrvatskih vojnika. Tim centrom tada je zapovijedao upravo Vasiljković. To nije jedini dokaz na temelju kojeg je hrvatski MUP za Vasiljkovićem raspisao međunarodnu Interpolovu crvenu tjeralicu, nakon čega su ga u ponoć s četvrtka na petak, 19. na 20. siječnja, u Sydneyju uhitili pripadnici australske federalne policije.

Hrvatske vlasti posjeduju i iskaze pripadnika Hrvatske vojske i policije, koje su u lipnju i srpnju 1991. zarobili vojnici pod Vasiljkovićevim zapovjedništvom i zatvorili ih u kninsku tvrđavu. Vasiljkovićevi vojnici tada su zarobili Velibora Bračića, Nikicu Plivelića, Zvonka Magdića, Ivana Krizmanića, Milu i Nikolu Luketića, Tomislava Ceronju, Marka Mijića i Osmana Vikića. Smjestili su ih u jednu zemunicu bez ikakvih higijenskih uvjeta i danima tukli šakama, nogama, gumenim palicama i puščanim kundacima po cijelom tijelu. Gurali su im puščane cijevi u usta, izvodili na fiktivna strijeljanja, psihički ih maltretirali i mučili žeđu. Zarobljenici su se Vasiljkoviću žalili na takvo ponašanje njegovih vojnika, ali on je to ignorirao. Štoviše, Velibor Bračić, jedan od zarobljenika, ispričao je hrvatskim vlastima da ga je Vasiljković osobno tukao, za primjer svojim vojnicima.

Dok su ga pripadnici Vasiljkovićeve postrojbe tukli gumenim palicama i kundacima po cijelom tijelu, Vasiljković je to isprva promatrao, a potom im rekao: "Vidjet ćete sada kako se to radi." Bračić je rekao da je potom snažno zamahnuo nogom na kojoj je imao vojničku čizmu i udario ga u glavu. Od zadobivenih ozljeda glavu mu je posve oblila krv.

Uz ta svjedočenja, hrvatske vlasti posjeduju i opsežnu vojnu dokumentaciju koja potvrđuje da je Vasiljković s pokojnim kapetanom JNA Ratkom Rapaićem, tada zapovjednikom tenkovske jedinice u sklopu oklopnog bataljona iz Pančeva, izradio plan napada na policijsku postaju u Glini, prigradsko neselje Jukinac, te sela Gornji i Donji Viduševac. Vasiljković i Rapaić zapovjedili su tenkovskim postrojbama da gađaju crkvu i školu u Gornjem Viduševcu, kao i da svim raspoloživim snagama pucaju po kućama i gospodarskim objektima, iako u njima nije bilo vojske niti se pružao otpor. Pri zauzimanju Jukinca, stanovništvo je natjerano na bijeg, a potom su članovi Vasiljkovićeve postrojbe pljačkali napuštene kuće. Poginuo je mještanin Nikola Regić, ali i njemački novinar Egon Schotland, koji je bio u vozilu s vidljivim oznakama da se u njemu nalaze novinari.

To je najznačajniji dio posebnog izvješća Odjela kriminalističke policije iz Šibenika (KU-1158/92.) od 16. rujna 2005. Policija je Vasiljkovića osumnjičila za kršenje međunarodnog prava, ubijanje ratnih zarobljenika i zločin protiv civilnog stanovništva. Policija je svoje izvješće potom dostavila Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, koje je 28. studenoga 2005. uputilo istražni zahtjev tamošnjem Županijskom sudu. Potom je Dalibor Dukić, istražni sudac Županijskog suda u Šibeniku, 11. siječnja 2006. odlučio da će se protiv Vasiljkovića provesti istraga i odredio njegovo pritvaranje.
Deset dana poslije Vasiljković je uhićen u Australiji, gdje čeka izručenje Hrvatskoj. Hrvatske vlasti imaju dvomjesečni rok da australskim vlastima dostave materijale koji će dokazati opravdanost zahtjeva za njegovo uhićenje. Čini se da to neće biti pretežak zadatak, iako je taj slučaj isprva kompromitirao hrvatske vlasti.

No slučaj nije počeo u Hrvatskoj, nego u Australiji, i to pričom mjesnog novinara koji je Dragana Vasiljkovića pronašao u Perthu, i to pod imenom Daniel Snedden. Prema pisanju australskih medija, Snedden je rekao da se bavi isključivo - golfom. Odbacio je sve optužbe za ratne zločine, izjavivši da je riječ o ratnoj propagandi. Australski tisak spominjao je zločine vezane uz Bosnu i Hercegovinu, ali ne i Hrvatsku. Otkriće da se Vasiljković služi imenom Daniel Snedden nije ništa novo ni spektakularno. To se ime spominje u izvješću hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića od 30. lipnja 1995., upućenog visokom predstavniku UN-a za ljudska prava. Govoreći o sudjelovanju stranih plaćenika u ratu protiv Hrvatske, među ostalim, Granić je napisao da je Vasiljković, odnosno Daniel Snedden, australski državljanin koji je bio zadužen za vođenje centra obuke "Alfa" u blizini sela Bruška, nedaleko od Benkovca.

Međutim, hrvatske vlasti nisu vodile računa o tome da se njegove radnje i kazneno procesuiraju, sve do otkrića australskog novinara. Štoviše, pozornost mjerodavnih državnih tijela nije pobudio ni Vasiljkovićev povratak u Australiju iz Srbije i Crne Gore, u prosincu 2004. Tek nakon objavljivanja spornog teksta u australskim novinama, hrvatski generalni konzul u Perthu Tihomir Telisman izjavio je kako je bio šokiran kad je doznao da Vasiljković živi u Perthu te kako će odmah zatražiti da australska vlada pokrene istragu o njemu.

Da hrvatske vlasti nisu pokazivale interes za Vasiljkovićem, potvrđuje i činjenica da su tih dana u rujnu 2005. čak zamijenile Vasiljkovića s jednim drugim njegovim sunarodnjakom slična imena. To potvrđuje i posebno izvješće šibenske policije od 16. rujna 2005., koje je zapravo iniciralo Vasiljkovićevo prošlotjedno uhićenje.

On je isprva prilično samouvjereno, a potom bahato i vulgarno reagirao na činjenicu da se naoko iznenada našao u središtu javne pozornosti. Čak je na privatni adresu poslao tri e-maila Vesni Škare-Ožbolt, ministrici pravosuđa. U prvom joj se stavio na raspolaganje i najavio da je spreman odazvati se na razgovor. U drugom e-mailu nije bio tako susretljiv, a u trećem joj se obratio vulgarnim riječima, što pokazuje da je smatra odgovornom za njegove naoko neočekivane probleme s pravosuđem. Vasiljković je sa svoje e-mail adrese daniel_sneeden@yahoo.com, uz elektroničku poštu, Vesni Škare-Ožbolt poslao i virus, koji joj je umalo uništio računalo. Informatičkim stručnjacima trebala su puna dva tjedna da ga ponovno osposobe. Neki su srpski mediji čak citirali navodni sadržaj tog e-maila. Ako su njihovi navodi točni, oni svjedoče o njegovoj vulgarnosti i primitivnosti skrivenoj pod plaštem naoko uglađenog instruktora golfa. Taj treći uvredljivi e-mail ujedno neizravno pokazuje da su Vasiljkovića pravosudni problemi ipak prilično uznemirili.

rošlotjedni razvoj događaja otkriva da Vasiljković doista ima mnogo opravdanih razloga za uznemirenost. Nedugo nakon vijesti o njegovu uhićenju, ponovno su emitirane arhivske amaterske videosnimke koje dokazuju uključenost njegovih postrojbi u razaranja civilnih ciljeva, a javljaju se i novi svjedoci s detaljima o njegovim spornim angažmanima tijekom oružanih sukoba.

Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan, koji se trenutačno koristi imenom Daniel Snedden, rođen je 12. prosinca 1954. u Beogradu, a odrastao je kao siroče u domu za nezbrinutu djecu. U Australiju je otišao 1969., gdje je završio srednju vojnu školu, pa potom i časničku na Vojnoj akademiji. Iz vojske je izišao 1985. i otad je bio savjetnik za sigurnost Tanzanije, vlasnik fotostudija i javne kuće u Melbourneu.

U Jugoslaviju se vratio 1990. i počeo raditi na osnivanju privatne aviokompanije. U proljeće 1991., na poziv Jovice Stanišića i Milana Martića otišao je u tzv. Republiku Srpsku Krajinu i formirao kamp za obuku srpskih dobrovoljaca. Iste godine je u Beogradu osnovao i humanitarni fond za pomoć ranjenicima. Nakon akcije "Maslenica", vratio se u kninsku Krajinu te utemeljio kamp za obuku vojnika "Alfa" u Bruškoj, gdje se obučavala i vojska tzv. Krajine.

Vasiljković je u središte pozornosti isprva došao sredinom 1991., kada su specijalne snage tzv. Vojske Krajine napale Glinu. Hrvatska televizija prikazala je tada masakrirana tijela devetorice hrvatskih policajaca. U jednom je novinskom članku nakon toga prenesena Vasiljkovićeva izjava: "Kada hrvatska strana koristi bolnice, policijske stanice i sela kao svoja utvrđenja, izvinite, ali moram da ih masakriram." Naknadno je tvrdio da navodi u tom članku nisu provjereni. On je u proljeće 1991. pomoću Resora državne sigurnosti Srbije obučavao prvu generaciju specijalaca, preteče tzv. Vojske Republike Srpske Krajine, u Golubićima kod Knina. To je bila prva generacija od 57 vojnika. Među njima je bio i Zvezdan Jovanović Zveki, optužen za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića, te još neka poznata imena koja se spominju pred Haaškim tribunalom - Žika Ivanović, zvani Žika Crnogorac, koji je jedno vrijeme osiguravao Miloševića; Dragan Filipović Fića, koji je također osiguravao Miloševića; Rajo Božović te Vaso Mijović, jedan od specijalnih savjetnika za sigurnost u Crnoj Gori. Mnogi od njih došli su izravno iz zatvora u Golubić, a mnogi su još prije bili kažnjavani zbog trgovine opojnim drogama, ubojstava, silovanja i slično. Kapetan Dragan je uz pomoć svojih suradnika obučio te ljude, od njih napravio komandose, a potom su oni obučavali vojnike po drugim centrima.

Radilo se o tipičnoj postrojbi za crne operacije, jedinici koja ne postoji, čiji su članovi imali više identiteta i nadimaka, a u svakom su trenutku imali apsolutnu potporu resora Državne sigurnosti, samim tim i države Srbije. Prema Vasiljkovićevim izjavama na Haaškom sudu, središnja figura formiranja takve postrojbe bio je Frenki Simatović, koji je tada bio pomoćnik ili zamjenik Jovice Stanišića, šefa Državne bezbednosti (DB).

Kako je rasla Vasiljkovićeva moć u krajinskoj vojsci i među srpskim stanovništvom, aktualni krajinski vlastodršci, osobito Milan Babić, uplašili su se da će on zaprijetiti vojnim udarom. Stoga je Vojislav Šešelj u Beogradu dobio zadatak da potkraj studenog 1991. pohodi Benkovac - središte pobune protiv predsjednika vlade tzv. RSK, Milana Babića, kako bi pomirio sukobljene strane. Babićevom odlukom nedugo prije bio je ukinut odred Knindža, srpske vojne postrojbe kojoj je na čelu bio Vasiljković, alias Kapetan Dragan. Šešelj ga je optužio da ruši legalno izabrano srpsko vodstvo, a Vasiljković je za Babića rekao da je izdajnik.

Milošević je Vasiljkovića vratio u Srbiju, gdje mu je tadašnji načelnik DB-a Jovica Stanišić odredio da u vojarni u Bubanj Potoku obučava dragovoljce za ratište pretežno u istočnoj Slavoniji. U tzv. kninsku krajinu se ipak vratio 1993. Tada je obučavao i redovne vojnike tamošnje vojske.

Vasiljković se okušao i u politici. Sudjelovao je na izborima za predsjednika Srbije 1992., ali nije postigao značajniji uspjeh. Za vrijeme boravka u tzv. Krajini Vasiljković je uspostavio vrlo bliske odnose s pripadnicima kanadskog bataljuna, smještenog kod Benkovca. Svakodnevne pijanke, druženja i općenarodna veselja s Kanađanima pridonijeli su pozitivnom mišljenju kanadskih mirovnjaka, koje je Nacional već objavio na ekskluzivnim fotografijama. Kanađani su ga smatrali običnim vojnikom koji nema prevelik utjecaj na događanja u Krajini jer se predstavio kao osoba koja se bavi isključivo obukom novaka. Takva službena izvješća sigurno su eliminirala Kapetana Dragana iz kruga optuženih pred Haaškim sudom. Lako je moguće da je tomu pridonijelo i svjedočenje protiv Slobodana Miloševića. Unatoč tomu, čini se da je samo pitanje vremena kada će za svoje postupke odgovarati pred hrvatskim pravosuđem.

Slučaj Vasiljković aktualizira i izručenje Antuna Gudelja
Nakon što su uhitile Dragana Vasiljkovića, australske vlasti neizravno su aktualizirale i slučaj izručenja Antuna Gudelja. On je 1991. ubio tadašnjeg šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira. Potom je 1994. osuđen na 20 godina zatvora, ali je 1997. nezakonito amnestiran na temelju Zakona o općem oprostu od 1996. Vrhovni sud ukinuo mu je amnestiju, uz obrazloženje da se ona ne odnosi na počinitelje ratnih zločina. Gudelj i danas mirno živi u Australiji, iako je Vesna Škare-Ožbolt u listopadu 2005. ponovno zatražila njegovo izručenje.