Pokazuje se da agresija na Stipu Mesića - koju je, koristeći kao povod njegovo svjedočenje u Haagu, pokrenuo jedan lažljivi huligan uz podršku Tuđmanovoga starog provokatorskog miljea - u javnosti proizvodi politički efekt poprilici jednak efektu Budišinog pisma gorkoga prijekora nedavno upućenog rukovodstvu HSLS-a. Nakon te kvaziafere Mesiću je, prema nekim anketama, popularnost čak skočila. Ljudima je manje-više jasno da je predsjednik na procesu Blaškiću iznosio činjenice s kojima je po funkciji bio upoznat. A što bi trebao iznositi, ako ga je Sud pozvao kao svjedoka? Što? Zar je trebao "lagati za Hrvatsku" po modelu državotvornih novinara kako bi zaštitio Tuđmanovu ostavštinu? Nastupiti kao cinično državotvorno glumatalo - tipa Vice Vukojevića iz devedesetih - i negirati ono što je očito, odnosno tvrditi razumu usprkos da Hrvatska nije imala nikakve veze s ratom u Bosni?

Mesićeva nespremnost da robuje Tuđmanovim mitovima jedna je od njegovih najboljih osobina. Ako mu se u konkretnome slučaju nešto može predbaciti, onda je to činjenica da publiku nije znatno ranije obavijestio o svome svjedočenju na procesu Blaškiću, što je mogao učiniti. Na drugoj strani, prezentirao je u tom svjedočenju stvari koje Tuđmana jasno prikazuju kao Miloševićevog strateškog kolaboranta, i dobro je da su one danas - nakon isforsiranoga skidanja tajnosti s dokumenta - postale univerzalno transparentne. Milošević i Tuđman sastali su se četrdeset osam puta (sic!). U razdoblju kad su Miloševićeve snage u Hrvatskoj provodile okupaciju i genocid, Tuđman je češće razgovarao s njim negoli sa svojim savjetnicima.

O čemu? O Bosni, seveda*. Miloševićev čovjek Borisav Jović objasnio je jednom prilikom situaciju Mesiću: "Nas, brate, Hrvatska ne interesuje. Nas interesuje sedamdeset posto Bosne.”* Tuđman se slagao s tom vizijom. Srbiji najveći dio Bosne, Hrvatskoj zapadna Hercegovina koja se nastavlja do Glamoča, Drvara i Titove špilje, uz ženerozan dodatak Abdićeve Cazinske krajine. Bošnjacima nešto malo u sredini, što se s Hrvatskom - po Vance-Owenovom planu - trebalo teritorijalno povezati nadvožnjacima koji bi išli preko srpske Bosanske Posavine. Gojko Šušak - nadahnut osjećajem svemoći - svojedobno je projekt prilično jasno prikazao u hrvatskim novinama. Da nije istinit, cijeli taj scenarij bio bi komičan. No lideri su ga shvaćali vrlo ozbiljno, a Boban i Karadžić vrlo ozbiljno provodili u djelo, sve dok Bill Clinton nije u Daytonu lupio šakom po stolu.

Ubrzo nakon toga počela su izručenja Haagu, i svi oni fanatizirani poslušnici koji su smatrali kako ubijajući Bošnjake rade veliku nacionalnu stvar, zatekli su se u situaciji da ih u zatvor odvode ljudi kojima su najviše vjerovali, i za čije su ideje bili spremni žrtvovati zadnji djelić vlastitoga moralnoga integriteta. Stipe Mesić je u zadnjem intervjuu Jutarnjem listu publiku podsjetio na nacionalne predstave koje je Tuđmanova kabala organizirala na aerodromima, ispraćajući u Haag svoje vojnike, sudionike bosanskoga masakra, da bi im u tom Haagu nametnula odvjetnike koji će - umjesto njih - braniti Tuđmanov režim. Taj efekt spašavanja režimskoga imuniteta nastoji se grčevito sačuvati do danas.

Sve se može kazati, samo ne to da je Hrvatska sudjelovala u ratu u Bosni. Takve izjave su tabu, i tretiraju se kao nacionalna izdaja. I reformirani hadezeovci na njih padaju u domoljubnu vatru. U spomenutom intervjuu predsjednik Mesić također je na tom planu pokazao dozu opreza, izjavljujući kako "Hrvatska nije intervenirala u BiH, niti je bila agresor, jer hrvatska vojska nije mogla prijeći hrvatsku granicu bez odluke Sabora i predsjednika Tuđmana, a takve odluke nije bilo". U takvoj formalističkoj doktrini koja je - iz ideoloških, taktičkih i pravnih razloga - usvojena kao hrvatski službeni stav, lako se mogu uočiti nedostaci.

U prvome redu, hrvatska vojska mogla je prijeći hrvatsku granicu i bez formalne odluke Sabora i Tuđmana, jednako kao što se u Hrvatskoj mogao voditi rat iako ga ni jedna strana nije službeno objavila. Tuđman je mogao narediti - kao što je i naredio - da se u Hrvatskoj provede mobilizacija za rat u Bosni, da tamo odu vojnici i mehanizacija, da se tamo uspostavi vojna hijerarhija pod nadzorom Zagreba, i da se u hrvatskom proračunu odrede sredstva za taj rat, a da ta njegova naredba nikada ne dođe pred Sabor i nikada ne dobije strogo formalni oblik. To su činjenice, a priče o tome kako su u Bosnu po vlastitoj inicijativi odlazili samo građani koji iz nje potječu ne mogu se više nikome prodati ni u formi nacionalne uspavanke.
Zrelost nekog društva mjeri se među ostalim i njegovom sposobnošću suočavanja s vlastitim dramama iz prošlosti. Na vlastitom tlu Hrvatska je vodila obrambeni rat protiv srpske agresije, u Bosni je vodila rat za odcjepljenje teritorija prema dogovoru Miloševića i Tuđmana. Vrijeme je da se to jasno kaže; sve drugo je besmisleno produbljivanje frustracije, i otvaranje prostora za manipulacije državotvornih stekliša. Ako postoje neke nerazjašnjene konotacije oko dogovora Milošević-Tuđman, one se u prvome redu odnose na utjecaj tog dogovora na tijek rata u Hrvatskoj. Prema nekim mišljenjima, dogovor o zajedničkoj podjeli Bosne doveo je do toga da se agresija na Hrvatsku provodila u razmjerno ograničenoj formi, u limitiranim etapama i uz uzajamne ustupke, ali to je već druga tema.

STUPAC TJEDNA: SLOBODNA TRGOVAČKA ZONA; TEROR ANTITERORISTA; BESTIJALNOST U RUSKOJ VOJSCI

Nakon što je zadovoljila sve uvjete koje je svijet postavio kako bi se mogla priključiti Europskoj uniji, Hrvatska je od te unije dobila poruku da se može priključiti jedino Srbiji, koja nije zadovoljila ni jedan. Tko će kome, nego svoj svome. S Europom smo - kao što nadobudni prosvjetitelji ovdje često vole ponavljati - civilizacijski povezani do bola*, možda smo i više Europa negoli je to ona sama, ali za nas je unatoč tome rezerviran zapadni Balkan. Bože, Bože, zašto nas toliko mrze da nas uporno guraju tamo kamo zemljopisno pripadamo?

Na ideju o formiranju slobodne trgovačke zone od zemalja bivše Jugoslavije Ivo Sanader ustao je na stražnje noge, jer smatra da bi se iza toga mogla skrivati nova Jugoslavija. U svakom slučaju, od svojih salonskih prijatelja u Bruxellesu i Strasbourgu on je time dobio lijepu nagradu za impresivan trud oko hvatanja Gotovine. Pomučili ste se gospodo, dokazali da mislite ozbiljno, svaka vam čast, i izvolite sad slavodobitno započeti pregovore s Beogradom, Sarajevom, Skopljem, Podgoricom, Prištinom i Tiranom oko zone ili carinske unije, ako vam odgovara, može i u Karađorđevu. Ako ćemo biti do kraja ironični, mogao bi se ovdje na specijalan način napokon ostvariti i davnašnji Titov sporazum s Enverom Hoxhom o pripojenju Albanije Jugoslaviji, koji se zbog ideoloških sukoba nikada nije materijalizirao u trenucima kad je bio aktualan.
Cijeli taj proces diskretne reintegracije ex-jugoslavenskih prostora najavila je u jednom trenutku Carla Del Ponte, upozoravajući kako postoji opasnost da se s primanjem Hrvatske i drugih u Uniju uvezu i njihovi međusobni sporovi, što bi tu Uniju moglo destabilizirati. Potrebno je zato da te zemlje prije ulaska izglade sve svoje sporove, i da uspostave ekonomsku suradnju bez premca praćenu političkom idilom. Tek tada će postati "Europa-kompatibilne". A i problem Kosova brže će se riješiti u okviru modela "zapadnobalkanske" suradnje. Kako već bilo, jasno je da se Hrvatskoj ne dopušta brza emancipacija od ex-jugoslavenske političke zone, pa makar ona, uz Antu Gotovinu, Haagu izručila i same Tuđmanove mošti.

* * *

Čuvari mira iz ATJ Lučko opet su demolirali noćni ćumez* i u njemu izazvali masovnu tučnjavu. Država plaća te ljude da za nju interveniraju u kriznim situacijama, ali čini se da bi morala angažirati i dodatnu antiterorističku skupinu koja će te antiteroriste dovesti u red. To više što normalna policija od njih bježi kao od vraga.

* * *

U ruskoj vojsci pretučen je - iz "ritualnih" pobuda - osamnaestogodišnji novak, do te mjere da su mu morale biti amputirane noge i genitalije. Kakva je to vojska u kojoj se može dogoditi takva bestijalnost, koja je konsternirala cijeli svijet? Ako su vojnici u njoj sposobni izvesti takvo mrcvarenje nad svojim kolegom, može se samo pretpostaviti što su sve u stanju izvesti nad ljudima u ratnim zonama koje doživljavaju kao neprijatelje.