Nikša Bareza nakon koncerta u Frauenkirche u petak, 21. siječnjaČuveni hrvatski dirigent Nikša Bareza dirigirao je u svim najznačajnijim europskim opernim kućama i koncertnim dvoranama, a prije nekoliko dana i u slavnoj dresdenskoj katedrali Frauenkirche, simbolu savezničkog razaranja toga njemačkoga grada 1945., a sada i simbolu njegove obnove. Službeno otvorena na samom kraju listopada 2005. Frauenkirche je postala prestižno mjesto u kojemu uvečer sviraju najbolji njemački i inozemni glazbenici a danju se u toj protestantskoj crkvi održavaju obredi. Priča o njezinu razaranju, ostatku jednog krila koji je u hrpi kamenja stršao u središtu Dresdena četrdesetak godina, te obnova i gradnja od 1993. do 2005. godine izvanredan su primjer oživljavanja toga grada i cijele bivše istočne Njemačke nakon ujedinjenja, ali i pravi građevinski i kulturološki pothvat koji je stajao 187 milijuna eura.

Tom veličanstvenom baroknom crkvom koja je u potpunosti obnovljena prema starim nacrtima iz 18. stoljeća, dva dana zaredom odjekivala je Mozartova i Brucknerova glazba koju je pod ravnanjem Nikše Bareze izvodio poznati njemački simfonijski orkestar Robert Schumann iz susjednoga grada Chemnitza. Bareza je već pet godina šef dirigent, generalmusikdirektor, tog orkestra i živi u Chemnitzu koji je 1945. jednako kao i Dresden bio strašno razrušen savezničkim bombama. Glazbenici iz Chemnitza doživjeli su u Frauenkirche izvanredan uspjeh, izlazili su na poklon nekoliko puta, a Frauenkirche nakon obnove - Ostatak stare crkve ugrađen je u obnovljenu katedralu kao i stari kamen, što se odmah vidi jer je puno tamniji (lijeva strana crkve)odmah su dobili i novi poziv; prema riječima glavnog koncertnog menadžera te ugledne institucije njihovo gostovanje bilo je dosad bez premca. I za Nikšu Barezu to je očito bio događaj koji će pamtiti jer je rekao: "Otvorenje Frauenkirche najznačajniji je kulturni događaj prošle godine u Njemačkoj s obzirom na njezinu vrijednost, važnost i ljepotu arhitekture. Sretan sam što smo pozvani da nastupimo u ovoj prvoj svečanoj sezoni koja je počela u listopadu i trajat će do lipnja. Crkva je doista prekrasna i svirati u njoj bio je poseban doživljaj u mojem životu."

S maestrom, kako se obično titulira dirigente, vrlo je ugodno razgovarati ne samo o glazbi. Velikog znanja i širokih interesa, odmjeren i lišen potrebe za hvalisanjem i uvećavanjem svojih europskih uspjeha, s puno strasti sa splitskom melodikom u govoru priča o glazbi i kompozitorima čija djela izvanredno poznaje. Bareza je, kako je rekao, posljednjih godina dobro upoznao i taj dio Njemačke. Osim u Chemnitzu i Zagrebu, često boravi i u Berlinu. Stanuje, kaže, u sva tri grada. Naviknut je na stalna putovanja i promjene adresa. Cijeli je život zajedno sa svojom obitelji proživio poput nomada, otkako je sedamdesetih godina otišao iz Hrvatske. Deset godina bio je u Grazu, tri u Zürichu, uz stalna gostovanja od Beča, Osla, Firence, Parme i Napulja do Milana. U Zagreb, gdje je nekad davno bio šef orkestra HNK, sada dolazi kao šef dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. U milanskoj Scali gostuje već godinama. Bio je, kako je rekao, vrlo blizak slavnome Mutiju, pa je pomislio da ga novi menadžment Scale nakon odlaska tog dugogodišnjeg šefa dirigenta više neće niti zvati.

No pozvan je ponovo i prošle i ove godine - u svibnju će u toj prestižnoj opernoj kući dirigirati "Toscom".
"Scala je poseban izazov, a njezin orkestar prvorazredan. Ta kuća sada poput svih talijanskih opera prolazi teške dane zbog smanjenja proračuna. Osim toga Scala je nakon odlaska Mutija još bez šefa dirigenta. Puno se priča da će to mjesto preuzeti Riccardo Chailly, ali on je tek počeo raditi u Leipzigu. Ja mislim da će orkestar biti bez šefa još godinu, dvije", rekao je Bareza, kojega očito i dalje jako žele zadržati u Chemnitzu. Tamo je već petu godinu iako je prvi ugovor potpisao na tri. Kaže: "Orkestar je u velikoj ekspanziji, imamo jako puno poziva za gostovanja. Kao direktor orkestra i cijeloga glazbenog života Chemnitza nemam niti jednog slobodnog dana jer želimo zaokružiti cikluse koje smo započeli - od Wagnerovih opera prije tri godine do Mozarta, kojega ćemo puno svirati ove godine kad se slavi 250. godišnjica njegova rođenja. Kad sam stigao u Chemnitz, nije bilo lako jer je trebalo vremena da orkestar i ja nađemo zajednički put rada. U to vrijeme želja je Chemnitza bila da se međunarodno plasira, da se proširi. Kad sam došao, i grad se počeo jako ambiciozno širiti, sada se ne može prepoznati. Glazbeni život dobio je nove poticaje. Filharmonija Robert Schumann izvanredan je orkestar sa 300-godišnjom tradicijom koja na neki način diktira i izbor programa. Tim orkestrom dirigirali su mnogi slavni dirigenti, među ostalima veliki kompozitori poput Straussa i Wagnera.

Poseban program s obzirom na crkveni ambijent odabran je i za nastup u Frauenkirche: Litaniae Lauretanae Wolfganga Amadeusa Mozarta te Misa u f-molu Antona Brucknera.
Program je sastavljen ne samo da odgovara crkvenom ugođaju nego je riječ o posebnim djelima. Ove godine cijeli je svijet okrenut Mozartu. Njegove litanije su specijalno duhovno djelo koje je skladao za katedralu u Salzburgu gdje je bilo i praizvedeno. To i Brucknerovu misu ove smo sezone stavili u program u Chemnitzu jer drukčije bi ih bilo nemoguće nastudirati. Angažirali smo Filharmonijski zbor iz Praga, jedan od najboljih europskih zborova. Brucknerova misa je toliko zahtjevna da je ne bi bilo moguće izvesti bez prvoklasnog orkestra i zbora. Osobito su iscrpljujući dijelovi Gloria i Credo. Njemačka publika jako voli Brucknera. Kad smo ga u Chemnitzu imali na programu, dvorana je uvijek bila puna do posljednjeg mjesta. Mislim da se i publici u Frauenkirche ta misa jako svidjela."

Bareza je i prije dolaska u Chemnitz gostovao u njemačkim gradovima. Vidio je, kaže, Dresden u starom izdanju prije nego što su katedrala i druge njegove izvanredne stare građevine bile obnovljene. Još neko vrijeme želi ostati u tom dijelu Europe.
"Ove godine su tri premijere na mojim leđima: Mozartov 'Idomeneo' u veljači, Straussova 'Ariadna na Naxosu' u svibnju i Wagnerov 'Lohengrin' u lipnju. Time ćemo završiti ciklus Prsten Niebelunga koji je stalno na programu. Imamo osim toga u planu i nekoliko gostovanja."

Iako Nikša Bareza radi žestokim tempom, kaže da je u posljednje doba reducirao svoj rad. Odgovara mu da se dulje zadržava na jednome mjestu jer s godinama se, kaže on, javlja potreba za dubljim, sustavnijim radom kako bi se djela do kraja prostudirala.

"Nomadski život nije bio lak ni za mene niti za moju obitelj. Bio je katastrofalno težak za djecu. Moja je kći primjerice prošla tri države dok je došla do gimnazije. Diplomirala je na Muzičkom fakultetu u Grazu i danas živi u Švicarskoj. Moj sin je kardiolog na Sveučilišnoj klinici u Grazu, ali je završio i studij kineske medicine, što je zanimljiva kombinacija. Danas nam je svima lakše jer su odrasli ljudi. A meni i supruzi, koja je slikarica i koja je upravo imala veliku izložbu, Chemnitz je donio mir", rekao je Nikša Bareza.

SAVEZNIČKO BOMBARDIRANJE

Dresden je gorio sedam dana

Dresden je povijesni grad u njemačkoj pokrajini Saksoniji s dugom sveučilišnom i znanstvenom tradicijom pa su ga smatrali nekom vrstom njemačkog Oxforda. Pri samom kraju rata, 13. veljače 1945. saveznički avioni napali su taj sedmi po veličini njemački grad i značajan industrijski
centar, te su ga sravnili sa zemljom. U noći 13. veljače prvo su ga napali britanski bombarderi u dva vala. U prvom valu bilo je 245 aviona, a tri sata kasnije, u drugom valu još 529 bombardera. Bombe su padale po cijelom gradu pa se stvorio, prije Drugog svjetskog rata nepoznati efekt - tzv. vatrena oluja koju je izazvala visoka temperatura od palih bombi. Cijeli centar grada je izgorio. Ujutro je došao novi val, kad je grad napalo još 470 američkih bombardera koji su sasuli novu količinu bombi na već zapaljeni grad. Sljedećeg dana napadnuti su još neki gradovi u tom dijelu Njemačke a 15. veljače još 200 američkih bombardera napalo je Dresden koji je još gorio. Grad je, kako su pokazale zračne snimke, gorio punih sedam dana. Stradalo je, prema podacima zapadnih povjesničara, oko 35 tisuća ljudi, većinom građana Dresdena, ali i brojne izbjeglice koje su se sklonile u tom gradu povlačeći se pred nadolazećom sovjetskom Crvenom armijom.

Bombardiranje Dresdena nakon rata rijetko se spominjalo jer se i na Zapadu od samoga početka smatralo vrlo kontroverznim. Tijekom Drugog svjetskog rata savezničko je vodstvo njemačke industrijske gradove smatralo legitimnim ratnim ciljevima, jer se njihovim bombardiranjem slamao njemački ratni napor i moral njemačkih građana. Činjenica da su u tim bombardiranjima stradali i mnogi civili opravdavala se tvrdnjom kako su ti ljudi radili u njemačkim tvornicama. Sveukupno je u savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova izginulo 635 tisuća ljudi. Bilo je velikih napada i na druge gradove, no napad na Dresden je po broju bačenih bombi, efektu koje su izazvale te po broju mrtvih u jednom danu nadmašio sve ostale. Nakon Drugog svjetskog rata počela je obnova njemačkih gradova, pa tako i Dresdena koji se našao u istočnom dijelu podijeljene zemlje te je postao jedan od najznačajnijih gradova Njemačke Demokratske Republike. Komunistička vlast nije nijednom otvorila pitanje legitimnosti savezničkog razaranja Dresdena nego je smatrala da je taj grad dobio što je zaslužio zbog prijašnjeg nacističkog vodstva. Zbog toga nisu bila obnovljena niti sva zdanja u srušenom gradu. Ostala je neobnovljena i slavna crkva Frauenkirche, sagrađena 1743. godine.

Tek nakon ujedinjenja Njemačke počelo se razmišljati o obnovi te crkve, i to u posebnoj atmosferi: u međuvremenu se ipak otvorilo pitanje legitimnosti bombardiranja Dresdena. Pitanje je otvorio kontroverzni britanski povjesničar David Irving svojom knjigom "Destruction of Dresden" u kojoj je žestoko kritizirao savezničko bombardiranje. Tvrdio je da je napad na Dresden bio potpuno nepotreban te da je to bio najobičniji saveznički terorizam. Počele su velike rasprave u stručnim povjesničarskim krugovima, prvo u Velikoj Brtitaniji a potom i u Njemačkoj. Iako se u Velikoj Britaniji nije odstupilo od službene linije legitimnosti bombardiranja, mnogi su se zbog pokolja u Dresdenu loše osjećali i tražili su način da naprave neku gestu kojom bi iskazali nelagodu i simbolički se ispričali za stradanje dresdenskih stanovnika.
Kad se početkom devedesetih počelo napokon raditi na obnovi Frauenkirche, u to su se odjednom uključili i neki ugledni Britanci. Stvoren je i poseban fond - Dresden Trust za skupljanje novca za obnovu katedrale. Na čelu fonda bio je vojvoda od Kenta, brat britanske kraljice Elizabete. U Velikoj Britaniji i Njemačkoj skupljeno je više od sto milijuna eura te se 1993. krenulo u obnovu.
Prije bombardiranja Dresden, poznat i kao Venecija na Elbi, sa svojim baroknim zdanjima bio je na glasu kao jedan od najljepših europskih gradova. Grad je dobio novi zamah, ali i fondove nakon ujedinjenja Njemačke 1990. pa se krenulo u veliku obnovu i Dresden je ponovo postao turistička meka. Najpoznatije su građevine Semper Opera, barokne zgrade Zwinger, katolička crkva Hofkirche, Dresdenski dvorac, muzej Albertinum, terasa Bruehl koja gleda na Elbu i mnoge druge. Nedaleko od Dresdena nalazi se Meissen, mjesto slavno po proizvodnji najpoznatijeg europskog porculana, ali uz taj se grad veže i veoma razvijena optička industrija - tvrtka Carl Zeiss, poslije Praktica. U novije vrijeme u taj su grad došle nove tvrtke poput Motorole, Toppan Photomasks, industrije Infineon i Airbus, a Volkswagen tamo sada proizvodi Phaeton i Bentley u modernoj tvornici u središtu.

OBNOVA CRKVE IZ 1743. GODINE

Stari nacrti, nova tehnologija

Građani Dresdena zaljubljeni su u Frauenkirche, koja je bila i ostala simbol grada. Nikša Bareza ispričao je kako je u Dresdenu dobio na dar sat u kojemu je ugrađen kamenčić iz srušene crkve. Kad je 2001. došao živjeti u susjedni Chemnitz, Frauenkirche je već bila dovršena izvana. Njezinu obnovu smatra primjerom svjetskog poduzetništva.
Grupa uglednih građana Dresdena započela je odmah nakon ujedinjenja Njemačke 1990. agresivnu privatnu kampanju kako bi se skupio novac za obnovu. Za kratko vrijeme Društvo za obnovu Frauenkirche povećalo se na 5000 članova u Njemačkoj i 20 drugih zemalja. Osnovan je lanac raznorodnih grupa uz tri promotivne organizacije izvan Njemačke. Dok su stotine arhitekata, povjesničara umjetnosti i inženjera slagali i prevrtali staro kamenje -ostatke crkve nakon bombardiranja, drugi su skupljali novac.
Nobelovac Günter Blobel, Amerikanac rođen u Njemačkoj, vidio je originalnu Frauenkirche kao dječak kad je njegova izbjegla obitelj prije bombardiranja našla utočište pokraj Dresdena. On je 1994. osnovao neprofitnu američku organizaciju Prijatelji Dresdena, posvećenu obnovi crkve, i postao njezin predsjednik. Kad je 1999. Blobel dobio Nobelovu nagradu za medicinu, donirao je cijeli iznos, gotovo milijun dolara, za obnovu Frauenkirche i gradnju nove sinagoge. Bio je to najveći individualni dar za taj projekt.
U Velikoj Britaniji o Dresdenu su se brinuli vojvoda od Kenta i biskup Coventryja. Govorilo se da Frauenkirche za Dresden znači isto što i Katedrala Sv. Pavla za London. Polovicu od 187 milijuna eura koliko je stajala obnova financirala je Dresdenska banka preko "donorske kampanje" skupivši gotovo 70 milijuna eura nakon 1995. godine. Sama banka sudjelovala je s više od sedam milijuna eura, uz više od milijun eura koliko su donirali zaposlenici banke. U nekoliko godina prodano je na tisuće satova s kamenčićima od ostataka Frauenkirche, a jedan je sponzor skupio 2,3 milijuna eura simboličnom prodajom kamena.
Prema nacrtima graditelja Frauenkirche Georga Bahra iz 1720. godine, 1993. započeta je rekonstrukcija crkve pod vodstvom arhitekta i inženjera Eberharda Burgera. Prvi kamen položen je 1994., kripta je dovršena 1996., a unutarnja kupola 2000. godine. Sve što je bilo moguće radilo se od originalnog materijala i iz starih planova a uz pomoć moderne tehnologije. Svaki je kamen bio spremljen i dokumentiran, približna originalna pozicija pojedinih kamena mogla se odrediti prema hrpi u kojoj su nađeni. Koristio se kompjuterski program kojim se trodimenzionalno vidjelo pomicanje kamenja na ekranu u različite konfiguracije kako bi se pomoglo arhitektima da točno odrede odakle je koji kamen i kako ih povezati. Od nekoliko milijuna kamena koji su korišteni u gradnji, više od 8500 spašeno je od originalne crkve a oko 3800 upotrijebljeno ih je u obnovi. Kako je staro kamenje pocrnilo zbog vatre i vremena, razlika između novih i starih kamena bit će dobro uočljiva mnogo godina nakon rekonstrukcije.
Zanimljivo je da je dvije tisuće komada originalnog oltara očišćeno i ugrađeno u novu strukturu, a graditelji su pregledali tisuće starih fotografija, dokumenata, sjećanja i narudžbi kako bi mogli proniknuti u kvalitetu materijala kojim se zidalo i bojilo. Kad su se primjerice trebala raditi vrata od orahova drveta, graditelji nisu imali detaljan opis izrade vrata, pa su javno zatražili od građana da donesu stare obiteljske fotografije s vjenčanja, krštenja i drugih prilika kad su se njihovi preci fotografirali ispred crkve ili pred njezinim vratima. Veliki križ na vrhu izrađen je pak u Londonu. Konstruirao ga je britanski kovač Alan Smith, čiji je otac bio pilot u jednom od mnogobrojnih zrakoplova što su bombardirali Dresden. Prije nego što je križ donesen u Dresden, pet je godina putovao po poznatim engleskim crkvama a 2000. svečano je predan Dresdenu i postavljen na vrh katedrale koja ima sedam novih zvona.
Graditelji su odlučili da ne prave repliku Silbermanovih orgulja. Sadašnje orgulje napravio je Francuz Daniel Kern, imaju 4873 cijevi a završene su u travnju prošle godine. Ispred crkve ponovo stoji brončana statua reformatora i teologa Martina Luthera, koja je preživjela bombardiranje. Cijela katedrala dovršena je godinu prije nego što je planirano. Otvorena je službeno velikom svečanošću 30. listopada 2005. Dresdenu je bilo važno da bude u punom sjaju za 800. godišnjicu grada koja se slavi upravo 2006. godine.