U zagrebački klub Dinamo ovog je mjeseca stigao još jedan, treći po redu Brazilac, Costa Anderson, trenutačno najskuplji igrač klubaU zagrebački klub Dinamo ovog je mjeseca stigao još jedan, treći po redu Brazilac, Costa Anderson, trenutačno najskuplji igrač kluba u koji je zamalo došao i njegov zemljak Thiago Neves. Tako se o Dinamu počelo govoriti kao o "brazilskoj koloniji u kojoj bi Brazilci uskoro mogli brojčano nadmašiti domaće igrače", a javnost se dodatno zainteresirala za tu u posljednjih nekoliko godina ionako popularnu zemlju. I tamošnji su se mediji raspisali o zagrebačkom klubu i hrvatskom nogometu, koji na račun odličnog rezultata hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. nazivaju "kreativnim i agilnim".

Prvi Dinamov Brazilac Eduardo da Silva u Zagreb je iz Rio de Janeira došao još 1999., s nepunih 17 godina. Od tada ne samo da je proglašen jednim od najboljih igrača Hrvatske nogometne lige, nego je dobio hrvatsko državljanstvo, ušao u reprezentaciju, oženio se Hrvaticom Andreom Šok te nedavno dobio i kćer Lorenu Eduardu. Prošle mu se godine pridružio i 24-godišnji Etto, punim imenom Oleilton Araujo dos Santos, koji je došao iz gradića Valentea u jednoj od siromašnijih brazilskih država Bahiji. Taj je skromni Brazilac sve do 19. godine nogomet igrao isključivo iz hobija, radeći u automehaničarskoj radionici. Kad je njegov talent prepoznat, čak se dvoumio bi li započeo profesionalnu karijeru, iako je ta profesija jedna od rijetkih koje siromašnima u Brazilu može omogućiti veću zaradu. Na nagovor majke ipak je pristao i vrlo brzo ušao u prvu brazilsku ligu u kojoj je ostao sve do prelaska u Dinamo.

Najnoviji Brazilac u Dinamu, 21-godišnji Costa Anderson iz Rio de Janeira, u klub je stigao na početku ove godine iz brazilskog prvoligaškog kluba Vasco da Gama za koji je igrao 11 godina. S obzirom na njegovu visoku cijenu i dobru plaću, od tog se napadača mnogo očekuje, a izvršni dopredsjednik kluba Zdravko Mamić proglasio ga je "najvećim pojačanjem u klupskoj povijesti". On će jedini od svojih klupskih zemljaka uskoro dobiti i društvo, stići će njegova djevojka Camila koja će se u Hrvatskoj zadržati dulje vrijeme.

No Dinamo nije jedini domaći nogometni klub u kojem igraju Hrvatima još uvijek egzotični Brazilci. U NK Međimurju od 2002. igra 24-godišnji Batista Andre Silva, a u tom su mu klubu svojedobno društvo pravila još dva zemljaka. On se, prema riječima sportskog direktora kluba Miljenka Dovečera, vrlo brzo aklimatizirao te naučio hrvatski, a iako je njegov dolazak na početku izazvao "čuđenje", s vremenom je postao "omiljen među suigračima u toj mjeri da su neki od njih krajem prošle godine čak prisustvovali njegovoj brazilskoj svadbi". I NK Osijek ima "svog" Brazilca, 23-godišnjeg Davida Juniora Lopeza iz grada Curitibe. U osječki je klub došao ovog ljeta, nakon što je sezonu 2003./2004. igrao za drugu momčad portugalskog kluba Porto. Trenutačno još uvijek uči hrvatski, a upravo se vratio iz Brazila te sa 40 stupnjeva sletio na minus pet pa je, govori sportski direktor kluba Alen Petrović, "malo šokiran".

Ipak, po ovom je pitanju najzanimljiviji drugoligaški nogometni klub Novalja, u kojem je 1998. igralo čak šest Brazilaca. U toj maloj sredini Brazilci su, prisjeća se direktor kluba Ivica Šuljić, bili "veliki hit" te su "klubu donijeli prepoznatljivost i dali novu dimenziju". Postupno su odlazili u druge europske klubove a jedan od njih, Carlos Fabiano, čak je prestao igrati nogomet i preselio se u Zagreb gdje se, kaže Šuljić, oženio i dobio dijete te danas radi na benzinskoj crpki. Danas je u klubu ostao samo 28-godišnji Jean Ricardo Andrade, koji je u Novalji upoznao i Senjanku s kojom se planira vjenčati te ostati živjeti tamo jer mu se, veli Šuljić, Novalja jako sviđa. Njegovih sunarodnjaka ne nedostaje ni u bosanskohercegovačkim nogometnim klubovima poput Širokog Brijega i Zrinjski Mostara, iz čega se vidi da je klubovima iz regije očito vrlo isplativo dovoditi mlade igrače iz te uglavnom siromašne zemlje, koji u Europi vide ne samo bolju zaradu nego i mogućnost angažmana u jačim zapadnoeuropskim ligama. Hrvatskim odbojkaškim klubovima također su zanimljivi transferi iz te južnoameričke zemlje, pa su tako donedavno u ženskom košarkaškom klubu Rijeka igrale dvije Brazilke, a u varaždinskom dva brazilska odbojkaša.

Međutim osim iz sportskih, Brazilci sve češće u Hrvatsku dolaze i iz drugih razloga: ljubavi, posla ili želje da upoznaju svoje korijene. Mariana Gamberger u Zagrebu živi dvije godine, a doselila se zbog sadašnjeg supruga Marka. Dolazi iz Campinasa, grada nešto većeg od Zagreba u blizini megalopolisa São Paula, gdje je do prije nekoliko godina studirala građevinarstvo. Supruga, inženjera elektrotehnike, upoznala je u ljeto 2000. zahvaljujući studijskom boravku u Lisabonu, gdje su oboje bili u okviru programa razmjene studenata. U Zagreb je prvi put došla te iste godine zimi, na tri mjeseca.
"Zagreb sam posjetila da vidim kako je u Hrvatskoj te da upoznam Markovu obitelj. O ovoj sam zemlji mnogo čula još 1998., za Svjetskog prvenstva, kada su Hrvati pokazali koliko su veseli i koliko vole nogomet. Znala sam i da imate najljepše more i željela sam vidjeti zemlju", prisjeća se Mariana Gamberger. U dvije je godine solidno naučila hrvatski, iako još ne govori s lakoćom. Učenje jezika joj je, priznaje, bio najteži dio prilagodbe na novi kontinent.

"Govorim relativno tečno, ali još uvijek ne razumijem sve. Kada se naviknem na nečiji govor, nemam problema, ali, recimo, kad gledam televiziju, još uvijek mi nije sve razumljivo", kaže ona. Boravak u Hrvatskoj nije joj prvo iskustvo života u Europi jer je sa 15 godina provela godinu dana u Njemačkoj, a za Hrvate kaže da su neusporedivo ugodniji od Nijemaca. Posebno joj se sviđaju suprugovi prijatelji, a pozna još dvije zemljakinje koje su se također udale u Hrvatskoj, upoznavši supruge u Brazilu. Domovinu posjećuje jednom godišnje, u veljači, u vrijeme karnevala, odnosno potkraj tamošnjeg ljeta. Iako je grad iz kojeg dolazi tek nešto veći od Zagreba, ni on, kaže, nije siguran. Zato stanovnici izbjegavaju pješačenje, a ovdje joj se sviđa što može nesmetano šetati. Za hrvatsku obalu ima samo lijepe riječi, ali joj strašno nedostaju kilometarske pješčane plaže karakteristične za Brazil.

"Kod nas su plaže ogromne i na njima možemo raditi razne stvari, na primjer igrati nogomet. Vaše su male, pune kamenja koje strašno bode - morala sam kupiti posebne cipele kako bih lakše hodala po plaži", govori kroz smijeh mlada Brazilka koja je prije četiri mjeseca rodila kćer Doru. Još će se nekoliko mjeseci isključivo brinuti za bebu, nakon čega će se pokušati zaposliti u struci.
Alvaro Palermo nešto je manje od godinu dana financijski direktor hrvatskog predstavništva švicarske farmaceutske tvrtke Roche u Zagrebu. Taj 37-godišnji Brazilac u Zagreb je došao iz švicarskoga grada Basela gdje je dvije i pol godine također radio u Rocheu, tako da mu dolazak u Zagreb nije bio drastična promjena. No ipak mu je, priznaje, laknulo jer je hrvatski mentalitet sličniji brazilskom nego švicarskom.
"U Švicarskoj je sve toliko savršeno da postane dosadno. Isplanirano je sve do detalja i nemoguća su bilo kakva iznenađenja. Zagreb je zaista živ grad i uvijek ima ljudi na ulicama, za razliku od Basela. No Švicarska je idealna zemlja za odgajanje djece", kaže Alvaro Palermo. Posebno su zanimljive različite reakcije na njegov odlazak u Hrvatsku, koje je dobio od švicarskih i brazilskih prijatelja.

"Brazilci Hrvatsku najviše povezuju uz rat u BiH, pri čemu ne znaju gdje završava BiH a počinju Hrvatska ili Srbija. Njima je to sve bivša Jugoslavija. Tako sam, kad sam doznao da odlazim živjeti u Hrvatsku, nailazio na potpuno oprečne reakcije: u Švicarskoj su mi govorili kako idem u prekrasnu mediteransku zemlju, u kojoj su ljudi otvoreni i pristupačni, te da je to najbolja moguća lokacija koju sam mogao dobiti u srednjoj i istočnoj Europi. Istodobno su me prijatelji iz Južne Amerike pitali što sam skrivio u tvrtki da me sa ženom i djetetom šalju u tako opasnu zemlju u kojoj mirovne snage održavaju mir. No valja uzeti u obzir da Južnoamerikanci potpuno drukčije doživljavaju udaljenosti te da je njima pet-šest sati vožnje, koliko treba od Zagreba do Sarajeva, zanemariva kilometraža. Toliko su udaljeni São Paulo i Rio, a oni se smatraju gradovima susjedima", kaže on. Alvaro Palermo je iz najvećeg brazilskog grada São Paula, ali je zahvaljujući tvrtki u kojoj je uobičajeno često mijenjati podružnice do sada živio u nekoliko zemalja, pa i u Venezueli. Tamo je upoznao suprugu Yraeli s kojom ima jednogodišnjeg sina Brunu, a oni su iz Basela također stigli u Zagreb. Nije se, kaže, još upustio u učenje hrvatskog jezika, ali mu se sviđa kako zvuči i planira ga početi učiti jer u Zagrebu ostaje još barem dvije godine. Hrvatski ga čak malo podsjeća na portugalski, zbog zajedničkih suglasnika poput č, š i ž.
Još jedan financijski direktor također farmaceutske, ali konkurentske tvrtke je 26-godišnji Bruno Brosens iz Rio de Janeira. On je u Zagrebu, na tome radnome mjestu u hrvatskoj podružnici multinacionalne kompanije Novo Nordisk, tek tri mjeseca, ali privremeno. Za otvoreno radno mjesto, zbog odlaska na porodiljni dopust financijske direktorice, saznao je na internetu. Prijava je, kaže, bila golem rizik, ali i najbolja odluka koju je donio u životu.

"Sve se odvilo u samo tri tjedna i odjednom sam se našao u Zagrebu. Zaposlili su me jer sam imao iskustvo rada u istoj tvrtki u Brazilu i bilo im je jednostavnije uzeti mene nego o kompaniji educirati nekog tko bi na tome mjestu proveo samo osam mjeseci", priča Bruno Brosens, sin Brazilke i Belgijanca. Na tako drastičnu promjenu u životu odlučio se, dijelom, zbog karijerističkih razloga. U brazilskom Novo Nordisku u São Paulu radio je, naime, kao financijski analitičar i mjesto u Zagrebu za njega je promaknuće nakon kojeg će se teško vratiti na staru funkciju. No iako ga radno mjesto kod kuće ne čeka, nada se da će ga, odradi li dobro posao u Zagrebu, kompanija zaposliti negdje drugdje. Ugovor mu istječe u lipnju, nakon čega se u Hrvatskoj planira zadržati još mjesec dana radi proputovanja. Čuo je, naravno, divne stvari o Hrvatskoj, a osim Dubrovnika planira vidjeti što veći dio obale. Posebno ga fascinira mogućnost da iz Hrvatske autom posjeti mnoge susjedne zemlje, jer je tim prijevoznim sredstvom u Brazilu teško otići i u drugu regiju. Tako vikende često koristi da posjeti susjedne države, koje su za njega sve "blizu". Prije dolaska o Hrvatskoj se maksimalno informirao putem interneta. Proučio je, kaže, i politiku i prirodna bogatstva, i bruto nacionalni proizvod i cijenu prosječne pizze, ali mu ni jedna internetska stranica nije mogla reći kakvi su ljudi - što ga je najviše brinulo.

"Hrvati su se pokazali sjajnim narodom. Pristupačni su, simpatični, gotovo svi mladi govore engleski, a što me najviše iznenadilo, neki govore i portugalski. Nisu otvoreni kao Brazilci, ali nisu ni otuđeni kao Amerikanci kojima je normalno da sjede sami za šankom. Društveni život je ovdje bogat, čak i u tako malome mjestu kao što je Varaždin. S obzirom na to da sam u Zagrebu tek tri mjeseca, možda sam još u fazi zaljubljenosti, ali mi se zemlja zaista sviđa. Čak mi ni hladnoća ne smeta", govori Brazilac koji je pet godina proveo na školovanju u SAD-u. Životni stil Hrvata prije bi usporedio s onim u svojoj domovini, jer "ovdje ljudi nisu, kao u SAD-u, koncentrirani na zaradu, nego na život i druženje". Jedino smatra da nam je zbog skupoće hrane narušena kvaliteta života, jer "tko se loše hrani ne može dobro ni raditi".
Marina Deur, inženjerka biologije zaposlena u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, koja kao vanjski suradnik predaje i civilizaciju i kulturu Brazila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u hrvatskom glavnom gradu živi od 1990. Kao kći Hrvata koji su se upoznali u São Paulu gdje su i proveli veći dio života, u Hrvatsku je došla kako bi upoznala ostatak svoje obitelji. No zatekao ju je rat i odlučila je ostati kako bi pomogla zemlji svojih roditelja.
"Počela sam raditi za radio Novo Eldorado u São Paulu, za koji sam slala vijesti iz Hrvatske i tako omogućila da 17 milijuna stanovnika mog rodnog grada čuje što se ovdje događa. Kako su mi roditelji još u ranom djetinjstvu usadili ljubav prema svojoj domovini, vrlo sam se brzo odlučila ostati ovdje živjeti", govori Marina Deur. Osjeća se, kaže, kao Hrvatica, ali kada je nogomet u pitanju, ipak navija za brazilsku momčad, makar igrala s Hrvatskom. U São Paulu joj još uvijek žive dva mlađa brata te otac, predsjednik tamošnjeg Hrvatskog doma koji je gotovo cijeli život vodio s pokojnom suprugom. Hrvatski je naučila tek u Zagrebu i govori ga tečno, ali se unatoč 15 godina provedenih u Hrvatskoj još osjeća strani naglasak. U São Paulo odlazi rijetko, no u Zagrebu je u neprestanom kontaktu s pridošlim Brazilcima kojima pomaže da se lakše snađu.
Svi oni, uz ljepote zemlje i simpatične stanovnike, ističu golemu prednost Hrvatske pred Brazilom - sigurnost. Poznata kao zemlja visoke stope kriminala u kojoj se razbojstva u velikim gradovima događaju u svako doba dana, Brazil u svojim milijunskim gradovima nikome ne pruža sigurnost. "Tamo su svi potencijalna meta", govori Alvaro Palermo. "Momci koji uokolo hodaju naoružani uglavnom su drogirani i ne napadaju planirano. Baš sam neki dan dobio e-mail od prijatelja koji mi je javio da mu je otac propucan ispred vlastite kuće. Stigao je taman dok su mu lopovi pljačkali stan, iznenadio ih je i zapucali su. Metak mu je prošao kroz torzo i srećom nije ozlijedio ni jedan organ, ali opasnost je jedan od glavnih razloga zbog čega se ne planiram uskoro vratiti u Brazil. Pogotovo ne s malim djetetom", govori financijski direktor hrvatskog Rochea koji je i sam doživio prijetnje pištoljem.

"Prvi put mi se to dogodilo u Riju dok sam još bio student. Kao takav, u tom trenutku nisam kod sebe imao nikakav novac. Počeo sam bježati, a napadač nije reagirao. Znao je da će nakon mene naići netko drugi. Isto se ponovilo u São Paulu, nekoliko godina poslije. Opet sam počeo bježati, ali je ovaj put napadač zapucao. No bio je pijan i promašio me. Osim velikih udaljenosti, upravo je to razlog zbog čega Brazil ima drugu najveću flotu helikoptera u svijetu, jer je to najsigurnije prijevozno sredstvo", objašnjava Alvaro Palermo. S njim se slaže i Bruno Brosens: "Sjajno je kad možeš zaustaviti automobil na crvenom bez straha da će ti netko uperiti pištolj u glavu. U Brazilu nikad nisi dovoljno siguran. Na mog su oca pucali u tri navrata, jednom ga i proboli nožem, a majka mi je bila oteta. Moji roditelji, iako pripadaju višoj klasi, nisu ekstremno bogati. Česte su i otmice radi otkupnine, zbog čega imućni djecu šalju u školu u blindiranim autima ili čak s oružanom pratnjom - ovisno o tome koliko su bogati."

COSTA ANDERSON

Costa Anderson prošli je tjedan službeno potpisao petogodišnji ugovor sa zagrebačkim klubom Dinamo. Taj 21-godišnji napadač iz Rio de Janeira prije nekoliko mjeseci bio je pred potpisivanjem ugovora s jednim od najjačih ekipa Bundeslige, berlinskim klubom Hertha, ali oni, prema pisanju medija, u tom trenutku nisu mogli isplatiti traženih 1,5 milijuna eura. Bivši napadač brazilskog prvoligaškog kluba Vasco da Gama u tom je klubu bio suigrač te prijatelj slavnog napadača Romarija, ali je upravo zbog njegova dolaska u klub često sjedio na klupi. Ovo mu nije prvi posjet Europi: prošle je sezone igrao za španjolsku Cordobu, ali je navodno i Španjolcima bio preskup pa se vratio u Rio. O Hrvatskoj, kaže, prije dolaska nije znao mnogo, osim da se ovdje igra dobar nogomet te da bi mu angažman u Dinamu mogao dati šansu da izgradi europsku karijeru. Sada, tvrdi, zna sve zahvaljujući prijateljima i rođacima koji su se angažirali u traženju informacija o Hrvatskoj te mu ih detaljno prenosili, a zemlju je doživio kao "sretnu". Budući da ne govori engleski, mnogo mu znači što u momčadi već ima dva zemljaka, a kad se vrati s priprema u Španjolskoj i Turskoj, dolazi mu i djevojka Camila, 21-godišnja studentica fakulteta za tjelesnu kulturu, s kojom, kaže, još nije vjenčan kako su pisali mediji. Ali kao da jest, dodaje kroz smijeh. Roditelji mu stižu u lipnju, ali, za razliku od Camile, samo u goste.