Zoran FerićKoliko Židova stane u pepeljaru? (Nedavno smo se sjećali holokausta.) Zašto Crnogorac stavlja kost u guzicu? (Da ga ćuko odvuče u hlad.) Zašto se, kad letite iznad Škotske, dolje leluja nešto bijelo? (Drek papir se suši na štrikovima.) Zašto Rambo usred Sarajeva jebe Mujinu ženu dok ovaj stoji u krugu kredom nacrtanom na podu? Zašto plavuša baca kukuruz na pješački prijelaz? Kako Bračanin časti prijatelje? Što su Amerikanac, Englez i Bosanac zaželjeli od zlatne ribice na pustom otoku? Kako najlakše skinuti luđake s drveta? Što se dogodi ženi kad padne niz stepenice, a što Ciganka radi kad joj dijete upadne u blato? Sve su ovo počeci starih viceva koji nas već desetljećima nasmijavaju.

Neki od njih kruže i internetom. Zamislimo sada zapjenjene Židove koji protestiraju protiv viceva o sebi i kamenuju veleposlanstva svih zemalja jer su vicevi o Židovima prilično rašireni. A možemo zamisliti i agresivne demonstracije plavuša, Bosanaca, Crnogoraca, Engleza, Amerikanaca, Roma i duševnih bolesnika koji prijete smrću svakome tko se šali na njihov račun. Konačno, tu se vrijeđa njihova nacija, na najružniji način ruga se s njihovim psihičkim zdravljem ili se pak izgled poistovjećuje s inteligencijom. Kako bi to zaista izgledalo i u što bi se Europa pretvorila? Vratili bismo se u vrijeme prije željezne zavjese kad su ljudi zbog političkih viceva u komunističkim zemljama doista trunuli po zatvorima. I kod nas se znalo koliko koji vic zatvara. Međutim, ako smo mislili da je to vrijeme zauvijek prošlo i da danas živimo u nekom ipak sretnijem razdoblju, grdno smo se prevarili. Iluzija je razbijena prošli tjedan masovnim demonstracijama u muslimanskim zemljama. Stvar je turbo ozbiljna, iako je počela od karikature. Štoviše, ne znam je li ikada u povijesti neka karikatura shvaćena ozbiljnije i, usudio bih se reći, malicioznije. A kako stvari stoje? Militantni muslimani prijete da će postati teroristi zato što ih proglašavaju teroristima. I zato što je karikatura prikazivala Proroka s bombom na glavi. Najveća ironija u svemu ovome jest to što se Svijetu dogodilo upravo ono što karikatura prikazuje: bomba na nacrtanoj prorokovoj glavi eksplodirala je jače od bilo koje prave eksplozivne naprave muslimanskih terorista do sada, a masovne demonstracije zbog jedne karikature događaj su isto toliko važan kao i teroristički napadi 11. rujna.

Upravo se dogodilo da su militantni muslimani demonstracijama, napadima na veleposlanstva, bojkotom proizvoda i prijetnjama likvidacijom, silom nametnuli vlastitu cenzuru čitavome svijetu. I u istoj mjeri kao što je danski list ugrozio njihove svetinje i objavio nacrtanog Proroka, tako su svim kasnijim reakcijama muslimani diljem svijeta ugrozili svetinje demokratskoga Zapada: slobodu iskazivanja mišljenja, slobodu medija i konačno, slobodu da se bude duhovit. Humor je uvijek išao na nečiji račun, za humor uvijek je morao postojati onaj ismijani, onaj smiješni koji ne želi biti nitko od onih tko gleda karikaturu, priča viceve ili se smije u kazalištu. Ali upravo je humor ljekovita stvar i najučinkovitija društvena kritika. U mnogim slučajevima humorom se mogu nadilaziti sukobi i netrpeljivosti. Slobode koje je donijela novovjeka demokracija pokazuju da jurišanje na Bastilju ipak nije bilo uzaludno. Imali smo prosvjetiteljstvo, imali smo francusku revoluciju i stvoreno je nekakvo društvo s osnovnim ljudskim slobodama. Slobodama koje se, dakako, krše, ali je to uvijek označeno kao iznimka i kulturološka sramota: holokaust je užas, ali i sramota, mučenje u tajnim zatvorima danas po Europi i na Kubi također je užas i kulturološka sramota za koju će današnja američka administracija svakako platiti ceh. Ali platit će ga i oni koji za to nisu krivi, obični Amerikanci koji nisu glasali za Busha, kao što sramotu i danas osjećaju obični Nijemci kad se spomene Auschwitz. Međutim, cenzura i autocenzura koje su Europi i Europskoj uniji nametnute prijetnjama čini mi se kao najjači i najozbiljniji udarac ekstremnih muslimana Zapadu koji je ikada učinjen otkako terorizam postoji. U kinima se vrti Spielbergov "München", film koji tematizira upravo jednu takvu spektakularnu terorističku akciju koja je bila udarac na olimpijski duh i srž ne samo zapadnjačkoga, nego i svjetskoga zajedništva. Uvođenje ovakve cenzure čin je jednak tome. Zašto? Zato što se nitko i nigdje, ni u jednom kutku Europe ili svijeta više ne može osjećati sigurnim ako je ne poštuje. Ovdje se radi o prijetnjama smrću. I to ozbiljnim prijetnjama koje mogu u bilo kojem trenutku biti ostvarene. Kad je prije skoro dva desetljeća Salman Rushdie dobio fetvu, radilo se o jednom čovjeku. Nedavnim prijetnjama tako nešto dobilo je pola čovječanstva. Mnogi se sada pozivaju na zaštitu svetinja, političku korektnost, smjenjuju se urednici, političari se igraju vatrogasaca. Ali stječe se dojam da iza svih tih postupaka ne stoji samo svijest o drugima i drugačijima, nego čisti, goli strah od ekonomskog gubitka, žrtava i političke destabilizacije.

I u svemu tome čini mi se najopasnije ako sirove batinaške i bombaške prijetnje počnemo shvaćati kao pravednu borbu za vlastite svetinje. Na naslovnici Večernjaka od subote stoji poruka biskupa Štambuka: "Hrvati, učite od muslimana." Mislim da je tolerancija Katoličke crkve prema sličnim napadima i karikaturama upravo jedan od njenih najvažnijih civilizacijskih dosega. Znači li biskupovo "učite od muslimana" poticanje na agresivni čin u obrani vjere? Nadam se da ne, jer se ni jedna vjera ne može braniti tom vrstom sile. Uostalom, Šemso Tanković, predsjednik Stranke demokratske akcije, rekao je da karikatura proroka nije samo napad na islam i vjernike islama, nego i sve vjernike. Možda bi ipak svim tim zapaljenim strastima valjalo reći: "Ma kakav napad na islam. Ljudi moji, to je samo karikatura. Šala, smijeh." A jadni mi ako nismo sposobni za smijeh i satiru. Onda će stvarno treći svjetski rat početi zbog nacrtanog komadića papira i bit će vjerski. To bi uistinu bilo karikaturalno. Amputiramo li smijeh i humor iz javne i privatne komunikacije, bojim se da nam neće ostati ništa od užitka međusobnoga komuniciranja. Neće biti ismijanih. Ali ni onih koji se smiju.