Takvim skandalima pridružio se NBS, čiji je viceguverner Dejan Simić 11. siječnja uhićen i osumnjičen da je primio mito od 100.000 eura, s tim što se tvrdi da je novac bio namijenjen njegovu šefu, prvom čovjeku centralne banke Srbije Radovanu JelašićuNarodnoj banci Srbije (NBS), gotovo jedinoj instituciji iz Srbije sa značajnim kredibilitetom u inozemstvu, prijeti opasnost da se zbog “afere torba za viceguvernera” pridruži nizu srpskih institucija koje su izgubile svaki ugled - vojsci, pravoslavnoj crkvi, skupštini, pravosuđu…

Vojska Srbije i Crne Gore suočena je s optužbama da krije bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića, kojem je, unatoč optužbi za ratne zločine pred Haaškim sudom, do studenoga u Beogradu uplaćivana mirovina. Vladika Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pahomije, čije je svjetovno ime Tomislav Gačić, godinama se izbjegava pojaviti na suđenju povodom optužbe za seksualno zlostavljanje četvorice dječaka, a iz SPC-a poručuju da ih presuda “zemaljskog suda” ne obvezuje. Pojedini zastupnici u Skupštini Srbije naplatili su desetke tisuća eura na ime putnih troškova i pokušavaju uvjeriti javnost da u tome nema ništa čudno, jer svakodnevno provode sate za volanom, vozeći po nekoliko stotina kilometara kako bi prisustvovali zasjedanjima parlamenta, a zatim se vratili kući, tako da je prošle godine, kad se kilometraža zbroji, svaki od njih više puta proputovao zemaljsku kuglu. Sudac Vrhovnog suda Srbije Ljubomir Vučković uhapšen je zbog sumnje da je primio mito.

Takvim skandalima pridružio se NBS, čiji je viceguverner Dejan Simić 11. siječnja uhićen i osumnjičen da je primio mito od 100.000 eura, s tim što se tvrdi da je novac bio namijenjen njegovu šefu, prvom čovjeku centralne banke Srbije Radovanu Jelašiću. Policija je u Simićevu stanu, u atraktivnom beogradskom naselju Senjak, uhapsila i Vladimira Zagrađanina, direktora marketinga Socijalističke partije Srbije (SPS), stranke čijem se lideru Slobodanu Miloševiću sudi u Haagu. Zaplijenjeno je i 100.000 eura pronađenih u kožnoj aktovki koju je Zagradjanin donio u Simićev stan. Bizaran je detalj da se torba s novcem nalazila u plastičnoj vreći, a vrlo zanimljiv da je u Simićev stan Zagrađanin došao s bliskim prijateljem, predsjednikom Glavnog odbora SPS-a Ivicom Dačićem, koji je otišao nakon nekoliko primljenih telefonskih poziva, 20-ak minuta prije nego što se pojavila policija.

Akciju je policija provela na osnovi prijave direktora Kreditno-eksportne banke iz Beograda Sekule Pjevčevića. Riječ je o banci kojoj je NBS oduzeo dozvolu za rad prije godinu dana zbog neispunjavanja potrebnih uvjeta, kao što je posjedovanje novčanog dijela dioničarskog kapitala od najmanje 10 milijuna eura. Jedan od osam vlasnika Kreditno-eksportne banke je TBI grupa, sa sjedištem u Sofiji. U Srbiji je TBI prije dve i pol godine kupio 51 posto Osiguravajućeg društva Dunav. Tako je nastao mirovinski fond TBI-Dunav osiguranje, a postoji namjera za osnivanje tvrtke TBI Leasing.
Grupa TBI dio je moćne izraelske korporacije “Kardan”, angažirane u Češkoj, Mađarskoj, Slovačkoj i drugim bivšim komunističkim zemljama, kojoj je radi poslova u Srbiji bila potrebna lokalna banka, pa se odlučila na kupnju Kreditno-eksportne banke. Problem je nastao kad je jeftino kupljena Kreditno- eksportna banka izgubila dozvolu za rad, odlukom NBS-a. U TBI tvrde da je dozvola za rad oduzeta nezakonito, nakon što je Kreditno-eksportna banka raspolagala novčanim dijelom dioničarskog kapitala većim od 10 milijuna eura, ali je guverner NBS-a Jelašić “naložio da se sačini netočan izvještaj i oduzme dozvola”.

Prema riječima odvjetnika Kreditno-eksportne banke Aleksandra Lojpura, Jelašić je u studenome 2004., preko posrednika, zaprijetio da će, ne bude li mu isplaćen mito od 2 milijuna eura, NBS ukinuti dozvolu za rad. Dioničari nisu povjerovali u tu prijetnju pa je Kreditno-eksportna banka tri mjeseca poslije ostala bez dozvole, tvrdi Lojpur. On kaže da je u travnju podnesena kaznena prijava protiv Jelašića i kontrolora NBS-a “zbog nezakonitog oduzimanja dozvole za rad”. Jelašić je, prema Lojpurovim riječima, odgovorio dioničarima da će, ako se ne odreknu Kreditno-eksportne banke, ako ne povuku kaznenu prijavu i ne isplate mu 2 milijuna eura, NBS odbiti zahtjev za, po novom zakonu neophodnu, dokapitalizaciju Dunav-TBI osiguranja.
Lojpur kaže da čelnici TDI nisu prihvatili da plate mito, nego su obavijestili policiju i odlučili da “pokušaju uhvatiti ucjenjivače”. U sklopu tog pokušaja TDI je ("radilo se o simulaciji") obavijestio Jelašića da povlači kaznenu prijavu protiv kontrolora NBS-a. Lojpur navodi da je zbog toga Jelašić 29. prosinca poslao telefaks kojim je zahvalio prvom čovjeku TDI Shalomu Spilmanu za povlačenje kaznene prijave i izrazio nadu da će zahtjev za dokapitalizacijom Dunav-TDI osiguranja brzo biti riješen. Po Lojpuru, taj faks je dokaz Jelašićeve ucene.

Ali “pokušaj hvatanja ucjenjivača” je išao dalje, u suradnji s policijom. Navodno je Dejan Simić od Spilmana i Cizelja tražio 2 milijuna eura, kako bi bila dana suglasnost za dokapitalizaciju Dunav-TBI osiguranja i odobrenje za registraciju tvrtke TBI Leasing. Policija navodi da je 11. siječnja u 15 sati i 35 minuta u NBS, na službeni telefaks Dejana Simića, stigla poruka iz Izraela s brojem telefona na koji se može kontaktirati Spilman. Navodno su tri posljednje cifre tog broja bile šifra za otvaranje brave na torbi s predujmom od 100.000 eura. Torbu je predstavnik TBI u Beogradu Vladimir Cizelj toga dana dao Zagrađaninu, koji kaže da mu je rečeno da je unutra 100.000 eura, ali da novac nije vidio. Zagrađanin tvrdi da je zamoljen da novac preda svom prijatelju Simiću, ali da Cizelja, navodno dugogodišnjeg suradnika službe državne sigurnosti (SDB, i prije i poslije Miloševićeve vladavine) nije pitao zašto nosi 100.000 eura. Što se tiče dolaska u Simićev stan te večeri, Zagradjanin je izjavio: “Nisam mu rekao što sam donio, jer sam trebao novac ostaviti kod njega i otići.” Pjevčević i Cizelj tvrde da novac nije bio namijenjen Simiću, nego Jelašiću.

Simić je u istrazi izjavio da mu Zagrađanin u telefonskom razgovoru nije rekao da će donijeti bilo kakav novac. Prema Simićevim riječima, telefaks sa Spilmanovim brojem ponio je kako bi radio kod kuće, ali nije telefonirao u Izrael, niti mu je itko rekao da je u tom broju šifra koja otvara kofer sa 100.000 eura. Kad su Zagrađanin i Dačić stigli “na čašu vina”, razgovarali su o tome “kako je lijepo uređen stan i o životu upće”. Kad je Dačić otišao, upala je policija, ali prije nego što je Simić dotaknuo torbu s novcem. Simić je izjavio da nema pojma što se nalazi u torbi, koju su policajci otvorili poznavajući šifru. Prema Simićevim riječima, radi se o montaži policije i ljudi iz Kreditno-eksportne banke, čiji je cilj kompromitiranje ne samo njega, nego i Jelašića i cijele institucije NBS.

Moguće je da je Simić u pravu, da je afera uperena prvenstveno protiv NBS-a i Jelašića. Pritom je kao idealno "oruđe" i
skorišten Simić, zbog reputacije čovjeka opsjednutog novcem, vlašću i ženama, koji je svojedobno, kao odvjetnik, navodno bio vješt u sastavljanju dvostrukih ugovora pri kupoprodaji nekretnina, radi smanjenja poreza. Zato je izbor Simića za guvernera NBS-a bio poprilično iznenađenje, a on je na novoj funkciji ubrzo postao poznat kao osoba spremna na razne vrste suradnje. Cizelj i Pijevčević su, očito, znali za takvu Simićevu reputaciju.
Zašto policajci nisu čekali? Serijski brojevi novčanica iz torbe bili su popisani pa se moglo sačekati što će Simić učiniti s novcem - hoće li ga početi trošiti, položiti u neku banku ili proslijediti, eventualno, Jelašiću. Postavlja se i pitanje zašto tako velika svota, ako se radi o korupciji, nije uplaćena na neki račun u inozemstvu, što bi bilo mnogo sigurnije, nego se radilo s gotovinom?

Pitanje je i zašto je Dačić napustio stan neposredno prije upada policije. Utvrđeno je da je to učinio nakon telefonskog razgovora s generalnim sekretarom Vlade Srbije Dejanom Mihajlovom. Navodno se Dačić zatekao na mjestu gdje nije smio biti. Prema toj teoriji, predstavnici vlade su, kad su obaviješteni da se Dačić nalazi u Simićevu stanu, zaključili da on ne smije biti izravni sudionik afere. Jer Vlada Srbije, na čijem je čelu Vojislav Koštunica, opstaje na vlasti isključivo zahvaljujući parlamentarnoj podršci Dačićeva SPS-a. Zato se, navodno, nije smjela dopustiti Dačićeva kompromitacija, zbog čega mu je Mihajlov telefonirao da iziđe iz Simićeva stana. Mihajlov tvrdi da je Dačića zvao u vezi s važnim sastankom o Kosovu, ali riječ je o osobi čije su izjave već bile pod ozbiljnim upitnikom, što se vjerodostojnosti tiče. Dačić je rekao da se kod Simića zatekao slučajno i da ništa nije znao o torbi s novcem, uz konstataciju da mu nije jasno zašto je policija upala prije nego što je stan napustio njegov prjatelj Zagrađanin.
Zasad su samo Simić i Zagrađanin iza brave. Zagrađanin je suspendiran sa svih poslova u SPS-u, Dačić nije pretrpio nikakve partijske sankcije. Simić je razriješen dužnosti viceguvernera u NBS-u. Jelašić je rekao da je ta odluka donesena iz “moralnih, odnosno principijelnih razloga”, ali da on ostavku neće podnijeti, iako je baš on predložio Simića za viceguvernera i bio mu šef. “Čovjek teško može preuzeti stopostotnu garanciju ponekad i za samog sebe, a kamoli za nekog drugog… Ja se samo bojim da će Simić biti pušten jednog dana po principu ‘nemamo dovoljno dokaza’, a strana koja ga je optužila neće snositi nikakve konzekvencije”, izjavio je Jelašić.

Prema njegovim riječima, NBS je oduzela licence za rad tridesetak banaka, ali sudski problemi u vezi s tim odlukama postoje samo s Kreditno-eksportnom bankom i Astra bankom Bogoljuba Karića, protiv čijeg je poslovnog imperija u tijeku široka akcija, jer je, kako se tvrdi, oštetio državu za 700 milijuna eura. Jelašić tvrdi da je Šalom Spilman iz TDI inzistirao da Kreditno-eksportna banka ipak dobije dozvolu za rad, a da je na negativan odgovor u prosincu reagirao upozorenjem: “Nemojte podcijeniti što sve možemo učiniti.”
“Moram priznati da smo zaista podcijenili što se sve može učiniti povodom ovog pitanja”, izjavio je Jelašić, uz tvrdnju da ima snimku telefonskog razgovora u kojem mu je izraelska ambasadorica u Beogradu Jaffa Ben Ari, nakon oduzimanja dozvole za rad Kreditno-eksportne banke, rekla da je on brana svemu što ima židovsko podrijetlo. Zanimljivo je angažiranje ambasadorice, nekadašnje predstavnice za tisak izraelske vlade, ako se zna da u kupnji Kreditno eksportne banke nije sudjelovala ni jedna kompanija sa sjedištem u Izraelu, nego tvrtke osnovane u Bugarskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj.
Jelašić kaže da su svih osam kompanija, sa sjedištima u cijelom svetu, koje su kupile dionice Kreditno-eksportne banke osnovane nekoliko meseci prije tog posla, s kapitalom od nekoliko desetaka tisuća eura. “Na veliko čudo, nekoliko mjeseci poslije kupili su Kreditno-eksportnu banku za milijun i pol do 2 milijuna eura, što postavlja pitanje iz kakvog poslovanja, na kakav su način te institucije stvorile taj novac”, izjavio je Jelašić. On kaže da je osam kompanija vodilo računa da svaka kupi manje od 15 posto dionica Kreditno-eksportne banke, jer je za više od 15 posto bila potrebna suglasnost NBJ.

Kad je Kreditno-eksportna banka ostala bez licence za rad, Jelašić tvrdi da su iz TBI pokušali utjecati na promenu te odluke, uz obrazloženje: “Oprostite, to je bila naša greška. Eto, ušli smo jednom na kvaran način ispod 15 odsto, jer smo mislili da nas nećete primijetiti, evo, sad bismo ponovo na legalan način.”

“Mi smo rekli - ovo nije zabavište. Jednom smo utvrdili da je potkapitalizirana, na kakav način funkcionira. I naravno da nam je nemoguće da istom dioničaru damo suglasnost da posle toga prikuplja depozite srpskih gradjana”, izjavio je Jelašić. On kaže da ne vidi nikakvu ucjenu u tome što je od TBI zatražio da, ako žele dobronamernost NBS-a, povuku kaznene prijave protiv službenika te institucije.

Odvjetnik TBI Lojpur ostaje pri svojim optužbama i postavlja pitanje kako je Jelašić uspio na elitnom beogradskom Dedinju za samo 380.000 eura kupiti vilu čija se vrijednost procenjuje na 1,5 milijuna eura. Lojpur tvrdi da je odvjetnička kancelarija Dejana Simića bila Jelašićev pravni savjetnik pri kupnji vile. “Zar nije i Simić sumnjiv da je pomogao u izbjegavanju plaćanja poreza?”, pita Lojpur. On navodi kako se “priča” da je Simić, prije nego što je u rujnu 2004. postao viceguverner, živio u malom stanu na Novom Beogradu, a da je sada na Senjaku u stanu većem od 300 kvadrata. “Ako je to točno, postavlja se pitanje kako su kao guverner i viceguverner zaradili za tako kratko vrijeme toliki novac”, kaže Lojpur.
Što se Simićeva stana tiče, u njega su, dok je vlasnik u zatvoru, upali provalnici. Kako je Simić iza rešetaka, ne zna se što nedostaje. Provalnici nisu odnijeli laptop ni Diners karticu. Simićevi odvjetnici kažu: “Možda je netko ušao u stan kako bi nešto unio, možda kako bi nešto iznio”.

Jelašić i Simić su kadrovi partije G17 Plus, čiji je potpredsjednik Mlađan Dinkić razotkrivanjem niza afera odigrao presudnu ulogu u rušenju prethodne vlade Srbije. U aktualnoj vladi kadrovi G17 Plus zauzimaju ključne položaje u “financijskom sektoru”, ali su i akteri niza afera. Lider G17 Plus i potpredsjednik Vlade Srbije Miroljub Labus optuživan je da je pokušao utjecati na privatizaciju tvornice mineralne vode “Knjaz Miloš” i zbog stipendije koju je njegova kći dobila od kompanije “Ericsson”. Član G17 Plus Prvoslav Davinić je smijenjen s funkcije ministra obrane nakon afere s kupnjom vojne opreme po “napumpanim” cijenama. “U priči” su sada, zasluženo ili nezasluženo, i Jelašić i Simić.

Prema najnovijim anketama, kad bi se danas u Srbiji održali izbori, za G17 Plus ne bi bilo mjesta u parlamentu. Što se tiče članica aktualne vlade, bila bi zastupljena samo Koštuničina Demokratska stranka Srbije s 33 zastupnika. Saveznik sadašnje vlade SPS imao bi 22 mjesta u parlamentu. Pokret Snaga Srbije, čiji je lider “progonjeni” Bogoljub Karić, imao bi 28 zastupnika, dok bi Demokratska stranka predsjednika Srbije Borisa Tadića imala 55 predstavnika. Najviše poslanika - 102, imala bi Srpska radikalna stranka, čiji lider Vojislav Šešelj u pritvoru Haaškog tribunala čeka početak suđenja za ratne zločine.